close

Vojvođanski magazin

Vojvodjanski magazin izlazi jednom mesečno,
1. u mesecu.

Glavni i odgovorni urednik
Goran Karadžić

Pomoćnik urednika
Ilija Tucić

Izvršni urednik
Velimir Kostadinov

Marketing
Biljana Stamenković
e-mail: biljana@vm.rs
061 17 33 575

Redakcija
Tibor Arva, Saša Jovanović, mr Mirjana Maksimović
Milan Trbović, Živan Lazić, Jovan Njegović Drndak
Dragan Batinić, Marina Luković, Sofija Pualić-Špero
Atila Kovač, Srđan Janjušević, Nikola Nikšić
Jelena Jovanović, Dragan Stojanović, Jovana
Zdjelarević, Branka Jajić

 

Stari nameštaj
Draško Ređep

Izdavač
doo Fabrika slova
Petrovaradin
Mažuranićeva 10a
021 500 656
e-mail: redakcija@vm.rs
kontakt: 

Direktor
Aleksandra Borđoški

Distribucija
Press International, Novi Sad

Štampa
Rotografika, Subotica

Magazin info

na sajtu je:

vm_44-komplet_Page_01.jpg

Januarski

Potražite na kioscima

  • komplet-vojvodjanski-45_Page_01
    Jelena Blanuša - Sombor
  • komplet-vojvodjanski-45_Page_22
    Trafiking - Beg iz košmara
  • komplet-vojvodjanski-45_Page_24
    Šta kad istekne rok?
  • komplet-vojvodjanski-45_Page_26
    Mirko Kaldaraš - Rom koji kvari statistiku
  • komplet-vojvodjanski-45_Page_28
    Erdevik - Na tri jezera
  • komplet-vojvodjanski-45_Page_38
    Sterilitet u porastu
  • komplet-vojvodjanski-45_Page_42
    Kovač mačeva - Na stari način
  • komplet-vojvodjanski-45_Page_46
    Brodvej - Naš čovek
  • komplet-vojvodjanski-45_Page_08
    R. Čoban: Ne izmišljam toplu vodu
Čador modre boje

Nje više nema – to je bio zvukBranko RadičevićA Kornelije Kovač i Đorđe Balašević to čine...
Full Story >>
Banatski jet set PDF Štampa El. pošta
Ocena korisnika: / 10
Ja bih to bolje! -> <- Svaka čast, majstore! 
Napisao Gabrijela Parigros, Foto: Tibor Arva   

 

Čovek koga je pola Evrope poslednjih decenija prošlog veka zvalo revolucionarom muške mode živi u Jarkovcu, banatskom selu smeštenog između Kovačice i Jaše Tomića. Ni žene svestkog jet set-a nisu bile ravnodušne tako da je u trenucima najveće slave oblačio Džoanu Kolins, Lindu Evans, Eldu Viler...

 

Skromnost nije za svakoga. Ona lepo stoji samo onima koji bi imali zbog čega biti neskromni. Ova misao Duška Radovića možda najbolje opisuje način života i rada gospodina Dušana Šorđana, jednog od malobrojnih stanovnika banatskog sela Jarkovac. Skromnost krasi i ostale stanovnike ovog malog mesta, smeštenog između Kovačice i Jaše Tomić, po čijim ulicama i sokacima i danas pretrčavaju jata belih gusaka. Ipak, ono što gospodina Šorđana razlikuje od ostalih je, svetska slava stečena u proteklih trideset i više godina na polju mode i dizajna. Postao je neprikosnoven u izradi unikatne trikotaže tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog veka, stekavši ugled i slavu prvo u Sloveniji, a nedugo zatim i u Nemačkoj, u Štutgartu, gde je ostao skoro pune 3 decenije. Tamo je i proglašen za revolucionara muške mode. Oslobodio je muški svet monotonih sivih, crnih konfekcijskih odela i uneo u njih neočekivane modne detalje poput ogromnih cvetnih motiva, čipki, marama.

