Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Iza lovora i govora

Među najlepšim rečima srpskog jezika svakako su – kap i seme. Kratke, zvučne, nabijene unutrašnjim smislom. Seme… to je ono kad si mali, pa po zemlji skupljaš semena, mala poput lana, ili velika poput breskvinog, pa ih nosiš kući. Očistiš i dugo gledaš. Šta li će iz njih izrasti? Neka krošnja, ispod koje će se troje sklanjati od avgustovskog sunca, čuči u semenci pred tobom, kao svrače ispalo iz gnezda. Kao strela ispaljena iz moćnog luka, buduće stablo i njegove grane otežale od plodova izleteće kada dođe vreme… Iz semena koje ćeš, kada ga se dovoljno nagledaš, vratiti zemlji kojoj pripada.

Baš kao što se u svakoj kapi vode nalazi reka cela. Ili u svakoj suzi čitav čovek.

Je li tako i s nama? Koliko je čoveka u detetu? I koliko deteta u moćniku koji vam, možda upravo ovog časa, određuje sudbinu?

Prisećam se onih velikih… Evo, recimo, najveći od najvećih – Lazar Dunđerski. Kažu, najbogatiji Srbin 19. veka. Obrađivao je, mahom i posedovao, 42 hiljade lanaca zemlje. Ono što je na njima rodilo raznosio je Dunavom i Tisom na osam svojih velikih lađa. Od njegovog miga drhtale su berze u Pešti i Beču. Imao je mlinove, kudeljare, pivare, silne neke fabrike. U bajkama svi sanjaju o jednom, a on je imao šest dvoraca. To je ono što se vidi. Ono o čemu se pripoveda.

A sve je počelo od sentomaške prašine. Radoznalo živahno dete, miljenik oca Gedeona, željan da vidi “ceo svet”. U početku nije svestan porodičnog bogatstva, jer je ono u njegovoj dečijoj predstavi povezano s teškim radom i velikim odricanjem. Postovi koji su se poštovali u kući naučili su ga da bude umeren i zahvalan na onome što ima. Očev autoritet nikada nije doveo u pitanje. U kući se poštuju red i tradicija, u državi zakoni – dva su sveta pravila koje je iz kuće poneo.

Za suprugu je želeo ženu iz građanske klase, koja bi mogla da razume njegovu podvojenost između dva sveta. Oženio je protinu kći. Ali Sofija nije razumela težački život i velika, često sasvim nepotrebna, odricanja njegovih roditelja, istkanih od prediva patrijarhalnog nagona za održanjem. A to je u njemu stvaralo beskrajnu tugu. Voleo je i pravdao i jedne i druge.

Jedan je Lazar bio u Srbobranu, pun odricanja i skromnosti, vredan, posvećen poslu. Drugi je bio u Novom Sadu sa Sofijom i decom: sposoban, pun razumevanja za njene potrebe. Plaćao je udoban život njoj i decu, silne vaspitače, sobarice, te bio zahvalan što će njegova deca imati podršku majke koja je mogla da vodi računa o njihovom odrastanju i školovanju.

Treći je Lazar bio sa svojim prijateljima, obrazovanim ljudima, političarima, pravnicima, umetnicima. Lazar ih je sve pomagao. Duboko u sebi osećao je da kupuje njihovo društvo. Iza njihovih naklona i servilnih osmeha, iza govora i lovora kojima su ga obasipali, krilo se često sasvim prizemno očekivanje, nada koja se brojala u dukatima, krunama i forintama, kojima ih je obasipao – njih ili organizacije i udruženja koje su podržavali, a koje će ih odvesti u udžbenike, letopise i sećanja. Njih kao narodne tribune i prometeje nacionalne svesti. Niko se od svih njih nije pitao da li Lazar može… to se podrazumevalo.

Recimo, najbolji prijatelj bio mu je Jovan Bošković, odličan đak, sagovornik svih najumnijih ljudi tog vremena, političar i reformator, ministar prosvete u Beogradu, rado viđen u Novom Sadu. Zbog njega je Lazar ostavljavao svoje poslove i žurio u Novi Sad da ga vidi makar samo na par sati. Bio mu je omiljen gost i često je boravio u Čibu. Jovan je ponekad imao suviše malo vremana za Lazareve priče i znao je u žurbi, bez prevelikog razumevanja, samo da ostavi poruku o novim akcijama Crvenog krsta na čiji račun Lazar treba da uplati novac. On se nije ljutio. Plaćao je i radovao se svakoj prilici da vidi prijatelja. Slomljen je bio u trenutku kada je čuo za Jovanovu smrt, dok je s Lazom Kostićem išao u Beograd.

Dve godine posle tog događaja umrla mu je kći Lenka. Na kraju rat! Austrougarska protiv Srbije! Emotivno neprihvatljivo – njegove dve polovine. Sam protiv sebe. Ponovo… Rastrzan između patrijarhalne sredine iz koje je izrastao i moderne Evrope koju je zavoleo. Između oca kog je poštovao i porodice koju je sam formirao. A sada, rastrzan između dve otadžbine. Jedne kojoj je pripadao i druge, koju je osećao duboko u sebi. Pitao se, svestan osećanja koje ga je pratilo tokom čitavog života, koji filozof to još može da reši… Duševan, kakav je bio, sam to nije mogao.

Umro je tiho i skromno. Usred Velikog rata 1917. godine. Ostala su sećanja na parade koje su ga pratile, onako dostojanstvenog, bogatog, korpulentnog veleposednika, na skupocenim karucama, sa četvoropregom čilaša, lipicanera iz najboljih evropskih ergela. Sedeo je “na prednjem sedištu crnih lakiranih karuca, koje su na točkovima sa gumenim oblogama, nečujno i kao da lebde, klizile novosadskim kaldrmisanim sokacima i popločanim ulicama“. Nije on bio poput onog povarošenog, orlovatskog demijurga Uroša Predića koji je četkom po štafelajima i crkvenim zidovima pravio raj i pakao kako bi mu se prohtelo. Bio je genije, svestan one misli: “Čovek uvek treba da teži preko svog domašaja, jer čemu bi inače služila nebesa”. A opet, Uroš je bio neko ko će iza svog sedamdesetog rođendana zapisati: “To sam, eto, ja! Ja, stari skromni radenik, koji je proveo svoj već dosta dugi vek povučen u sebe, bez ikakvih pretensija na slavu, bogatstvo, moć i sve ostalo, za čim ljudi hrle i streme, ne birajući sredstva”. Ne! Lazar Dunđerski to ne bi nikada izgovorio. On je bio usamljeni hrast, ispod čije krošnje raste samo ono što on dopusti.

Predstava je sada završena. Igrokaz koji je trebalo da opseni, da zauzda, dovede u red. Moćno stablo je, poput kišobrana, sklopilo svoje grane.

Poput prve prolećne vode rastakao se svet Lazara Dunđerskog, bistrookog sentomaškog dečaka, pa moćnog muškarca s mladim žitom u grudima i među prstima. Svet koji za nas ratnike paorskog srca jeste neiščezla Atlantida jednog višeg, skrivenog smisla.

Muškarac sav uskipteo od moći, toga dana… pružio je ruku dečaku koji ga je u njemu sve vreme čekao.

 

Tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli