|
Kada se bilo gde na kugli zemaljskoj skupi dve stotine sova Ušara to je prava senzacija, a u Kikindi ih, po poslednjem brojanju, ima 726, što je apsolutni svetski rekord. Znate li išta o ovim malim stvorenjima kojima se tako jako sviđa Kikinda? Decembar. Noć. Sneg veje. Skoro da se čuje kako drvo, pošto ovde nema kamena, puca od mraza. Al nešto drugo se zaista čuje. Huk sove para zaleđeni mrak. Mutna, žuta svetla kandelabra bacaju titrave avetinjske senke po ugaženom snegu na gradskom trgu...
Nije ovo scena iz horor filma, već tako centar Kikinde izgleda noću. Za očekivati bi bilo da se pojavi i neki vampir, jer po narodnom verovanju, sove najavljuju smrt. Vampira nema, a po neka grupa mladih i veselih ljudi, koja se vraća iz kafića, zastane ispod krošnji stoletnih stabala i gleda jata sova. Ne diraju ih i ne plaše ih se. Sove su u Kikindi takoreći ljubimci, a sa sujeverjem smo odavno rasčistili. Ja, ipak, materijal za ovu priču prikupljam po danu. Što je sigurno, sigurno. Nikad se ne zna! - Sove ušare žive u Severnoj Americi, Severnoj Africi i delovima Evrope i Azije. U Srbiji ih ima oko 11.000 parova, a trećina ih je u Vojvodini – priča Dimitrije Radušić, iz novosadskog Naučno istraživačkog društva studenata biologije „Josif Pančić”, koji sa svojim kolegama već tri godine proučava jato ovih sova koje zimuje u Kikindi. - Po poslednjem brojanju ima ih 726, što je apsolutni svetski rekord. Ova vrsta ptica živi u parovima, a zimuje u jatima. Kada se negde skupi do dve stotine sova Ušara to je senzacija, a ovo u Kikindi je fascinantno – dodaje Radušić. Da je fascinantno jeste. Ne samo za nas, nego su pre mesec dana u Kikindu „zapucali” i Englezi, ljubitelji ptica, da vide ovo čudo. Sami se organizovali i došli ovde na ekskurziju, a Gile i ostali iz Turističke agencije, već prave planove: - Imamo međunarodni vajarski simpozijum „Tera” i zbirku od oko hiljadu skulptura najpriznatijih svetskih vajara dvadesetog veka, skelet mamuta star pola miliona godina, „Dane ludaje”, a sada i ovo svetsko čudo, vezano za sove Ušare. Da se mi manemo motike, pa da se bacimo na turizam. Manjivanje motike nam odavno ide od ruke, a kada je u pitanju turizam, nije na odmet da se malo informišemo o ovim pticama, čija su dva, preparirana primerka izložena u Prirodnjačkoj zbirci kikindskog muzeja, zbirci koja je, uzgred rečeno, jedna od najbogatijih i najraznovrsnijih u našoj državi. - Prvo da razjasnimo: ove ptice nisu ubijene, već su to primerci koji su uginuli, a onda preparirani - kaže Aleksandra Vojvodić Basara, kustos Prirodnjačkog odeljenja Narodnog muzeja u Kikindi. Sova Utina, ili mala Ušara, koja je ime dobila po perju na glavi koje podseća na uši, je veličine oko 40 cm, a raspon krila joj je 90 cm. Grabljivica je i hrani se malim glodarima, poljskim miševima i voluharicama. Ovde, u ovolikom broju zimuju, verovatno, zbog obilja hrane. E, sad dolazimo do glavne stvari: otkud toliko, malih poljskih glodara na severu Banata? Mikro klima je ovde takva da nema puno magle – kaže Mile Udicki, penzionisani agronom. Magla najviše smeta poljskim miševima, od nje „dobiju na pluća i gotovi su”. Još jedna stvar im pogoduje: ima na ovom terenu mnogo krtica i napuštenih krtičnjaka, pa miševi ne gube vreme gradeći kuće, nego se razmnožavaju, a hrane, za njih, na njivama uvek ima. A oni, miševi, su hrana sovama, tako da imamo svega. Čuvajmo sove! Da nema njih, miševi i voluharice bi sve pojeli po ataru, za ljude ne bi ostalo ništa. Čuvaju Kikinđani sove Ušare. Tokom zime one se gnezde u krošnjama na gradskom trgu i oko njega. Tu je zavetrina koju prave zgrade, koje je još Marija Terezija izgradila, tu je i pravoslavna crkva, čiji zvonik rasteruje nečiste sile, a tu je i drveće sa velikim krošnjama. Ima naravno i četinara, koji pticama pružaju posebnu toplinu. Zašto ih ne diraju? Oko samog trga je nekoliko škola, a naša deca su lepo vaspitana. Učila su i zapamtila nešto iz ekologije. Ovi stariji, koji su sujeverni, neće sebi dozvoliti da ih svet gleda kako bacaju grudve snega na male, jadne sove Ušare. A ima i onih koji su čitali i mitologiju drugih naroda, gde je sova simbol mudrosti, pa ih sa ljubavlju gledaju, jer poznato je da smo mi Srbi mudri, pametniji i od sebe samih. Prikupljajući građu za ovaj tekst, došao sam i do sada neobjavljenih, podataka: u Kikindi ima i masona, a zna se da je sova jedan od masonskih simbola. Dado, konobar iz kafića „Ambasador” ima svoju teoriju: - Sove su noćne ptice, pa one vole nas i mi njih, jer mi Kikinđani smo nekako više noćni, nego dnevni ljudi. - Dadu treba verovati, jer njega jedva probude oko podne da dođe u drugu smenu, a on dok ne počne da se smrkava, samo trepće i pije kafu... Kad se smrkne, živne Dado, napanji muziku, živnu gosti... Živne Kikinda... Kome onda može da smeta što mužjak sove huče, objašnjavajući svojoj dami da treba da krenu u lov, a ona, kao i svaka ženka odgovara „kmečavim glasom”, da će krenuti čim malo sredi perje. Onda oni, u brišućem letu, iznad banatskih oranica kreću u noćni doručak i za godinu dana, kažu stručnjaci, pojedu u Vojvodini oko 500 tona glodara, a ti dragi čitaoče sada izračunaj koliko bi ti miševi, da ih sove nisu pojele, pojeli žita. A?! Dakle, sove Ušare u Kikindi imaju sve uslove za komoditet, imaćete ih i vi ako dođete, pod uslovom da ne dirate sove.
|