Dušan Šorđan potekao je iz velike porodice i kako sam kaže, kao najmlađe dete, malo ga je ko u kući primećivao. Uvek se snalazio nekako sam i po strani od svih. Prve lekcije o pletenju dobio je od svoje starije sestre. Uz njenu pomoć i nošen željom da sam stvara, brzo je savladao pletenje i već sa 8 godina, ispleo  svoj prvi džemper. I tako je sve počelo.  Dok je tada pleo odeću za sebe, sve vreme je u glavi imao sliku kako stvara ekstravagantne modele za tada poznate holivudske glumce, za svetske pevače… Volja je bila jaka, a disciplina urođena. Nije prošlo dugo, dok mu se taj san nije i ostvario. Svoju prvu kolekciju odneo je u Beograd, a odande su mu se otvorila vrata prema Sloveniji, gde je proveo narednih 8 godina i vrlo brzo stekao ugled i prestižnu klijentelu. Jedna od prvih klijentkinja bila mu je, i ostala do današnjih dana, čuvena pevačica Elda Viler. Za nju i danas stvara ekskluzivne kolekcije.
Nakon Slovenije, put ga vodi dalje u Nemačku, u Štutgart, gde se nastanjuje sa porodicom i nastavlja rad na unikatnoj trikotaži. Početak nije lak, naročito ako se ne poznaje jezik. Ali sve se savlada uz nekoliko VHS kaseta dečijih filmova uz sinčića i štrikeraj! Važno je uvek ići pravim putem. Ubrzo dolazi do velikih klijenata i do svetske slave. Tokom 80-ih godina trikotaža je bila izuzetno popularna u svetu i g. Šorđan je imao sreće da mu se talenat i sposobnost ostvare u pravo vreme. Kada je, jednom prilikom, raspisano i svetsko takmičenje u pletenju, u konkurenciji od nekoliko muškaraca i skoro 200 žena, g. Šorđan je odneo prvo mesto, isplevši ceo džemper za samo 4 i po sata, koji je odmah i prodat na dobrotvornoj aukciji.
Sa unikatne trikotaže širi svoje stvaralaštvo i na dizajn od tkanine, a zatim i na polje muške mode. Povremeno je radio i dizajn obuće i okvira za naočare. Danas u njegovoj kući u Jarkovcu, u jednom od salona, sa zidova vise fotografije svetskih zvezda, obučenih u njegove kreacije. Pored Elde Viler, tu je i Šaka Kan, za koju je radio čitavu kolekciju, zatim glumica Lajza Mineli, poznata nemačka voditeljka Eva Herman, Linda Evans i Džoan Kolins iz nekada popularne sapunice “Dinastija”, Odri Landers, poznata iz serije “Dalas”… i mnogi drugi poznati svetski pevači, glumci, političari. Svi oni poneli su modele našeg Jarkovčana. Gradonačelnik Volsburga nosio je isključivo njegova odela. Dušan Šorđan, ili kako je u svetu poznat  Duschan de Sordjan, oblači od glave do pete već dugi niz godina i uglednog nemačkog opti­čara Imea De Riza, ko­ji je pre nekoliko godina proglašen za najbolje obu­­čenog muškarca u Ne­mačkoj. Gospodin Šorđan je čak počeo da izrađuje i kolekciju za čuvenu Grejs Keli, na žalost, vest o njenoj tragičnoj smrti osujetila je želju ovog autora da slavna dama zablista u njegovim kreacijama.
U svom domu u Štutgartu, na vrhuncu svoje karijere, g. Šorđan je dva puta mesečno priređivao privatne, kućne revije, sa nekoliko desetina zvanica – političara, ambasadora, konzula, novinara i drugih pripadnika nemačkog džet seta, i na taj način prodavao svoje kolekcije.
Pre nekoliko godina vratio se u rodni Jarkovac. U miru velike prizemne banatske kuće, koju je potpuno uredio prema svojim potrebama, u jednom sobičku, gospodin Šorđan i dalje stvara nove kreacije. Klijenti su ostali stalni, sada im već šije modele bez probe. Njegove stalne mušterije već znaju da je najbolji rezultat ostvaren kad samo poruče odelo, i ostave majstoru da sam realizuje svoju ideju. Njegovo stvaralaštvo je ravno dečjoj igri, slobodno kombinovanje detalja, koje iznenađuje neočekivanošću. Dok sedimo u velikom salonu, sa oboda starog kamina, iz ugla, posmatraju nas svilene ženske cipele, koje kao da su zakoračile  ka tavanici koju je načinio od tkanine za venčanice. Opisujući ovaj prizor samo rečima, moglo bi delovati šašavo, ali zapravo, posmatrač može biti samo fasciniran, pomalo nestvarnim prizorom.

Za svoju modu kaže da ne podleže vremenu. Nije pravljena “preko noći”. On sam nije ljubitelj mode koja nije nosiva, koja je samo stvar trenutka i koja ga podseća na karneval, a ne na istinske odevne predmete. Svaki njegov model urađen je sa puno pažnje i minucioznosti, nema serijske proizvodnje. On radi sam, bez skica i tima ljudi iza sebe. Njegov pristup je umetnički i autorski. Specifičnost ovog načina rada je u tome što osnov svega čine izuzetna imaginacija i kreativnost. Dok posmatra tkaninu u radnji, kaže da već vidi sačinjen gotov odevni predmet, i ne samo to, često “vidi” i određenu osobu za koju bi kreacija bila stvorena. Od materijala koristi apsolutno sve, od prefinjenih francuskih tkanina, do ćebadi sa zrenjaninske pijace. Bitno je samo da je materijal prirodan. Ostalo je stvar mašte i veštine. A što se klijenata tiče… njegove kreacije nose svi, muškarci i žene svih starosnih dobi, svih telesnih konstitucija. Na njegovoj reviji održanoj pre dve godine u Nemačkoj, nije bilo skoro ni jednog profesionalnog modela. Na kasting su došli obični ljudi, radoznali i srećni da se oprobaju kao modeli, noseći njegovu odeću. Kaže, to je bila jedna od najboljih revija, jer su je radili ljudi iz ljubavi, a ne kao bezosećajni profesionalci.
Kaže da slabo radi za klijente sa ovih prostora. Kod njega je na ceni dobro i lepo vaspitanje, i to mu je izuzetno važno kod ljudi sa kojima posluje. Njegovi stalni klijenti su u isto vreme i njegovi veliki prijatelji. Šorđan ne odvaja ljubav prema poslu od ljubavi prema dobrim ljudima. Ipak, voli red, tačnost, zadatu reč i uostalom,  osnovna pravila pristojnog ponašanja generalno. Jedno vreme je u rodnom Jarkovcu držao školu manekenstva i bontona za decu iz kraja, što kaže da je izuzetno voleo. Ali, zaslugom sujetnih lokalnih autoriteta, zamereno mu je da “kvari decu”, pa se povukao iz ovih aktivnosti, ne želeći da stvara neprilike. Velikodušnost slabo ko ume da prepozna. Da Šorđan ima i srca i duše za ove prostore, pokazuje i gest kojim je poklonio nekoliko svojih kreacija zrenjaninskom pozorištu “Toša Jovanović”, ne tražeći i ne dobivši ništa za uzvrat.
Ipak, i dalje insistira na tome da je lepo vaspitanje nešto što je osnov za zdravog čoveka, za zdravu porodicu i za zdravo društvo. I sam kaže: “Budi čovek, pa nije važno ko si! Problem kod nas je što te ljudi žele ili iz koristoljublja, ili te  ne razumeju, ili te se plaše…”
Ono što fascinira svakog ko upozna gospodina Šorđana jeste jednostavnost u komunikaciji i ljubav prema bližnjima koje se očituju u svemu što radi. Bilo da je to kreiranje odeće, ili uređenje životnog prostora, bašte, kućica-dvoraca koje pravi za svoje unuke. Uz fotografije koje su obeležile njegovu karijeru, uvek je tu prisutna porodica. Uvek se nađu razlozi za velika porodična okupljanja, za prijatelje, odakle god da dolaze. Njegova kuća nikada nije prazna, uvek se nađe vremena za druženje sa bliskim ljudima. Kaže, ne voli formalnost, kod njega se stvari dešavaju spontano, ležerno, insistira na tome da svako treba da se oseti prijatno u njegovom domu. Svaki dan mu je drugačiji, voli iznenađenja. Kroz smeh objašnjava – čitav život njegov i sve što ga okružuje, nikada nije bilo “normalno”, u klasičnom smislu.
Na pitanje šta ceni kao svoj najveći životni uspeh, Dušan Šorđan odgovara: “Da budem iskren, ja nikad nisam gradio sebično svoju karijeru. Kod mene je uvek porodica bila na prvom mestu. Prvo deca, a sada i unuci. Čak sam malo popustio u radu kad mi se rodila prva unuka. Uspeo jesam, ali vrhunac svega u mom životu jeste uspeh da sam ostao normalan”.

 

 

Vojvodjanska geografija

  • Ako je verovati jednom ministru (?!) većina nas će još ovaj broj čitati udobno uvaljena u fotelju ili ljuljašku, a nakon toga, krevet, čajevi, maske, briga - grip. Svinjski. Tako je to kad smo ukinuli 29. Novembar, a znalo se šta se tada radi sa svi­njama. U svakom slučaju mir ovih letnjih meseci bliži se kraju. Sreća pa i epidemije imaju svoj kraj. Nadajmo se ne i početak.
    Opširnije...
  •  


    Sećate li se čuvene rečenice „Meni nije važno da li crni čovek svira za belim klavirom ili beli čovek za crnim klavirom, ja samo hoću da slušam muziku i kličnem, bravo maestro“. I možda zato i nije važno da li će Novi Sad biti glavni grad Vojvodine ili neće. I nije važno hoće li statut Vojvodine ikada biti usvojen ako je muzika koju slušamo takva da možemo da uživamo i vičemo „bravo maestro“.

    Opširnije...

  • Bez komentara
    Opširnije...