Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Jovana Balašević: Snovi male vidre

I doslovno – rasli smo zajedno. Tačno pre 10 godina, 1. maja 2008, izašao je prvi broj „Vojvođanskog magazina”! Na naslovnoj strani smešio se još gotovo devojčurak, koji je najavio rađanje lista čija će misija stati uz slogan „lepo lice ravnice”. Deceniju kasnije, Jovana Balašević i naš magazin konstatuju kako nam je proteklo vreme i te kako prijalo…

 

Iako se svojski, često i na svoju štetu, trudi da sama ide kroz život i kuje svoju sudbinu, to joj često ne polazi za rukom. Ako ti je otac, posle sata na Tvrđavi, već decenijama najveća novosadska znamenitost, ma koliko ozbiljno pokušavao da se baviš vlastitim poslom, u velikom si problemu. Dovoljno je pola sata sa Jovanom prošetati novosadskom Zmaj Jovinom ulicom, pa shvatiti šta u ovoj panonskoj varoši znači biti ćerka Đorđa Balaševića. To što petogodišnja Simona visi na jednoj ruci, a Petra leži u kolicima, ne predstavlja nikakvu prepreku onima koji hitro ustaju sa svojih baštenskih stolica duž najpopularnije novosadske štrafte i prilaze joj rečima poput ovih: „Izvinite, moja supruga vas je prepoznala. Vi ste Đoletova ćerka. Pre sat vremena smo vam zvonili na vrata u Jovana Cvijića, ali niko nije otvorio. Možete li nam reći kako da dođemo do tate da nam potpiše knjigu?” Svakoga od njih Jovana sasluša i, na naše iznenađenje, zaista pokuša da pomogne… 

Milion puta mi se to već desilo. Ljudi vam prilaze slobodno kao da se čitavog života poznajete, a vidite se prvi put. Naravno, sve ja to razumem i trudim se da nikoga ne razočaram. Često mi nije lako. Kako objasniti ljudima da je ova ulica samo put kojim idem kući sa posla? Nakon nekoliko sati proba u pozorištu čekaju me ćerke kojima želim da se posvetim. Kada vam je glava puna obaveza i briga, teško je imati dežurni osmeh na licu. Ali dobro… navikla sam.

 

Kad smo već kod posla, moramo konstatovati da su u svim pozorišnim sredinama, od one prestoničke, pa do onih najmanjih, glumci, po prirodi svog zanata, ljubimci tih sredina. Neko sa kim je lepo poznavati se, neko ko je svojim radom postao prepoznatljiv znak čitavog mesta. Rekosmo svugde – osim u Novom Sadu. Drama SNP okuplja pedesetak glumaca koji iza sebe imaju manje ili veće karijere. Ali, uz dužno poštovanje, stepen njihove javne prepoznatljivosti u samom gradu nedopustivo je mali. U čemu je tajna? Ako je tačno da „duša ište pozorište“, ova novosadska je zamandaljena iza sedam brava.                                                                    

Nikada nisam o tome razmišljala. Jasno mi je, naravno, da mogu da govorim samo u svoje ime. A opet, u mom slučaju, priznaćete, to i nije tako jednostavno. Bar u onom smislu u kom je moj primer, složićemo se, specifičan. Na drugoj strani, postoji utisak oko kog se svi više ili manje slažemo. Svaki grad za sebe voli da kaže da je poseban. Najčešće i nije tako. Na našu sreću ili nesreću, kada je u pitanju Novi Sad, sa pravom možemo reći da jeste poseban. To je grad koji, šta god da je u pitanju, ne pada u nesvest baš tako lako. Ili to bar nevoljno priznaje i pokazuje. Opet, svedok sam toga kako ovaj grad, i kada ima stvarnog heroja, prilično se nespretno nosi s tim. Bez ikakve lažne skromnosti mogu reći da moj otac jeste od te vrste heroja. Odnos koji ovaj grad razvija prema njemu jeste nešto o čemu bi se moglo mnogo govoriti. Dakle, bojim se da će „tajna“ iz vašeg pitanja to ostati i dalje.

 

U životu si, sticajem okolnosti, bila u prilici da slobodno biraš mnogo toga, a opet, našli smo rečenicu u kojoj kažeš: „Meni je SNP sve na svetu, tamo sam najsrećnija i najmirnija”. Na čemu počiva takvo osećanje? 

