Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Tibor Apro: Bajka o kralju i kraljici

Dileme nema. Orgulje zaista jesu „kraljica svih instrumenata“. A u Srbiji kralj se zna. Tibor je jedini majstor za izradu i restauraciju orgulja kojeg imamo. Zanat je ispekao u Budimpešti a demonstrira ga širom Vojvodine

 

U vremenu u kojem slušamo o prednostima i manama „5G“ mreže, o nanotehnologiji koja nam sve više usmerava živote a odavno rukujemo android telefonima i istovremeno pričamo sa ljudima na tri kontinenta… neko odlučuje da život provodi pod svodovima crkava, u svetu koji je proslavio jednog Baha i nadahnuo nebrojene umove i umetnike. Može li se razgovor sa njim, Tiborom Aprom, početi ikako drugačije, nego baš ovim pitanjem…

 

U vreme u kojem su mladi ljudi fascinirani informatičkom tehnologijom, naučnom fantastikom ili recimo sredstvima masovne komunikacije, vi ste se opredelili za zanat, koji je svoje zlatno doba imao u 17. i 18. veku. Da li ovo smatrate avanturom? Koliko je u njoj bilo svesne odluke a koliko slučajnosti?

Kada sam imao 8 godina, sticajem okolonosti, dok su moji roditelji radili, čuvala me je izmedu ostalog, jedna starija žena, koja je bila veliki vernik.Sa njom sam prvi put,bio u crkvi. Kako sam sve češće sa njom odlazio u crkvu, pozeleosam da postanem deo nje. Vremenom sam postao ministrant, a zatim sam počeo da pevam u crkvenom horu. I onda, kako to pretpostavljam obično i ide, kroz pevanje u horu,probudila se ljubav prema muzici. Pošao sam u osnovnu muzicku skolu, koju sam pohadao do trenutka do kojeg su, iz finansijskih razloga, moji roditelji mogli to da mi priušte. Posle razvoda roditelja i smrti majke, otac me je ostavio kod bake, koja je od tada postala i moj zvanični staratelj. Nastaviosam da odlazim na mise, gde sam bio fasciniran ženom koja je svirala orgulje, a koja je u meniprepoznala talenat te mi je posle mise, dozvoljavala da sviram i što je još važnije, učila me sviranju orgulja. Posle izvesnog vremena ona je otišla u Nemačku na školovanje. Umesto nje, došao je novi kantor, koji nije blagonaklono gledao na moje interesovanje za orgulje.Ali to me nije sprečilo niti pokolebalo u mojoj zelji, da naucim da ih sviram. Kupio sam mali sintisajzer na kojem sam svaki dan učio sviranje.Iz dan u dan, ljubav prema muzici je rasla. Od para koje sam uštedeo na pijaci, kupio sam prvu kasetu klasične muzike, uz koju sam kada svi odu na spavanje, zamišljao kako sviram na velikom koncertu, u crkvu “Maćaš” u Budimpešti. Zašto baš tamo? Baka mi je pričala kako su ona i deda jednom bili u Budimpešti, i to baš u toj crkvi. Iako nisam imao predstavu šta je to zapravo, zamišljaosam sebe u tom impozantnom zdanju.Posle završene srednje škole u Bačkoj Topoli, smer mašinbravar, koji sam zavrsio silom prilika jer nisam mogao u tom trenutku da se školujem za ono što sam zaista želeo.

 

A onda se umešalo ono, što volimo da zovemo “sudbinom”?

Prelistavajući neki muzički časopis naleteo sam na intervju jednog mađarskog majstora, za orgulje, koji je pričao o tome kako nema mladih kojima bi preneo svoje iskustvo, i otkrio majstorske tajne o pravljenju orgulja. U tome sam prepoznao sudbinski znak. Pomislio sam da sam ja upravo ono sto on traži.Kontaktiraosam ga kako bih saznao detalje njegove ponude i vrlo brzo posle toga obreo sam se u njegovoj radionici, koja je bila preduslov, odnosno neka vrsta testa, za prepoznavanje talenta za muzicku akademiju. Najveći izazov naravno, biće restauracija orgulja u hramu u Somboru, kojem se radujem. A do tada privodim kraju radove u subotičkoj Sinagogi, što je do sada moj najveći poduhvat. Ujedno je i najzahtevniji jer je podrazumevao opsežnu pretragu i veliki istraživački rad.Stari majstor je prema sopstvenim rečima, prepoznao u meni, talentovanog vrednog mladića, koji je bio spreman da uči tajne majstorskog zanata. I tako, uz njegovu pomoć i garancije, dobiosam šansu da se upišem i školujem na Akademiji. Dobra stvar u svemu ovome, bila je ta, što mi je on obezbedio stan i stipendiju kako bih mogao da živim i školujem se u Budimpešti. Tada sam shvatio da ću dati sve od sebe da uspem u svojoj nameri, a ukoliko ne bude bilo baš onako kako sam planirao, vratiću se kući, ali ću znati da sam bar pokušao.Vrlo brzo sam se uklopio. Školovanje je podrazumevalo praktičan rad u radionici i obaveznih tri do pet dana nedeljno pohadjanje nastave na muzičkoj akademiji. Nije bilolako, ali ljubav prema muzici je nadvladala.Uporedo učeći orguljaški zanat, učiosam sve vreme da sviram orgulje kod profesora Bertalan Hoka. Samo tako, tvoje znanje ima smisla jer ono što umeš da napraviš, na tome znaš i da sviraš. Nemam diplomu kao orguljaš. Svirao sam usput. Ali san se ostvario. Dva puta godišnje, davali smo koncerte u “Maćaš” crkvi.

 

Orgulje su bez sumnje najveći i najsloženiji muzički instrument. Dolaze iz specifične i stručno krajnje zahtevne, muzičke sfere. Koliko je znanja i muzičkog talenta, neophodno da bi se njima ovladalo u svakom smislu, osim onom strogo izvođačkom?

Upravo tako. Orgulje jesu najveći i najkompleksniji instrument. Važno je napomenuti da najmanje orgulje teže nekoliko stotina kilograma, a najveće nekoliko desetina tona. Pored toga, da bi se ovladalo sviranjem na orguljama pre svega je potrebno poznavati način na koji ova ogromna mašinerija proizvodi, odnosno stvara zvuk. Kada se nauči kako se stvaraju tonovi uz pomoć mehanike, elektronike, pneumatike, samo sviranje postaje zadovoljstvo i nije toliko teško, ali prevashodno je neophodan talenat, ljubav i mnogo, mnogo rada.Samo sviranje uslovljeno je prethodnim dobrim poznavanjem intonacije a opet to je povezano sa orguljaškim zanatom. Svaki orguljašje u prednosti, ako zna na koji način se stvara zvuk i kako da određene intonacije koriguje i prepozna ukoliko nisu prave. Oslanjajući se kako na znanje tako i na neophodan talenat i sluh.

 

Da li i dalje stoji podatak da ste jedini je graditelj orgulja u Srbiji? Kolika vam je konkurencija u regionu? S obzirom da ovaj zanat ima mnogo veću tradiciju u okolnim zemljama sa dominantno katoličkom tradicijom.

S obzirom na specifičnost i unikatnost ovog zanata činjenica je da sam jedini majstor za orgulje u Srbiji, ali nevolim to da ističem u prvi plan, jer ja svoj posao doživljavam kao i svaki drugi.Istorijska dešavanja na teritoriji današnje Srbije uslovila su da se orgulje, odnosno same katoličke crkve nalaze uglavnom na teritoriji Vojvodine, pa je razumljivo da je i sam posao skoncentrisan baš tu, gde postoji veći procenat ljudi katoličke veroispovesti.

 

Najveće orgulje su u rimokatoličkoj crkvi u Somboru, sa 43 registra. Postoje i one koje su najstarije, pa opet one koje proizvode najbolji zvuk. Možda one sa najlepšom tradicijom. Postoje li međutim neke, za koje bi se moglo reći da ste vi posebno vezani?

Na teritoriji Vojvodine po mom saznanju postoji oko 200 orgulja, od kojih su najstarije u reformatskoj crkvi u Subotici. One potiču iz 1811. godine. Te orgulje su delo graditelja Fišera Kaspara i nisu prvobitno tamo građene, već su prenešene iz Sivca. Interesantno je da se najveće orgulje u Srbiji ne nalaze u verskoj građevini, već verovali ili ne, titulu najvećih nose koncertne orgulje u Domu Sindikata u Beogradu. Nažalost, one nisu u funkciji više od četvrt veka. Najveće crkvene orgulje, baš kako ste rekli, nalaze se u Somboru u katoličkoj crkvi. One su mi jedne od najdražih. Na listi dragih, svakako su orgulje u Bačkoj Topoli koje me vežu za samu odluku da se bavim muzikom i koje su na neki način odredile moj budući životni put. Drage su mi i orgulje u subotičkoj katedrali. Baš kao i one u Novom Sadu, u crkvi koju ljudi vole da zovu “katedralom” iako ona to zapravo nije, jer se katedrala vezuje za sedište biskupije.
Da li i u vašem poslu, važi staro graditeljsko pravilo: Lakše je iz početka graditi nego popravljati?

Nije nikakav diplomatski odgovor, ako kažem da je na ovo pitanje u mom poslu nemoguće odgovoriti. Podjednako je teško i jedno i drugo. Gradnja novih, podrazumeva da do kraja možete insistirati na vlastitoj kreativnosti, ali računajte sa ogromnom odgovornošću koju pri tome imate. Sa druge strane, restauracija podrazumeva ogroman posao. Često ne postoje originalne skice po kojima je instrument nastao. Možete izgubiti bukvalno godine, da dođete do papira kojima će se te rukovoditi. A onda morate naći ili izraditi delove koji će biti potpuno verni originalu. To je rudarski posao. Na kraju ćete imati zadovoljstvo da ste “oživeli” delo starog majstora ali to zadovoljstvo je skupo plaćeno.Sve u svemu, u oba sluičaja, trud je ogromana radost nakon obavljenog posla, podjednako velika.

 

Da li sve orgulje imaju lični “potpis” svog autora? U smislu, da li je svaki instrument unikat?

Sve orgulje, vezuju se za prostor gde se grade, akustiku i položaj samog hrama. Samim tim, svake orgulje jesu unikatne jer im jedinstvena akustika hrama odreduje intonaciju, zvuk, i melodiju kao finalni proizvod. Sve orgulje naravno imaju lični potpis autora u smislu, načina izrade, dizajna i ukrasa. Sa druge strane, zvuk sam po sebi liči jedan na drugi, u smislu da svaki autor mora da ispoštuje specifičnost zvuka koji orgulje kao instrument proizvode.

 

U čemu se po vašem mišljenju, orgulje razlikuju od drugih intrumenata? Šta je to što orgulje mogu da dočaraju što drugi intstrumenti ne mogu?

Orgulje su specifične upravo po tome što su neraskidivo vezane za ambijent u kojem se nalaze. Grade u crkvama koje su same po sebi izuzetno akustične. A konstatovali smo, orgulje su kraljica među instrumentima jer po umetničkom i melodijskom bogatstvu zvuka, mogu uslovno rečeno, da zamene ceo jedan simfonijski orkestar. Pri tome, njima upravlja samo jedan čovek, a dobija se utisak da slušate melodiju u izvođenju stotine drugih muzičara.

 

Koja je stvarna razlika u poređenju električnih i starih orgulja? Kakav je odnos u njihovoj ceni?

Osnovna razlika između električnih i klasičnih orgulja jeste u tome da električne orgulje proizvode zvuk koji je usko povezan sa ozvučenjem, u smislu jačine zvuka. A klasicne orgulje se oslanjaju isključivo na dužinu cevi i akustiku objekta u kome se nalaze. Dakle, kod ovih prvih, nema one draži i neizvesnosti, koja ovaj zanat čini čarobnim. Odnos cene između električnih i klasičnih orgulja diktira sama izgradnja, jer je izrada klasičnih orgulja daleko kompleksnija i zahtevnija.

 

Kako ljudi reaguju kada saznaju za to čime se bavite? Verovatno ste prvi i jedini takav kojeg će upoznati.

Ljudi su uglavnom iznenađeni i znatiželjni. Pokušavaju da shvate odakle ljubav prema tom poslu, naročito u ovo današnje vreme, koje je u potpunosti okrenuto nekim drugim vrednostima i izazovima. Mnogo im je jasnije kada dođu u neposredan dodir sa orguljama, kada se prvi put sa njima sretnu.

 

Kako vidite budućnost svog zanata? Da li ste spremni da u njemu ostanete do kraja?

S obzirom na specifičnost samog zanata i tržište je u neku ruku ograničeno. Nekada mesecima ne dižete glavu od posla a opet, može se dogoditi da duži period čekate priliku da radite. Tada, iako nevoljno, pribegavate zanatskim veštinama kojima raspolažete i bavite se stolarijom na primer. Ja imam svoje zaposlene, izmirujem sve obaveze prema državi i tu nema prostora za insistiranje na ekskluzivnosti svojih majstorskih ciljeva. Ali s obzirom na to da postoji još mnogo orgulja koje čekaju na restauriranje, pretpostavljam da će i dalje biti posla u smislu, egzistencije i održavanja poslovnih poduhvata. Bilo je teško pronaći kvalitetne stolare, koji mogu odgovoriti na posebne izazove u restauraciji orgulja. A voleo bih da svi oni koji imaju sluha za istorijsku važnost očuvanja kraljice instrumenata pronađu i neizbežnu finansijsku podršku od strane pre svega crkvenih institucija, kako bismo na obostrano zadovoljstvo očuvali ovu neprocenjivu kulturnu baštinu našeg naroda. Dokle god bude bilo sluha da se ulaže u očuvanje istorije i moj posao ce ići u pravom smeru. S jedne strane je ljubav ali je uz nju neophodno imati i materijalnu potporu.

 

Koji je najveći izazov kojem se profesionalno nadate?

Najveći izazov naravno, biće restauracija orgulja u hramu u Somboru, kojem se radujem. A do tada privodim kraju radove u subotičkoj Sinagogi, što je do sada moj najveći poduhvat. Ujedno je i najzahtevniji jer je podrazumevao opsežnu pretragu i veliki istraživački rad. Vezan je za lik i majstorsko delo čuvenog Vegenštajna. Same orgulje bile su u izuzetno lošem stanju. Moja najveća želja naravno, jeste da restauriram orgulje u Bačkoj Topoli jer zahvaljujući njima sam postao ovo što jesam. One su na neki način odredile moj život.

 

Da li ste razmišljali o tome da je Bačka Topola geografski možda i suviše “na ivici” onoga čime se bavite? Da bi vam možda u Mađarskoj ili negde drugde u Evropi bilo lakše. Ili je možda baš Topola, takva kakva je – idealno mesto za vaše snove?

Povratak u Bačku Topolu doživeo sam kao povratak svojim korenima posle mnogo putovanja po celom svetu gde sam imao prilike da vidim kako svet majstora na orguljama funkcioniše. Mišljenja sam da nije bitno gde se nalazite ukoliko radite baš ono što volite, a imajući u vidu i to da vam je istraživački rad danas mnogo lakši zbog dostupnosti informacija putem interneta. Bitno je da se lepo osećate u mestu u kojem živite. U mom slučaju definitivno je tako, s obzirom na to da sam došavsi iz Mađarske započeo posao u staroj porodičnoj kući, u radionici koja je imala 16 kvadratnih metara. Danas radim u novoj radionici od 160 kvadrata, koja mi omogućava da obavim sve poduhvate vezane za obnovu starih orgulja. I da ne zaboravim da istaknem, da ja zajedno sa svojim radnicima – gradim svoj svet, koji će nadam se promeniti poglede na dosadašnji, uslovno rečeno orguljaski zanat, te da ćemo postepeno iskrčiti sebi put ka većim izazovima.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Marija Erdelji

Možda vam se svidi...

Dobrodošli