Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Kovačica – Violina ima dve duše

Jan Nemček ima redak dar da cepanicu pretvori u muziku.

Violina ima dve duše.

Kovacica-2-300x199Tehnologija je promenila skoro sve. Ali ne i Jana Nemčeka iz Kovačice koji pravi violine na način kako je to rađeno pre više od 500 godina. Danas, on pravi violione od drveća posečenog 1979. godine koje je pre toga sam brižljivo odabrao. Ako niste znali, postoji drveće koje „peva“ i ono koje je „gluvo“.

Životni put jedne Nemčekove violine počinje tamo gde su počinjale i Stradivarijusove, Amatijeve i Gvarnerijeve – u šumama bivše Mletačke republike. Menjali su se nazivi, titulari i vlasnici, ali su šume ostajale iste. Jan u potrazi za savršenim drvetom za svoju violinu obilazi te šume i traži stabla koja „pevaju“. Nisu se dalmatinske drvoseče u šumarijama puno iznenadile, kad je 1979. Nemček došao u njihove šume u potrazi za drvetom, jer su već pre toga, mnoge svetski poznate fabrike instrumenata iz Nemačke, Austrije, i od Australije do Japana, koristile drvo iz tih šuma za gradnju instrumenata, ali im je bilo neobično kad je kucao u stabla javora i smrče i osluškivao ih u potrazi za onim stablima „koja pevaju“. No, čak i njima je uspeo da pokaže da kad pokucaju na stabla, neka ostaju „gluva“, a neka „pevaju“.

Jan nam objašnjava da se za gornje table obavezno koristi smrča, jer zvuk svakog akustičnog instrumenta zavisi od gornje table. Za ostale delove može da se koristi i orah, i jasen, ali da on najčešće koristi javor, koji je najpopularniji zbog lepe teksture materijala.

Kovacica-3-300x199Majstor Nemček drvo koje donese iz šume sam obrađuje. Drvo se ne testeriše na daske, jer bi to uništilo strukturu, već Jan stabla cepa satarom. Tako materijal prati strukturu drveta,a zatim se drvo suši najmanje 5-6 godina, da bi bilo spremno da postane instrument. Danas on u svojoj radionici obrađuje drvo koje je doneo još ’79. godine. I sada, drvo koje je do tada u šumi „pevalo“ samo majstoru i drvoseči, posle 30 godina dobija šansu da svoj glas predstavi i drugima.

Muzika je generacijama u porodici, a  Nemčekov orkestar je bio poznat još u vreme njegovog rođenja i  razumljivo, što se već od malih nogu i sam interesovao za nju.  Završio je srednju muzičku školu i sve je počelo tako što je Jan, posle završene škole, želeo da napravi violinu za sebe, jer su kvalitetne violine i tada, kao i danas, bile veoma skupe. Na sreću, Janov stric je imao malu radionicu za izradu instrumenata, pa je prve tajne zanata naučio od njega, i tu je, kod strica, napravio svoju prvu violinu. Nije baš bio zadovoljan svojim prvim radom i bio je siguran da može bolje, pa je napravio još jednu, pa još jednu…

Već prve godine ih je napravio deset i verovatno tu negde rešio da je njegov poziv da bude graditelj violina,… i krenuo u potragu za onom savršenom violinom. Jan je od tada proveo puno vremena čitajući o gradnji violina, svako putovanje koristio da poseti po nekog majstora ovog zanata, ne bi li nešto novo naučio i tako  obišao mnoge gradove u Evropi, a najviše u Nemačkoj.
Kovacica-4-300x199Presudna su bila poznanstva i zatim trajno prijateljstvo sa Rudolfom Bartlom, od kojeg je naučio majstorstva „lajpciške škole“, a kojeg je susreo sasvim slučajno u Temišvaru (nekako je istina da, kad slediš svoju sudbinu, onda se ceo svemir uroti da ti u tome pomogne) i poznanstvo sa profesorkom Lidijom Paržik-Tanasijević, ćerkom Karla Paržika, našeg najpoznatijeg graditelja violina, koji je u Beogradu imao radnju još u vreme Kraljevine Jugoslavije. Jan ističe da su ta dva poznanstva presudno uticala na njegov razvoj, ali i dalje misli da može još po nešto novo da nauči.

Svoju veštinu Jan skromno zove „zanatom“, iako po mnogo čemu podseća na magiju. Nakon što su daske prošle test vremena i dobro se osušile, Jan ih još uvek osluškuje i po tome kako zvone, odlučuje da li će od njih napraviti neki sopranski ili drugi instrument, da li će daska ići u violinu, violu, violončelo, tamburicu ili bas. Pitamo majstora Nemčeka koliko ima istine u pričama da na kvalitet instrumenta utiče lak.

„Lak je za violinu kao odelo za čoveka“ – kaže sa osmehom, „bitno je da drvo bude impregnirano, jer bi se gubila njegova svojstva, propadalo bi vremenom i menjalo bi zvuk na svakoj promeni temperature i vlage. Ali lak je samo završni spoljni sloj i od toga su Italijani napravili dobar marketing, ali ne utiče presudno na
Kovacica-1-300x199zvuk.“
 Napominje da je drvo najvažnije; pravi komad drveta, postepeno sušenje, obrada, a zatim zaštita. Violina se lakira samo spolja,a iznutra se premaže propolisom, koji je još od pamtiveka poznat kao izvrsno zaštitno sredstvo (koristili su ga još Egipćani prilikom balsamovanja) i kada se nešto premaže propolisom i pčelinjim voskom, na to više ni jedan insekt neće doći. Za lak je bitno da ne „umrtvi“ instrument, da bude fleksibilan, da se ne nanosi puno slojeva i da se lakira u tankim slojevima, a da se dobro osuši između slojeva. Lak se u dvorištu Nemčekovih suši na jednom zanimljivom osušenom stablu drveta, koje tako, sa okačenim violinama koje se suše na blagom suncu, izgleda neizmerno slikovito, kao da su na njemu rodile violine i samo čekaju da sazru, i da ih majstor ubere.

Po laku se ponekad može prepoznati i poreklo violine. Jan kaže da Italijani vole zlatnožuti, sa blagim crvenkastim odsjajem, francuske škole koriste lak boje trule višnje, nemački majstori koriste tamno braon, gotovo crne, koji starenjem materijala postaje još tamniji, rumunski majstori skoro „limun žute“. Janova omiljena boja je, kako kaže „između italijanske i neke nemačke“, a starenjem drveta ispod laka, violina svake godine dobija za jednu nijansu tamniju. Na svaku violinu ide i do 12 slojeva laka, a pauza između poslednjih slojeva laka bude i po nedelju i više dana, jer što je više slojeva, duže im treba da se osuše i sjedine.

Pitali smo majstora Nemčeka da nam otkrije još jednu tajnu – tajnu „duše violine“:

Kovacica-21„„Duša violine“ je mali stubić koji se postavlja ispod desnog kraka kobilice i koji se može pomerati. On je samo uglavljen – našpanovan između donje i gornje table violine i namešta se posebnim ključem. Zato kažu za violinu da ima dve duše, jedna je ona koju joj udahne majstor, a druga ovaj mali stubić od smrče, koji svojim položajem utiče na to da li će zvuk biti više neposredniji „rezak“ za, recimo, narodnu muziku ili posredniji i plemenitiji za, recimo, umetničku muziku.“

Malo bi bilo reći da je radionica Jana Nemčeka slikovita. Na drvenoj tezgi delovi violina u raznim fazama, na zidu alat, iznad velikog prozora obešene violine koje čekaju završnu obradu i lak, na drugom zidu su violine koje je majstor restaurirao ili koje opravlja. Pitamo Jana kako pravi violinu, odgovara da uvek u jednom trenutku u radionici ima više violina na kojima trenutno radi u različitim fazama. Kada je izuzetno inspirisan onda radi puža violine, posvećuje se tom rezbarenju i finom doterivanju krivine, zatim „f“ otvorima na gornjoj ploči, a ponekad želi da se dobro iznoji i onda radi grubu obradu drveta, i sav stres koji je pokupio u toku dana nestane. Ponekad iz radionice izađe na Sunce u dvorište da lakira i šmirgla. No, bilo da fino oblikuje krivinu puža ili renda donju ploču, Jan Nemček u pravljenju violina uživa. I to se vidi. Nema evidenciju koliko je instrumenata napravio, računa da je oko 350 violina i četrdesetak viola, violončela, tamburica… kaže da ga ne interesuje produkcija i novac od velike količine instrumenata, najvažnije je da svaki bude jedinstven i kvalitetan.
Kovacica-11Osim dara da napravi violinu, Jan Nemček ima još jedan, redak i plemenit dar, a to je želja da svoje znanje podeli sa drugima. Zahvaljujući razumevanju vlade Slovačke, otvorio je tamo školu za graditelje violina. Do sada je tamo školovao oko 70-toro mladih, a danas njegov sin Jan, koji mu je bio prvi učenik (a majstor s ponosom ističe da je možda učenik i prevazišao učitelja), nastavlja da vodi školu graditelja violina u Slovačkoj. Janova je želja je da uz Gimnaziju u Kovačici, otvori i odeljenje za graditelje violina, da se opremi manja radionica i da tako Kovačica, već poznata kao centar naivnog slikarstva, postane i centar graditelja violina. No, osim obećanja političara nije dobio nikakvu konkretnu podršku, što je neobično, jer se radi o sredstvima, reda veličine, oko 5-6 hiljada evra.  Izgleda da je lakše od cepanice napraviti muziku, nego naterati naše političare da imaju sluha. Uz svoj posao, ipak je uspeo da kod nas, osim svoga sina, odškoluje još dva buduća majstora – graditelja violina.

Sećajući se problema koje je imao kada je završio školu, a bez dobrog instrumenta, Jan Nemček voli da pomaže mladima i seća se kako je za Iliju Marinkovića napravio čak tri violine, da on odabere onu koja mu najviše odgovara, napominje i da je višegodišnji sponzor „Carevčevih dana“ gde su pobednici dobijali njegovu violinu na dar. Izgleda da negde raskoš talenta prati i plemenitost duše.

Čitav dom Nemčekovih odiše lepotom i umetnošću. Osim Jana i Jana juniora,  koji grade violine, supruga Eva Nemček pravi skulpture od keramike i od testa, ukrašava i rezbari posebnom tehnikom nojeva i guščija jaja, rezbari drvo, a njihova ćerka, Jana Toman Nemček, slika i bavi se kreiranjem odevnih predmeta. Za unuku Martinu, Jan je izradio malecku violinu kada je imala oko godinu dana. Ali, ima toga i previše za jednu reportažu, pa se ekipa „Vojvođanskog magazina“ najavila u još jednu posetu, da vidite kako je umetnost i nasledna i zarazna.

Tekst i fotografije: Tibor Arva

Možda vam se svidi...

Dobrodošli