Srpsko narodno pozorište je bilo moje utočište od moje 10. godine. Išla bih uveče na predstave sa sestrom. Sećam se da u početku, naravno, dosta toga nismo razumevale, ali smo beskrajno uživale. Privlačili su nas i sami naslovi, poput „Bela kafa”, „Staklena menažerija”, „Iza zatvorenih vrata”, „Ljubavi Džordža Vašingtona”, „Kovači”… Neki od njih zvučali su nam gotovo bajkoliko, u svakom slučaju interesantno. Bile su to one godine kada je naša zemlja bila u najvećoj krizi i nadam se da će se jednog dana neko istinski pozabaviti okolnošću da je SNP tada, uprkos svemu, imalo izvanredan repertoar. Glumci su bili čarobni. Tada sam kao dete upisala baletsku školu. Ni slutila nisam da će upravo to biti početak mog kasnijeg životnog puta, i da će, kako rekoh, pozorište definitivno postati moja druga kuća. U pozorištu imam prijatelje, ljude koji me razumeju. Mogu bez imalo preterivanja da kažem da smo kao porodica. Osećam se zaštićeno. To je moj azil. Kada ste tamo, apsolutno vam više nije bitno šta se događa napolju, u onome što ljudi zovu „stvarnim svetom“.

 

Sve što uradite na sceni nakon spuštanja zavese prepusti se „dobroj volji” publike, kritike i medija. Koliko je kritika danas realna i relevantna i kakav uticaj ima? 

Postoje verovatno oni koji o ovome ozbiljno promišljaju. Ja svaku vrstu dobronamerne kritike, naravno, cenim, ali za mene je tu stvar krajnje jednostavna. Jedino merilo za mene jeste publika. Verovatno to zvuči kao fraza, ali ja sam apsolutno ubeđena da je publiku nemoguće slagati i isprovocirati na reakciju koju ne oseća. Da li je sala puna ili nije? Da li je aplauz snažan i spontan ili jedva kurtoazan. To je nešto čime se glumac rukovodi i to mu je neverovatno važno. Niko neće mlako tapšati ako ste ga osvojili. Tu su stvari jednostavne. Punu salu i stajaće ovacije treba zaslužiti. Uvek vredim samo onoliko koliko je bilo dobro moje poslednje igranje.

 

Nekoliko puta od gledalaca koji su bili na vašim predstavama čuo sam rečenicu: „Gledam sinoć onu malu Balaševićku. Ma znaš štaću ti reći, ona uopšte nije loša! Baš mislim da ima talenta!” Otprilike – ja mislio ona je tu samo zbog prezimena, kad ono dete stvarno ima smisla! Za takve priče sigurno znate. Koliko su vam ti sudari sa očevom harizmom značili u pozitivnom ili negativnom smislu? 

Mogu samo da kažem „predrasudi hvala“! Takav komentar je čest, ali sam ga uvek doživljavala tako da on ne govori o meni, o pozorištu, o ulozi u kojoj sam se, recimo, te večeri našla. Takvi komentari govore o našem mentalitetu, a svako bavljenje njime osuđeno je na neuspeh. Promeniti ga nećeš, a potrošićeš se u sukobu sa predrasudama. Skučenost i robovanje predrasudama jeste jedna od gorih stvari koje sebi možete dozvoliti. Zaista ne želim njima da se bavim, jer one i nisu u direktnoj vezi sa onim što ja radim na sceni. Meni je to ponekad išlo i u korist, jer i ako budem prosečna neko veče, oni će reći „vauuu“, jer su došli sa predrasudom da mi tu nije mesto. Tako da… sve je to dobro.

 

Nebrojene su priče glumaca u kojima jedni govore da zarad posvećenosti umetnosti nisu uspeli da formiraju porodicu. Drugi tvrde da im je u jednom trenutku porodica bila najvažnija, pa su zbog nje žrtvovali umetničku karijeru. Vi dokazujete čvrstu veru u mogućnost paralelnog toka oba ova važna životna usmerenja. 

Nemojmo se zavaravati da se može sve. Te priče možda deluju zavodljivo, ali teško da mogu biti realne. Naravno da nešto mora da trpi. Stoga je osećaj za meru jedan od najvažnijih talenata u životu. Mera je princip od kojeg se ne može odstupati.  U svakom trenutku znam koliko mogu i smem, a da moja porodica zbog toga ne ispašta. I ne žalim zbog svojih odluka, jer upravo u tom raspoređivanju i davanju sebe, u odnosu prema prioritetima, jeste prava moć.

