Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

More kao pretpostavka. Mogućnost paralele: Vojvodina i Šumadija

Vojvodina i Šumadija su izričito imigracioni prostori, u koje smo, svi, redom, stigli kad tad a možda i ranije. Po Veljku Petroviću, to su sestre koje daju bitan hinterland Beogradu, prestonici kako ju je, u tom velikom hlorofilnom okruženju, video i sanjao još 1930. Godine.

Možda više i atraktivnije nego na drugim našim adresama, upravo se u Vojvodini i Šumadiji sindrom mora javlja kao neminovnost. Nigde toliko pomame za mornarskim odelima našeg detinjstva, i nigde toliko uspomena na more, iščezlo ili turističko, kao na ovom srpskom severu. Ako se sećate u albumu jedne od udavača, svešteničkih kćeri, u slavnom našem romanu „Pop Ćira i pop Spira“ Stevana Sremca, nisu samo mornari brodovi mete naše optike, nego su i poređenja izrazito morska: raznobojne trake na jednoj haljini itekako podsećaju na morsku luku u zenitu praznika. Naime, sve su zastave na broju.

Uostalom, zeleno more Šumadije, među mnogobrojnima, dozivao je Dušan Matić, uočavajući ga u tipičnim našim septembarskim maglama koje jednako još pripadaju avgustu, ali se već gusto nadvijaju nad prve školske dane, nad šljive, nad polegle livade. Matić se i žestio što mnogi „Šumadiju ne vide u vertikali, koja od Orašca i onog Karađorđevog jarka, pa do Bukulje i Rudnika, ima nekoliko klimatskih pojaseva, mislim.“

Veljko Petrović, opet, u svojim pohvalama ravnici, nije propuštao da ponovi kako su svi koji su s’ Arsenijem Čarnojevićem, stigli u ovaj panonski svet „slušali skoro svuda, do Prekomorišja i Subotice, nazive i imena, poljima, šikarama, virovima, močvarama i selištima, na svom materinskom jeziku“. Svega je, dakako, bilo i ranije.

Razina ravnice, niski horizont u kome je, u grmlju, Miroslav Antić prepoznao zvezde, isto, i u Šumadiji i Vojvodini od onih nekolikih vrhova, stvorila je mit podsećanja na jug. Na dinarske običaje i planinske vrleti, na deseterac ali i na tragičnu našu žalopojku nad izgubljenim carstvom.

Kada se pomene sremski manastir Fenek, nikada ne može da se zaboravi kako je to bio mostobran Prvom srpskom ustanku, njegova logistička spoznaja, njegova pružena ruka. „Prvi Karađorđev top u Srbiji višnjev okovao je zemunac Jovan kovač, koji je posle u Topoli izlio i prvi tučani top u Srbiji, a prvi tučani top darivao je Karađorđu novosadski vladika Jovanović“ (V. Petrović). Dalja priča je nemotivisano obavezujuća: „Duž Save i Dunava prenošena je džebana i oružje, zemunski i pančevački trgovci su prvi zajmodavci slobodne Srbije“.

Pokazalo se još jednom da velike reke itekako mogu da spajaju, da prepoznaju, da ostvare san trećeg neba, i da se mire što se sve doznaje i voli baš s’ obe strane reke. Najnesrećnija razdoblja naše novije istorije su ona kada su te naše moćne vodene saobraćajnice, Dunav, Tisa i Sava bile granične. I kada je, u drugom svetskom ratu, Vojvodina bila pod vlašću tri, uostalom tragično rigidna suvereniteta. Srećom, nikada se više neće vratiti u kome je ečavni francuski pesnik pisao o tome kako su, u austrijskom i osmanlijskom carstvu ponaosob, Zemun i Beograd u ratu.

Ta velika i moćna logika uzajamnosti nije signirana samo logističkim podrškama ustaničkih onih dana. I kasnije, i tada već u kontinentu koji traje, prethodnost ideja, novina, muzičkih instrumenata, mode, učenosti unekoliko je vraćala dug koji je, recimo, fruškogorski Atos, unekoliko dugovao u Račanima, i legendama, i Filipu Višnjiću i Tešanu Podrugoviću.

Sve mi se čini, i to ne sasvim izdaleka, kako je administrativna zasnovanost Dunavske banovine, u kojoj su bile i Šumadija i Vojvodina, imala, ako hoćete u geopolitičkom smislu, razložne korene upravo u toj dugoj i tanano pletenoj istoriji čiste uzajamnosti. Korelacija ta dva poimanja stvari i sudbina, šumadijskog i vojvođanskog, unekoliko obogaćuje naša putovanja, naše maštarije, naš ponos.

Zašto se ponegde naivno misli da je Joakim Vujić poslednji koji je u Kragujevac doneo dah ponašanja, teatra, drukčijeg hoda, rečenice, misli? I zašto bi smo marili tek za usko okruženje vlastitog nam govora koji najotvorenije vokale ima baš u Gospođincima, kako je dokazao Ivan Popović?

Šumadija je u neku ruku, i dan današnji a u prošlosti u nekim trenutcima i osobito, bila mera stvari za ovaj naš sever. I buntovni steg oba ustanka itekako je uznemirio dremež prečanskog našeg groždanstva.

Srpska revolucija, kako je Prvi ustanak nazvao slavni Leopold Ranke, prelak Margaret Jursenar koja nije prestala da se bavi ne samo Kraljevićem Markom nego i našim legendama i apokrifima uopšte, u osnovi sudbonosno je izmenila devetnaesti vek Vojvodine stare, zaključno sa 1914. kada se on stvarno, na ovoj našoj ukletoj njivi, i završava.

Samo su nam uspomene tragične, no i tada svaka na svoj način.

Često se navodi opaska Milana Bogdanovića povodom ratnih pripovedaka Veljka Petrovića. Navodno, kada u njima Srbijanac, to je u ovom konkretnom slučaju Šumadinac umire na ratištu, on ponosno ćuti, bez uniženja, bez znaka. A kada, navodno, prečanski ratnik gine, on još usput nešto izdeklamuje.

E pa sad, nije baš tačno poređenje. Znam heroja koji se pred najezdom horde, usred ovog niskog horizonta bez zaklona, ukopao, ni mrtav ni živ, usred njive, pritajivši se kao sama oranica.

Jednako, škrguće se zubima i onde i ovde. Gnev i prkos ravničara moćno stvaraju vertikalu hrabrosti, smisla, usred ove kolevke hleba i razuma.

Nema zime, nema straha.

 

Piše: Draško Ređep

Možda vam se svidi...

Dobrodošli