Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

U kraljevstvu salašara

Ako krenete od Ade, posle manje od desetak kilometara nailazite na Sterijino. Onda kombinacijom letnjeg i asfaltnog puta stižete u Utrine. Nedugo zatim ulazite u Obornjaču. Ovo kratko putovanje mnogima će se učiniti kao lepa i zanimljiva avantura.

 

Nedavno smo javno postavili pitanje, koje je zapravo mnogo zanimljivije nego što se na prvi pogled čini. Ono je glasilo: Onako iskreno, šta vam znače toponimi: Sterijino, Utrine, Obornjača, Svetićevo, Kevi, Gornji Breg, Pobeda, Gunaroš…? Odgovor je bio očekivan. Osim ljudi koji su poreklom ili rodbinski vezani za ovaj prostor, za nabrojana sela gotovo da niko nije ni čuo, a kamoli u njima bio. Zapravo to i ne treba da čudi. Zajedničko za sva ova mesta jeste da se nalaze unutar one „plahte“ od atara, na čijem se jednom kraju nalazi Ada, a na drugom Bačka Topola. Samo srce Vojvodine, o kojem gotovo da ne znamo ništa. Ima razloga zašto je tako. Reč je o rastojanju od pedesetak kilometara koje vam nikada nije usput! Osim ako baš ne zalutate, ne postoji šansa da „slučajno“ svratite u Utrine. Jednostavno, na ovom mestu u priču treba ubaciti i malo antropologije, odnosno pomenuti dva osnovna načina na koja su vojvođanska sela nastajala. U 18. veku počeo je veliki talas kolonizacije. Pa su, recimo, ako gledamo niz Dunav, planski nastali Bezdan sa većinskim mađarskim stanovništvom, Monoštor sa šokačkim, Apatin u kojem su u većini živeli Nemci, pa srpski Stapar… I tako redom. A postoji i drugi tip naseljavanja. On podrazumeva sela nastala grupisanjem salaša. U jednom trenutku, na nekom pogodnom putnom pravcu, poređa se nekoliko salaša. Onda spontano niknu crkva, prodavnica, kafana, pa škola… Ljudi na usamljenim salašima, zbog posla, dece, lične bezbednosti, osete potrebu da se pridruže. S vremenom, na prirodan i spontan način, nastane selo. Otprilike to je slučaj sa svim mestima koje smo nabrojali. S tim što je ovde postojao i motiv više. Da se vratimo konkretno na mesta u opštini Ada. Naravno, ne računajući Mol, koji je neka veća i sasvim druga priča.
Dakle, ako bismo krenuli putem od Bečeja prema Bačkoj Topoli, pa Senti i završili u Adi, iscrtali bismo pravougaonik, čija bi svaka strana otprilike imala po četrdesetak kilometara. Unutar njega dobijate zemlju za koju kažu da je među najplodnijom u Evropi. S druge strane, to je oduvek kraljevstvo salašara. U posleratnom periodu, intenziviranjem poljoprivrede, mnogi od njih prepoznali su priliku za sebe i svoju porodicu. Recimo, poljoprivredno dobro „Halas Jožef“ bilo je pravi gigant u oblasti ratarske i stočarske proizvodnje. Dovoljno je reći da je navodnjavao preko 1.500 hektara, oživeo konjarstvo i hipodrom u Adi i još mnogo toga. Kogod je hteo da radi, imao je priliku. Sada nam je već sasvim jasno kako su nastali Sterijino, Utrine i Obornjača. Od ova tri „salašarska“ sela ađanske opštine, daleko najveće su Utrine. Imaju osnovnu školu koja je istureno odelenje škole „Čeh Karolj“ iz Ade. Meštani su ponosni na svoje Kulturno društvo „Neven“ koje aktivno neguje tradiciju ovdašnjih Mađara. Zamajac razvoja sela čini Zemljoradnička zadruga „Utrine-Obornjača“. Jedinoj zadruzi u opštini Ada gravitira oko 150 porodica. Osnovana je 1991. tako što se izdvojila iz nekada moćnog „Halas Jožefa“, a onda domaćinski ulagala u magacine, mašine, mešaonu stočne hrane… U međuvremenu, izrasla je u stub na koji se naslanja čitavo selo sa nešto manje od hiljadu stanovnika. Inače, Utrine čine jednu Mesnu zajednicu sa Obornjačom, do koje vam treba manje od desetak minuta vožnje.

E sada, ovde najpre moramo da rešimo jednu dilemu. Dobri poznavaoci geografije upitaće se: Kako to da se Obronjača nalazi u opštini Ada, kada ona pripada Bačkoj Topoli? I delimično su u pravu. Naime, iza naziva Obornjača kriju se zapravo dva naselja. Pri čemu ono, na koje često prvo pomislimo – više ne postoji. To selo koje je potpuno ostalo bez stanovnika na mađarskom se zvalo Velika Dolina. Nekada je imalo blizu 300 žitelja, a danas postoje još samo dve ruševne kuće, jedna novo izgrađena vikendica, a u nekadašnjem centru sela, simbolično su postavljeni krst i oltar. Ta Obornjača ili „Velika Dolina“ nalazila se blizu Gunaroša, pored rečice Čikerija. U ovo selo nikada nije vodio asflatni put, i to i jeste glavni zazlog zašto je odumrlo. Još sedamdesetih u selu je radila i škola. Velika Dolina je u to vreme bila poznata po svojim pijacama. Prodavci su dolazili iz Čantavira, Tornjoša, Mola, a bilo je i onih koji su stizali čak iz Subotice, Bečeja i Srbobrana. Ipak, nedostatak asfaltnog puta bio je nepremostiva prepreka. Zatvoreno je skladište žita koje je meštanima mnogo značilo. Onda škola, kafane i prodavnice. Velika Dolina – Obornjača je nestala. Na mestima nekadašnjih kuća danas su bagremari. A Obornjača koju danas znamo nalazi se u opštini Ada. Uverili smo se da njeni meštani, gotovo bez izuzetka vezani za poljoprivredu, uz sve poteškoće sa kojima se sreću, veruju da sasvim sigurno neće doživeti opisanu sudbinu. Sa druge strane, iako je najbliže Adi, selo Sterijino možda upravo zbog toga plaća danak. Jednostavno, Ada kao razvijena i prosperitetna varoš, suviše je zanimljiva mladim ljudima da bi se vezali za desetak kilometara udaljeno selo koje im pruža nedovoljno mogućnosti za život kakav žele. Sa svojih stotinak stanovnika teško i da može biti drugačije. Uostalom, kako smo u uvodu rekli – ovde sve ide prirodno i spontano. Neka tako i ostane.

 

SAMO VI… I VETAR

Putovati kroz ova sela, pri tome koristeći i letnje puteve, a ne posetiti nijedan od salaša, čini nam se nekako neozbiljno. Stoga smo osvanuli na „Košovom“ salašu. Smestio se neposredno iza Sterijinog prema Utrinama, ali ako idete prvi put, gledajte pažljivo, da ne promašite. Besprekorno uredan i osmišljen ambijent, s vrata nam otkriva da Timea i Deže Koš imaju ozbiljne planove. Za sada nude mogućnost za sjajne jednodnevne izlete, a velika sala ambijent je brojnih okupljanja. Tu su i sobe, pa originalna sauna, đakuzi… Ko želi da bar nakratko iza sebe ostavi sve brige ovog sveta, na pravom je mestu.

 

S KRAJA NA POČETAK

Još sredinom pedesetih, Sterijino je imalo 75 stanovnika. Ranije je ovde umesto sela bilo tek nekoliko salaša. A onda je, rastući uporedo s poljoprivrednim dobrom, Sterijino stiglo do 450 stanovnika. Radila je škola, ambulanta, dom kulture… U međuvremenu, sve se nekako vraća na početak. Škola više ne radi, a ono malo dece putuje u Adu. Zapravo, možda bi upravo salašarski turizam bio prava šansa i perspektiva ovog mesta. Idiličan mir okolne prirode, velik broj atarske divljači, a sve u neposrednoj blizini Ade, nude šansu na kojoj bi vredelo raditi. Salaš je ovde, izgleda, sudbina.

 

RAĐANJE ŽIVOTA

Od meštana smo čuli da kogod ima uslova da se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, ostaje u Utrinama. Neki se čak i vraćaju. Naročito u situaciji u kojoj su mnogi shvatili da ni odlazak u inostranstvo nije idealno rešenje. U ovom mestu naseljenom gotovo isključivo mađarskim stanovništvom, mnogo je onih koji su to probali. Na kraju, dođeš do zaključka da ako imaš zemlju, nešto od mehanizacije, kuću, možda ti je isplativije, i svakako mirnije, da živiš tu gde i svi tvoji. Salašarski duh mesta u Utrinama se vidi na svakom koraku i pažljivo neguje. U selu deluju čak tri organizacije koje vode računa da ovdašnja kultura, običaji, način pripremanja hrane… ostanu kao zaveštanje narednim generacijama.

 

MESTO ZA PREDAH

Pripovedaju nam ljudi kako je današnja Obornjača bila odmorište na putu za onu nekadašnju. Još se pamti „Petlićev salaš“ i čuvena kafana. Vredno je znati i to da je preteča kombinata „Halas Jožef“ bio „Sedmi juli“ u Obornjači. I danas je njegova upravna zgrada najmarkantnija zgrada u selu. Nas je naravno privukla vetrenjača, po kojoj je mesto postalo prepoznatljivo. Podignuta je devedesetih godina 19. veka. Bila je u funkciji do 1966, kada je preminuo njen poslednji vlasnik. Danas je u znatnoj meri rekonstruisana. Ostalo je još posla, ali i ovakva kakva je sada, služi na ponos meštanima.

 

IZVOD:

Od ova tri „salašarska“ sela ađanske opštine daleko najveće su Utrine. Imaju osnovnu školu koja je istureno odelenje škole „Čeh Karolj“ iz Ade. Meštani su ponosni na svoje Kulturno društvo „Neven“ koje aktivno neguje tradiciju ovdašnjih Mađara. Zamajac razvoja sela čini Zemljoradnička zadruga „Utrine-Obornjača“. Jedinoj zadruzi u opštini Ada gravitira oko 150 porodica.

 

Tekst: Ilija Tucić i ekipa VM
Foto: Čila David

Možda vam se svidi...

Dobrodošli