 

Zvuči pomalo patetično, ali odajete utisak da ste u „lik majke“ dve devojčice ušli lako, gotovo spontano? 

Istina je da je bilo spontano. U osnovi te spontanosti nalaze se divna, snažna ljubav i želja i volja za porodicom. No, za roditeljstvo vas niko ne pripremi i nije jednostavno biti majka. Ipak, to je jedna beskrajna dimenzija. Najbolja stvar u životu koju sam uradila jeste upravo to što sam njih rodila.

 

Ljudi od struke tvrde nam da je u sudaru sa TV serijama magija filma počela da bledi. Novac, moć, najveća imena… već godinama sele se sa filma na televiziju. Kakav je vaš stav prema tome, bubući da imate iskustva u oba žanra? 

Televizijske serije i na svetskom tržistu odavno dominiraju. I neka je tako. Zaista nema ničeg lošeg u tome. Bolje je i za nas glumce. Meni je inspirativnije igrati u seriji nego u filmu. Serija je živa stvar, u neprekidnom je nastajanju. Scenarista ako poželi, može da proširi vaš lik, da ga povede u nekom drugom pravcu ili da vas „ubije”, ako smarate produkciju ili gledaoce. Ova spontana kreativnost i neizvesnost mnogo mi je uzbudljivija od filma. Serije su nešto na čemu bih i u budućnosti zaista volela da radim.

 

Ako uzmemo u obzir da pravi glumac bez problema može da odigra lik koji je desetak godina mlađi ili stariji od njega, vi ste onda trenutno u najzahvalnijem položaju. Možete sa lakoćom igrati lik devojke ili sredovečne žene, pa vas ona uobičajena primedba da u nas „ima premalo dobrih ženskih uloga“ manje pogađa. Imate li profesionalni izazov kojem se potajno nadate? 

Iskreno, tako se i osećam. Zaista mislim da sam u najboljim godinama što se tiče posla. S radošću mašem likovima zavodnica, lepotica i sličnih daveža koje sam kao mlađa dobijala da igram. Bljak! To je tako dosadno i to nisam ja. Upravo je bila premijera „Rodoljubaca” u SNP-u, gde igram lik Zelenićke. Sjajno napisan lik. Žena lider, nasilna, pomalo sumanuta i prevrtljiva. Divna uloga za igru. Trenutno radim na još jednom sjajnom liku. U pitanju je uloga razredne u predstavi „Dopler” koju režira Ace Popovski. Zapravo, kada razmislim, sve je krajnje jednostavno. Psa, dedu, brata, babu, mesara… sve bih igrala pre nego lepotice i žene zavodnice.

 

Od vašeg pojavljivanja na naslovnoj strani „Vojvođanskog magazina“ prošlo je, evo, tačno 10 godina.  Jeste li tu deceniju zamišljali takvom ili vas je nečim posebno iznenadila?

Da, zamišljala sam je otprilike upravo tako nekako. Bila bih razočarana da je drugačije. Držim se onoga – zidaj svoje snove. Umem često to sebi da kažem, jer zaista verujem u to da se svako od nas za sve pita. To je velika stvar. Naravno, ne treba ništa shvatiti bukvalno, ali mi na svoj život možemo da utičemo mnogo više nego što često mislimo. I upravo zbog toga, u svakom trenutku moramo imati odgovor na pitanje šta mi zapravo želimo. Ako imamo potpuno spreman odgovor, nema izgovora koji bi mogao da nas spreči da ne pohitamo ka ispunjenju vlastitih snova!

 

Možemo li da budemo proroci vremena pred nama, pa da 1. maja 2028. proverimo jesmo li bili u pravu? 

Hahahahahaa… rekla sam maločas. Znam tačno šta  bih volela i znam da to nije nemoguće. No, da je nama zdravlja i mira, za ostalo ćemo lako. Kada ste pomenuli godinu, zazvučala mi je daleko, ali tako bi mi zvučao i ovaj maj da smo ga pretpostavili tada pre 10 godina. Da smo u kom sam se slikala 2008. za vaš časopis…

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Aleksandra Borđoški- Karadžić i Arhiva SNP

Možda vam se svidi...

Dobrodošli