close

Vojvođanski magazin

Vojvodjanski magazin izlazi jednom mesečno,
1. u mesecu.

Glavni i odgovorni urednik
Goran Karadžić

Pomoćnik urednika
Ilija Tucić

Izvršni urednik
Velimir Kostadinov

Marketing
Biljana Stamenković
e-mail: biljana@vm.rs
061 17 33 575

Redakcija
Tibor Arva, Saša Jovanović, mr Mirjana Maksimović
Milan Trbović, Živan Lazić, Jovan Njegović Drndak
Dragan Batinić, Marina Luković, Sofija Pualić-Špero
Atila Kovač, Srđan Janjušević, Nikola Nikšić
Jelena Jovanović, Dragan Stojanović, Jovana
Zdjelarević, Branka Jajić

 

Stari nameštaj
Draško Ređep

Izdavač
doo Fabrika slova
Petrovaradin
Mažuranićeva 10a
021 500 656
e-mail: redakcija@vm.rs
kontakt: 

Direktor
Aleksandra Borđoški

Distribucija
Press International, Novi Sad

Štampa
Rotografika, Subotica

Magazin info

na sajtu je:

komplet-vojvodjanski-45_Page_01.jpg

Na kioscima

  • vm-komplet-46_Page_01
    Lepota za bečke balove
    ...
  • vm-komplet-46_Page_09
    Boško Petrov - Sada je drugo vreme
    ...
  • vm-komplet-46_Page_16
    Lokalni izbori - Pale se motori
    ...
  • vm-komplet-46_Page_20
    Murali - Spas za zidove
    ...
  • vm-komplet-46_Page_24
    Vršac - Ne znaju kući
    ...
  • vm-komplet-46_Page_26
    Biatlon uz Dunav
    ...
  • vm-komplet-46_Page_28
    Ruski Krstur - Bačka ruža
    ...
  • vm-komplet-46_Page_32
    Hor - Sličnost u razlikama
    ...
  • vm-komplet-46_Page_48
    Vitezovi dobrog vina
    ...
Čador modre boje

Nje više nema – to je bio zvukBranko RadičevićA Kornelije Kovač i Đorđe Balašević to čine...
Full Story >>
Od Nikolajevske porte do Granda PDF Štampa El. pošta
Ocena korisnika: / 1
Ja bih to bolje! -> <- Svaka čast, majstore! 
Napisao Zoran Čičarević, Foto: Dokumentacija GRAND-a   

 

Deda je svirao violinu, otac harmoniku, klavir i gitaru, stric samo gitaru, a Saša Popović brendira novu srpsku muziku na razvalinama turbofolka


Naša ciljna grupa je narod. Ne najniži slojevi naroda, nego široke narodne mase. – kaže Saša Sale Popović, direktor, urednik i vlasnik 50 odsto produkcije Grand, u medijima poznatiji kao „čovek osmeh“. - Želimo da takođe pogodimo ukus kulturne populacije, da privučemo one koji do sada nisu gledali Grand. Dobrom produkcijom, dobrom muzikom i kvalitetnim vizuelnim identitetom, želimo da skrenemo njihovu pažnju. Ali, to je sledeći korak, jer nažalost, Grand produkcija je trenutno, tek na zadovoljavajućem nivou.

 

Nema spora da je najuspešnija privatna televizijska produkcija, poslednjih desetak godina - Grand Produkcija Saše Popovića i Lepe Brene. Za samo deset godina, kuća je uspela da pokrene uništeno tržište nosača neopopfolk zvuka. Tokom prošle godine, njihovi televizijski formati pokrili su više od trećine liste top 15. Uz Televiziju Pink, Grand produkcija je sinonim za zabavno muzičko humoristički program na maternjem jeziku, za ljude koji to tako vole. Impresivno deluje podatak, da je finalno veče Zvezde granda, 2007. godine, gledalo više od tri miliona ljudi. Ukupni mesečni rejting redovno prebacuje 60 odsto populacije. Osim konglomerata koji prate produkciju Zvezde Granda (Narod pita, Izbacivanje, Kabare, Šampioni...), tu su i nezaobilazne Kursadžije sa svojim, neki bi rekli benignim, interetničkim humorom. I brojke i dela, dovoljno govore o grandioznosti projekta.
Ali valja se vratiti nekih 50-tak godina u rikverc. Kao i većinu derana u kratkim čakširama, koji su dugačka leta provodili u Nikolajevskoj porti, i malog Saleta najviše je privlačila lopta. Fudbalski velikani su uvek bili neprikosnoveni idoli među klincima:

- Fudbal je bio moja prva ljubav. Živeli smo u centru Novog Sada, a fudbalsko igralište mi je bilo u dvorištu. Sa četiri, pet godina već sam sasvim dobro pikao loptu. U devetoj, igrao sam za pionire Vojvodine. Ali, kada sam napunio deset godina, otac me je upisao u muzičku školu Isidor Bajić. Za mene je to bio šok. Nisam baš bio presrećan što sam morao da učim harmoniku. Dok su moji drugari igrali fudbal, ja sam svakodnevno satima vežbao. Život se iskomplikovao, stvari su se promenile iz korena. Dve škole, kajdanka, Bah... Bilo je teško! Svaki dan harmoniku na kolica, pa redom: obična škola, muzička škola, kući, pa vežbanje... – priseća se svojih prvih kontakata sa muzikom direktor i urednik Grand Produkcije, Saša Popović.
U njegovoj porodici bilo je dosta muzikalnih persona. Otac je svirao harmoniku, klavir i gitaru. Deda je svirao violinu, stric gitaru. Osim što su listom, svi bili muzikalni, Popovići su u Novom Sadu bili važni ljudi u duhovnoj zajednici. Saletov deda i njegova tri brata bili su cenjeni sveštenici. Nakon završene osnovne škole, Sale se upisao u Zmaj Jovinu gimnaziju. Završetak osnovne muzičke škole poklopio se sa drugim razredom gimnazije. Više nije hteo da pohađa muzičku školu, ali se sa velikim žarom učlanio u školski harmonikaški orkestar. Muzika mu je već tada dobrano ušla pod kožu. Od harmonike nije se razdvajo celih osam godina. Gde on tu i instrument.
- Dok sam išao u srednju školu, držao sam je pored klupe. U trenucima lošeg raspoloženja, profesori, ili drugari znali su da kažu: „Popoviću, daj tu harmoniku...“. Znao sam sve pesme... Tada je u modi bila laka zabavna muzika, starogradske pesme, romanse, Zlatko Pejaković, Ivica Šerfezi... Uz harmoniku, bio sam prihvaćen u svakom društvu.
Kada je stigao do mature, 1973. godine, familija je smislila da je za svršenog gimanzijalca logičan nastavak Pravno-ekonomski fakultet, dok se  budućem brucošu, Popoviću, u glavi motala dilema: fudbal ili muzika. U to vreme, već je odlazio u hotel Putnik, gde su se smenjivali orkestri, dok je Sale zamišljao kako pred hotelskom publikom nastupa sa svojim orkestrom.
- Na Fakultetu sam stigao do treće godine. Jednostavno, rekao sam roditeljima da više ne mogu da studiram, jer želim da se profesionalno bavim muzikom. Naravno, otac je bio protiv toga, ali kada je video moju čvrstu volju i rešenost, pristao je. Na sreću i on je ozbiljno shvatio moju ambiciju. Kupio mi je novu harmoniku, klavijature, razglas, mikrofone, stalke... Imao sam dvadeset i dve godine i sve što mi je trebalo,  kada sam krenuo u potragu za muzičarima.
Prvi profesionalni angažman Saša Popović je uspeo da ugovori 1976. godine, baš u novosadskom hotelu Putnik. Sa upravom, dogovoreno je da orkestar Lira svira tri meseca - celu letnju sezonu. Svirali su animir muziku za opuštanje, narodnu i zabavnu. Gosti su se veselili, ali Sale nije bio zadovoljan i Lira je raspuštena. Već sledeće godine, hotelskoj sceni ponudio je novi proizvod. Orkestar se zvao Lira Show. Za najkraće vreme, nova Lira osvojila je eskluzivnu pozornicu novosadskog Hotela Park. Te, 1978 godine, Lira Show je bio najskuplje plaćan hotelski orkestar na teritoriji bivše Jugoslavije: svirali su na Bledu, u Poreču, Zagrebu, na Svetom Stefanu, u Banji Koviljači, Zrenjaninu, Kikindi.... U Hotelu Vojvodina u Zrenjaninu nastupali su pet sezona, sa Brenom. Tada su honorari u Vojvodini bili nekoliko puta veći nego u Beogradu.
- Došlo je vreme da ćemo ili snimiti ploču, ili se raspasti – seća se Sale Popović. – Bez ploče nije puno vredela fantastična svirka, vanserijska oprema, garderoba sa po 20 kostima, ni najatraktivnija pevačica u zemlji. A ploče su se snimale u Beogradu. Prihvatili smo mizernu gažu u beogradskom hotelu Taš. Već prve večeri shvatili smo zašto su honorari u Beogradu niski. Prve večeri, Lira Show dala je maksimum, samo za društvo za jednim stolom, kao da nikada nismo ni nastupali pred auditorijima od hiljadu i više gostiju. Mesec dana kasnije, postali smo apsolutni hit. Stolovi su se rezervisali par večeri unapred, a dolazio je kompletan estradni džet set: Toma Zdravković, Cune Gojković, Tozovac, Lepa Lukić, Rokeri s Moravu, kompozitori i čelni ljudi PGP-a. Poslednje večeri u Tašu, pojavio se Zahar.

- Vidi dečko da ti kažem – rekao je Popoviću – niste loši, ali niste ni nešto naročito dobri. Ova vaša Bosanka je vrlo interesantna, ali je više meso nego što je pevačica... Nego dođite vi kod mene sutra, pre podne, imam jednu pesmu za vas, pa da vi to malo probate...
Ponudio im je Čačak. Bilo im je smešno. Kao deo redovnog repertoara, izvodili su devetu Betovenovu simfoniju, sve sa odgovarajućim kostimima. A Zahar: Čačak, Čačak... Nisu mogli da veruju kakvu im je glupost dao. Ali Zahar je Zahar, ploča je ploča, pa je Lira Show spremila šumadijski rokenrol, oj Moravo, oj. U hotelu Narvik u Kikindi, kada su raspalili Čačak, nastao je lom. Čačak su svirali i do pet puta tokom večeri. Publika se raspomamljivala. Imali su hit u rukama, snimili prvu ploču, promenili ime u Lepa Brena i Slatki greh. Sve ostalo je istorija.
Čačak je prodat u tiražu od 400.000 primeraka. Lepa Brena i Slatki greh, za deset godina, prodali su više miliona ploča. Orkestar je nastupao na oko 2.500 koncerata, uvek pred više od 5.000 ljudi. Najveći koncert održali su u Bugarskoj pred 100.000 ljudi. Folk fenomen osamdesetih godina, raspao se kada se raspala Jugoslavija – 1991 godine. Na kambek nastupu u Tuzli, 2004. godine, nastup Lepe Brene i Slatkog greha, po kiši, pratilo je oko 20.000 ljudi. U međuvremenu, devedesetih, Sale Popović je koncerte zamenio diskografijom, komponovanje – marketingom i produkcijom. Postao je menadžer i televizijski voditelj.
Televizijski zanat u ZAM-u učio je od Jovana Ristića – Rice, Rake Đokića, Vojkana Milenkovića, Stanka Crnobrnje, Miše Vukobratovića, od Minimaksa. ZAM je napustio da bi sa svojom starom koleginicom, danas kumom Lepom Brenom, 1998. godine, osnovao Grand Produkciju. U ZAM-u je turbofolk počeo da ga guši. Prvi Grand šou emitovan je decembra 1998, iz studija televizije Pink. Onda su se preselili u sopstveni studio u ulici Braće Stamenković koji je ubrzo, iz još uvek nepoznatih razloga, 1999. godine, izgoreo do temelja. Posle svega, podignut je studio u Avala filmu, gde su urađeni najgledaniji programi savremene srpske zabavne televizije. Ipak, za gledanost od famoznih tri miliona i monopol nad zabavom u Srbiji, trebalo je učiniti još dosta stvari.
- Grand Produkcija se transformisala iz klasične diskografske u producentsku kuću. Bavimo se proizvodnjom televizijskih formata, diskografijom i štampom (Grand revija). Pravimo nove muzičke zvezde. Tu su i kratke zabavne forme kao što su Kursadžije i Grand kabare. Budućnost Grand produkcije je dobra televizijska forma kroz humorističke i zabavne programe. Zanima nas samo vrhunski rejting, jer samo to garantuje vrhunski marketing koji može da pruži vrhunske uslove rada – kaže Popović.
- Do 2003. godine, gro tržišta produkcije Grand bila je dijaspora. Oko 60 odsto svih nosača zvuka (MC, CD, VHS) kupovali su gastarbajteri, 30 odsto odlazilo je u Bosnu i samo 10 odsto prodavalo se u Srbiji. Naravno i piraterija je činila svoje kao i mentalitet i duh vremena: pošto je u dijasporu i Bosnu išlo oko 90 odsto tiraža, muzika je bila projektovana da zadovolji ukus gastarbajtera i publike u Bosni, zbog čega je zanemarena Srbija- priča Sale o prvoj, diskografskoj fazi Granda. - A kako dijaspora i Bosna imaju slične muzičke prohteve, muzika se oslanjala na turcizme, islamizme, u kombinaciji sa densom, pa je od 1998. do 2003, Grand bio meta opravdanih kritika apropo gajenja turbofolk kulture. Tako je išlo do 2003. Evropa je masovno premrežena brzim internetom, pa su se veliki Grandovi tiraži u dijaspori istopili. U to vreme pojavio se Idol, koji je označio novu eru Grand Produkcije, baziranu na rijeliti muzičkom šou programu Zvezde granda.
Do 2003, pevači su dolazili sa već gotovim albumima – objašnjava Popović. - Kao diskografska kuća, tada nismo imali uticaj na izbor pesama, tekstove, aranžmane, ili samu produkciju snimaka, što je slučaj kada su Zvezde granda u pitanju. Sada smo prisutni u celom procesu. Promenili smo idelogiju. U stvari kultivisali smo muziku. Tako su se pojavili Tanja Savić, Darko Filipović, Mali Steva, Slavica Ćukteraš... Novi pristup pozitivno se odrazio na tiraže. Grand se na srpsko tržište vratio sa albumom Tanje Savić, uz prodati tiraž od 100.000 cd-a i 40.000 kaseta, od čega je 90 odsto plasirano u Srbiji. Kiosci su oterali pirate. Grand je imao samo 120 prodajnih mesta, a kada su diskovi ponuđeni na trafikama, na 15.000 prodajnih mesta, došlo je do eksplozije tržišta. Uz ovakvu politiku prodaje, diskovi su pojeftinili sa 560 na 250 dinara, pa se piraterija više ne isplati. Nakon prvog albuma Tanje Savić (Tako mlada), izašli su Dara Bubamara (Polje Jagoda), Saša Matić (Ruzmarin), Viki (Crno na belo), Seka (Crno Zlatno). Svi ovi albumi su se prodavali u tiražima od 50.000 do 100.000 primeraka.-
Sale Popović tvrdi da to više nije turbo folk. Prema njegovom mišljenju, turbofolk je davno izumro, a sada nastaje nova srpska muzika, za koju se može reći da je pop-folk, ili folk-pop. Tu je muziku ustanovila Ceca, a na kraju sve se sklopilo u jedno. Grand Produkcija svakodnevno radi na stvaranju novog srpskog brenda.

 

 

Vojvodjanska geografija

  • Ako je verovati jednom ministru (?!) većina nas će još ovaj broj čitati udobno uvaljena u fotelju ili ljuljašku, a nakon toga, krevet, čajevi, maske, briga - grip. Svinjski. Tako je to kad smo ukinuli 29. Novembar, a znalo se šta se tada radi sa svi­njama. U svakom slučaju mir ovih letnjih meseci bliži se kraju. Sreća pa i epidemije imaju svoj kraj. Nadajmo se ne i početak.
    Opširnije...
  •  


    Sećate li se čuvene rečenice „Meni nije važno da li crni čovek svira za belim klavirom ili beli čovek za crnim klavirom, ja samo hoću da slušam muziku i kličnem, bravo maestro“. I možda zato i nije važno da li će Novi Sad biti glavni grad Vojvodine ili neće. I nije važno hoće li statut Vojvodine ikada biti usvojen ako je muzika koju slušamo takva da možemo da uživamo i vičemo „bravo maestro“.

    Opširnije...

  • Bez komentara
    Opširnije...