Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Adolf Hempt: Ko se boji vuka još?

Doktor Hempt, poreklom Belgijanac, osnovao je novosadski Pasterov zavod, te pronašao savršenu varijantu vakcine protiv besnila

 

Oslonivši se na, pokazalo se kasnije neosnovana, ogovaranja da je tokom rata bio naklonjen fašistima, komunistička vlast je iz kolektivnog sećanja potpuno izbrisala dr Adolfa Hempta, osnivača Pasterovog zavoda u Novom Sadu. Samo su specijalisti bakteriolozi znali da je njihov odavno pokojni sugrađanin, izumom sopstvene tehnologije proizvodnje i primene vakcine protiv besnila, bitno doprineo da se reši težak problem s borbom protiv smrtonosnog zaraznog oboljenja. Tek pre desetak godina, profesiji izuzetno privrženi lekar, doživeo je građansku rehabilitaciju. Ulica u kojoj je stanovao nazvana je po njemu, a na zgradi Pasterovog zavoda isklesani su reljefi dr Hempta i njegovog dostojnog naslednika – doktora Milana Nikolića. Profesor Dušan Lalošević napisao je monografiju o Zavodu i lekaru čija se vakcina koristila u većini evropskih zemalja čitavih pola veka. Uporedo, zgrada Pasterovog zavoda zaštićena je kao kulturno dobro. Ali, otkud doktor Hempt u ovim krajevima?

U Belgiji, kod Liježa, postoji grofovija De Hemptin, odakle potiču brojni industrijalci, lekari, profesori, vojnici, profesori, ali i misionari, osnivači hrišćanskih crkava od Konga do Kine. Adolf de Hemptin uputio se u Beč, gde je “ponemčio” prezime u Hempt i gde se oženio ugarskom lepoticom Katarin Teveli. Produžio je potom u jugoistočne predele Austrougarske carevine, do Novog Sada, gde mu se 1874. godine rodio sin, junak naše priče. Siromašni misionar i knjižar morao je egzistenciju potražiti u Sarajevu, gde je sin završio osnovnu i srednju školu, a studije medicine, bez mogućnosti da ga otac finansira, završio je kao vojni pitomac. Kraće vreme je radio u garnizonu kraj Beča, oženio se Marijom Vinkler, da bi 1905. postao gradski lekar u Lukavcu. Odmah je zapažen po znanju savremenijih metoda otkrića tuberkuloze i drugih zaraznih bolesti. U ovom mestu imao je više susreta s obolelima od besnila, često i nakon dubokih ugriza zaraženog vuka. Na eventualno izlečenje mogao je računati samo pacijent sposoban da sebi plati put do Budimpešte ili Beča, u kojima su se nalazili zavodi za lečenje ove infektivne bolesti. Prvi svetski rat je proveo kao vojni lekar u Trstu. Zbog raširenog besnila, nova država Kraljevina SHS osniva više specijalizvanih ustanova, a dr Hempt biva upućen u Novi Sad 1920. godine, gde je već posle godinu i po dana izgradio Pasterov zavod i opremio ga za proizvodnju i primenu Eđešijeve vakcine protiv besnila. Novi Sad se, zbog dobre povezanosti železnicom i Dunavom, pokazao kao idealno mesto za ovu vrstu delatnosti.

Porodica Hempt stanovala je u Dekerovoj baraci, u neposrednoj  blizini Zavoda. U sličnom stilu je napravljen i azil za obolele. Bile su to tipske zgrade za vojne potrebe, koje je Kraljevina SHS dobila kao ratnu reparaciju. U njima je Adolf Hempt smislio nešto revolucionarno! Vladajući najmodernijim znanjima iz histologije i bakteriologije, u čemu je ulogu imalo znanje šest jezika, Hempt je u etru sušio nervna tkiva kunića i jaganjaca veštački zaraženih besnilom, a potom ih rastvarao u karbolnoj kiselini. Time je iz nervne mase uklanjao masne kiseline, pre svega mijelin, što se pokazalo kao dragoceno u smanjivanju broja naknadnih komplikacija. Potom je u specijalnom aparatu mleo osušenu vakcinu i posebnim aparatom pakovao u petomililitarske ampule. Aparat je konstruisan i izrađen u novosadskom preduzeću „Aeromehanika“, pa je Novi Sad, praktično, imao autorska prava ne samo na verziju vakcine, već i na sprave koje  se koriste u njenom proizvodnom ciklusu.

Bila je to stabilna vakcina, koja se mogla slati poštom do lokalne ambulante. Nije bilo potrebno da pacijeti dolaze u Pasterov zavod, već je vakcinaju obavljao obučeni lekar. Davala se pet puta, svaki drugi dan. Kasnije su njegovu vakcinu počele da primenjuju skoro sve evropske zemlje, među njima i Nemačka. Od honorara je izgradio novu kuću, u ulici koja danas nosi njegovo ime. Doktor je od starta vodio računa o naslednicima, pa je i svog saradnika, doktora Milana Nikolića, preporučio da pomoću Rokfelerove stipendije proširisvoje znanje.

Hemptova vakcina se proizvodila sve do 1983. godine, dok su je Mađari pravili i primenjivali desetak godina duže. No, došlo je vreme savremenih vakcina, u čijoj proizvodnji se ne koristi tkivo životinja, već se vakcina razvija u kulturama ćelija. Koliko je Hemptova vakcina bila uspešna najbolje potvrđuje statistika. Od 1937. do 1955. godine, ne računajući četiri ratne, u Jugoslaviji je primenjena 380.762 puta. Umrlo je tek 307 osoba, dakle 0,08 odsto. Komplikacije su zabeležene u samo 35 slučajeva.

I danas nekolilko potomaka doktora Hempta po ženskoj liniji živi u Novom sadu.

 

Tekst: Živan Lazić
Foto: Dragutin Savić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli