Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Ksenija Mijatović: Život je radost…

… i ja biram da mu se radujem! Ovom moćnom porukom Lujze Hej Ksenija se rado koristi. Uz nju joj je lakše da nas uveri kako je svako od nas neponovljiva zvezda na zajedničkom nam nebu

 

ksenijamijatovic_3O sebi kaže: Svi nosimo neki bol duboko u sebi. Neko se lakše bori s njim, neko teže… Ali, naposletku, svi želimo isto – da budemo voljeni i volimo, da imamo dobre međuljudske odnose i realizujemo sopstvene potencijale. Poželela sam da inspirišem ljude da prigrle život obema rukama. Završila sam obuku i postala licencirani trener programa Lujze Hej. Kroz radionice „Promenite misli – izlečite svoj život“ moj život je dobio potpuno novi smisao i pravac. To ona kaže. A ono što mi dodajemo jeste da Ksenija Mijatović ne bi bila to što jeste kada bi hodala po tuđem tragu, bez obzira na to koliko on savršen bio. Uvek je išla svojim putem. Tako je i sada. Njene radionice, ispunjene znanjem, emocijama i ličnim stavom, predstavljaju zapravo sopstvene lestvice, ispletene za put do zvezda.

Ipak, pre nego što im se posvetimo, želja nam je da ispovedimo jedno sećanje.

 

Pre nekoliko godina bili smo u Erdeviku. Selu iz kog se možete na leru, s obronka Fruške gore, spustiti u Šid. Hteli smo da napravimo reportažu o ovom, po mišljenju mnogih, najlepšem fruškogorskom selu. I toga dana su nam, u želji da se predstave u što lepšem svetlu, ljubazni domaćini nekoliko puta rekli: „Samo da znate, iz Erdevika vam je i Ksenija Mijatović“. Pomislio sam, kako to mora da je lepo! Celo selo ispadne kao familija, a ti si u njoj onaj najprodorniji i najambiciozniji izdanak, koji je otišao u svet, na ponos svih. I, bogami, stvarno je tako. Ksenija ovu priču doživljava kao ozbiljan kompliment.

Jaooo… Pa ja i jesam Erdevičanka! Obožavam ga. Moji su tamo živeli kada sam se rodila. Doduše, već nakon pola godine tata je dobio posao u Novom Sadu, pa smo se preselili. Ali moje najlepše uspomene iz detinjstva vezane su za Erdevik. Otac mi je Sremac, a mama Crnogorka. Za Sremce kažu da su „vojvođanski Crnogorci“. Glasni i temperamentni. Mamini su od Jovovića sa Čeva. Stara porodica koja je dala mnogo intelektualaca i uglednih ljudi. Po očevoj liniji, baba mi je iz Martinaca, a deda iz Divoša. Deda je bio pekar. U nozdrvama i pod rukama još uvek su mi mirisi i lepota testa koje ulazi u furunu na onim dugim drvenim lopatama. Svojevremeno sam bila gošća u emisiji „Na skriveno te vodim mesto“. Ekipu RTS-a odvela sam u svoje selo. Bili smo u pekari, na jezerima, svugde… Živela sam u velikim gradovima, nadam se da ću stići na drugi kraj sveta. Ali Erdevik u mojoj duši zauvek ima počasno mesto.

 

Da se vratimo na činjenicu koja još uvek neke zbunjuje. Posle četiri objavljena albuma, nastupa na festivalima, prisustva u medijima i opšteg utiska da je tvoj glas apsolutno autentičan na našoj muzičkoj sceni, otišla si u drugom pravcu. Kako je pozitivna psihologija uronila u tvoj svet?

Došlo je vreme u kom sam osetila da muzika koju volim i kojom se bavim gubi na snazi. Da polako nestaje publika koja tu vrstu muzike prati. Da je nestala iz medija, koji su se okrenuli nečem potpuno suprotnom. Odjednom je prestalo da bude važno šta pevaš i kako ševaš, ali je postalo važno sve ono oko toga. Shvatila sam da novi zakoni tržišta ne idu u prilog onome što radim. A neću da se menjam. I tu više nije bilo prostora za kompromis. Ništa više nije isto, ni kao pre samo 20 ili 30 godina. Prema tome, savremen čovek mora da nađe načine da na to odgovori. Priznajem da mi se vrlo dopada taj koncpet pozitivne psihologije. Žao mi je što pred sobom pre 15 godina nisam imala nekoga kao što sam ja sada! Ne znam gde bi mi kraj bioVerujem u ono što radim i neću nikome da podilazim. A opet, od muzike više nisam mogla da živim na način na koji sam živela do tada. Tako sam odlučila da se okrenem novom polju delovanja. U jednom momentu pomislila sam čak, pošto više ne mogu njom da se bavim na način na koji želim, da je muzika za mene svršena stvar. Međutim, sreća pa nije tako. Moj dobar glas ne može niko da mi uzme. Mogu da pevam dok sam živa – i pevaću. Srećna sam što imam uz sebe Srđana Simića Kambu, koji za mene radi pesme. O komercijalnom učinku ne razmišljam. Verujte da mi to zaista više nije važno. Nastavljam da se bavim muzikom tempom koji meni prija, bez opterećenja da od nje moram da živim. Na drugoj strani, imam to svoje novo polje delovanja koje me ispunjava. I dalje sam s mikrofonom dok držim svoja predavanja, nisam izgubila kontakt s ljudima, do kojih sada dolazim rečima a ne pesmom. Ako delimično ispunimo svoj san, to je već dovoljno. Mnogo bolje nego da ga se uopšte nismo dotakliI to je za mene jedina razlika. Jako sam srećna zbog toga. Tim pre što me višene dotiču stvari koje jesu bolne. Čak frapantne! Evo, na primer – da li je vama u redu to što posle 17 godina karijere nikada nisam pevala ni za jednu Novu godinu u gradu u kom sam odrasla? Nema ko nije pozivan za novogodišnje dočeke na novosadskom Trgu. Mene niko nikada nije zvao. Šta vam se čini? Da li je to u redu? To nešto govori. Svom gradu to zameram. Možda nisam nalazila dobre puteve da dođem do ljudi koji o tome odlučuju. Mislila sam da je moj glas dovoljan. E, pošto to kod sebe neću da menjam, onda sam promenila polje delovanja. Zapravo, otvorila sam još jedno, a muzika je uvek tu, pa… nikad se ne zna.

 

I da odmah razjasnimo nešto na šta si nam skrenula pažnju. Ti nisi ono što danas, mnogo puta i nekritički, zovemo „lajf kouč“?

ksenijamijatovic_2Tačno tako. Ja sam upravo diplomirani psiholog i trener iz oblasti pozitivne psihologije, koji se bavi mentalnim zdravljem i njegovim optimalnim funkcionisanjem. Pozitivna psihologija nam ne govori samo šta je problem i gde se on nalazi, već šta je to u nama dobro, što može i čeka da izađe iz nas. Na koji način možemo da se nosimo sa životom u smislu razvoja sopstvenih kapaciteta. Pruža nam uvid u sopstvena ograničenja i pomaže nam da ih prevaziđemo. Naše samopouzdanje nije zadata vrednost. Na njemu se radi čitavog života. Uostalom, postoji ono divno poređenje koje pravi razliku između psihoterapeuta i pozitivne psihologije. Kada smo u problemu koji nas je odveo na dno, terapeut će nam pomoći da se iz te rupe izvučemo. A kada osetimo želju za usponom na planinu, treba nam motivator koji će nas podstaći na put prema visinama. Nekada je ljudimo potrebno samo malo podrške da polete. Samo da im neko kaže „u redu je da budeš to što jesi!“ Tvoj život je značajan i vredan. Imaš pravo na njega. Postoje ljudi kojima je malo potrebno da procvetaju. I to je to. Termin „učitelj života“ čini mi se suviše uopšten i dopušta razna učitavanja, a to je nešto što za sebe ne vezujem.

 

Slušajući jednu od tvojih radionica, stekli smo utisak da, možda i više nego onim što izrekneš, fasciniraš polaznike svojim izgledom i stavom. Verovatno mnogo žena koje dođu na radionice, a njih je sigurno devet desetina od ukupnog broja polaznika, poželi da se identifikuje s nekim ko je toliko siguran u sebe, svoj nastup i put koji je odabrao.

Ne možemo generalizovati stvari koje su delikatne i suptilne. Sigurno je da ima ljudi koji dođu iz čiste radoznalosti. Mada, mislim da je njih najmanje. Onda je, naročito u početku, bilo onih koji su me voleli kao javnu ličnost, pa su to preneli i na ovo polje. Sigurno je i da ima onih koji u meni vide ono što im nedostaje, pa će doći po taj zalogaj. A ima i onih koji osećaju da bih mogla nešto da im dam, ali ih iritira to što jesam. Sa energetskog aspekta, prejako im je sve to. Uglavnom, ima svega, ali sigurno je da moja pojavnost, nastup, otvorenost… jesu elementi koji utiču na to da se ljudi opredele da dođu na moje radionice.

 

Srećeš se i razgovaraš sa stotinama ljudi koji se otvaraju i iznose svoje probleme. U čemu mi to svi najviše grešimo?

Nema grešaka, ali ima „zona konflikta“. Iz mog iskustva, ona je najčešće u partnerskim odnosima. Po pravilu, potiče iz sistema u kom smo potekli. Možda je on u osnovi i bio pozitivan, ali mi smo druge ličnosti, živimo u drugom vremenu u odnosu na ono u kom su živeli naši roditelji. Onda dolazi do konflikta sa samim sobom, a to se onda reflektuje na naše živote, a pri tome najčešće strada sekundarna porodica, dakle partnerski odnos. Najčešće mi dolaze žene koje prolaze turbulentne periode u braku, devojke koje osećaju da bi mogle da porade na svojim veštinama komunikacije, koje osećaju neku vrstu zadrške u relaciji sa drugim ljudima, volele bi da su otvorenije. Žene koje osećaju neku vrstu stagnacije na raznim planovima. Koliko je ljudi – toliko je različitih dinamika života. Svako uopštavanje bilo bi pogrešno.

 

Na Fakultetu za pravne i poslovne studije „Dr Lazar Vrkatić“ stekla si zvanje diplomiranog psihologa. Kako profesori sa fakulteta gledaju na tvoju praksu? Da li izražavaju neku sumnju u pogledu toga da im sve to vanakademsko znanje liči na neku vrstu „nadrilekarstva“?

Problem je u ljudima koji ne znaju šta je polje pozitivne psihologije. Profesori znaju. Iako je ovo mlada disciplina, i nije bila deo njihovog sistema obrazovanja, svi su otvoreni prema meni i nude mi pomoć i podršku. Uostalom, oni vrlo dobro znaju šta znači upisati fakultet u 40. godini. Taj ko ga u tim okolnostima upiše, sigurno to ne radi da bi mahao diplomom, već da bi zaista nešto naučio. Za ono čime se ja bavim nije neophodno imati fakultet. Ali je svakako odgovorno i savesno, što mislim da je jedna od mojih važnih osobina. Odgovornost prema sebi i drugima je nešto bez čega ne bih mogla da se upravljam.

 

Živimo u sredini u kojoj još uvek vladaju krute, nasleđene norme. Jedna od njih jeste ona „sve u svoje vreme“. Postoji vreme setve i vreme žetve. U praksi – vreme u kom se završavaju škole, stupa u brak, rađaju deca, pravi karijera… Svaka odstupanja nailaze na osudu, često i prezir. Jeres je rađati u četrdesetim, upisivati fakultet u pedesetim, a biti ambiciozan u nekim još poznijim godinama…

Svašta! Često je baš to pravo vreme! Tada imaš životno, radno… sve moguće iskustvo. Evo odmah i primera. Pomenula sam mog prijatelja i saradnika Srđana koji je ovde kod nas svirao sa bezbroj muzičara. Pre nekoliko meseci, u svojoj 52. godini, snimio je duet s legendarnim Glenom Hjuzom. Komponovao je pet pesama za novi album američkog benda „Supersonic Blues Machine“. U projektu su učestvovala velika imena, poput gitariste Bilija Gibonsa iz grupe „Zi-Zi top“, Vorena Hejnsa, Robina Forda… Urađen je i spot, sniman u Los Anđelesu. Zamisli kakav je osećaj kada imaš album koji je na američkim top-listama na devetom mestu. A, recimo, novi album grupe “Vajtsnejk” nalazi se na 18. I to sve samo zato što si verovao u sebe. Šta bi bilo da je on pre dve godine rekao: „Punim 50, možda je vreme da odustanem…“? Hvala bogu nije. I evo ga – danas ostvaruje svoje snove. Zašto i vi ne biste tako! Svi smo pozvani da to učinimo.

 

Nekoliko puta rekla si da je tvoj san da živiš u Americi. Zapravo, u Los Anđelesu, sa okeanom u oku i duši. Zašto još uvek za tim snom ne posežeš?

ksenijamijatovic_1Od kad sam počela da radim s ljudima, nemam više apriorni stav. Nije kraj sveta ako se ne desi nešto što nije onako kako sam planirala i očekivala. Ako delimično ispunimo svoj san, to je već dovoljno. Mnogo bolje nego da ga se uopšte nismo dotakli. Neću da kalkulišem. Ne može čovek uklopiti sve. Zato je važno da imamo prioritete. Naravno, važno je da ti prioriteti ne traju 15 godina! Znači, ako moj sin ima 17 godina, prioritet mi je da završi školovanje. Sada u Beogradu ide u Petu gimnaziju. Prirodni je smer, što će reći da nije povukao umetnički dar na mene. Okrenut je matematici i informatici. Bilo bi idealno da četvrtu godinu završi u Americi. To je neki prirodni redosled. Kako bi izgledalo da sam u potrazi za svojom ambicijom ostavila dete i otišla sama, 10.000 kilometara daleko od njega? A Los Anđeles će se u mom životu dogoditi. I to pod idealnim okolnostima. Zapravo, ne može, a da tako i ne bude.

Savremeni mudraci kažu: Nije važno samo prihvatiti ono što jesmo – već biti sve ono što možemo biti. Proživimo čitav život, a da mnoge svoje mogućnosti nikada i ne osvestimo. Čitava jedna ideja se vrti oko toga. Ne da prihvatamo, već da budemo sve ono što možemo biti! Tu ostaje veliko polje za delovanje koje je vrlo važno. Živimo u neizvesnom i nesigurnom vremenu, u kom se stvari iz trenutka u trenutak menjaju. Ako niste sposobni da se nosite s tim promenama na adekvatan način, unapred ste određeni za apatiju, melanholiju, razne oblike depresivnih stanja. Pozitivna psihologija se i javila kao odgovor na nagle, brze promene, na neizvesnost u svakom segmentu života. Sve se promenilo. Ništa više nije isto, ni kao pre samo 20 ili 30 godina. Prema tome, savremen čovek mora da nađe načine da na to odgovori. Priznajem da mi se vrlo dopada taj koncpet pozitivne psihologije. Žao mi je što pred sobom pre 15 godina nisam imala nekoga kao što sam ja sada! Ne znam gde bi mi kraj bio.

 

A zapravo, za čoveka koji živi trenutak sadašnji kraja i nema!

Naravno. Iskreno volim svoj posao i potpuno sam mu posvećena. To se vidi i to je razlog zašto su moje radionice toliko posećene. Ljude ne možete prevariti. Svako od nas prepoznaje posvećenost, želju, volju i neophodno znanje za onaj nivo rada za koji ste se opredelili. Na krilima te istine spremam se da uradim još mnogo toga. Upravo sam snimila album sa 14 anplagd verzija svojih pesama. Imam viziju knjige koju želim da napišem i kojoj se beskrajno radujem. A na mene čeka i moj okean.

Život je lep. Jesam li vam to već rekla?

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Aleksandra Borđoški

Možda vam se svidi...

Dobrodošli