Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Razglednica s puta

Velika mudrost kaže: „Kada su ljudi radosni, uvek su dobri; kada su ljudi dobri, nisu uvek radosni“.

Zato se mi od tog 1. maja 2008. ne trudimo da budemo samo dobri. Da budemo, što ono kažu „lepo lice ravnice“. Jeste, bilo je na tih naših 6.340 objavljenih strana najviše primera utemeljenih na dobroti, marljivosti i onom jedinstvenom osećanju za bližnje, koje smo sretali na našim hodoljubljima od Bezdana do Bele Crkve po jednoj, i od Đale do Šida po drugoj vojvođanskoj dijagonali. Ali bilo je i priča koje su postavljale pitanja, prepoznavale probleme, otkrivale i drugu stranu lica. Onu koja se čuva samo za ukućane, koja se ne otkriva gostima i ne pokazuje za svečarskim stolom. Međutim, i tada smo znali odgovor na ono čuveno kviz pitanje: „Znate li kada je Sunce najbliže Zemlji?“ Verovali ili ne – u januaru! Sunce nam je najbliže onda kada nam se čini da nam je najhladnije i kada je dan najkraći. Svaki je problem samo korak do cilja. I zato smo se uvek, baš uvek, u ovih osam i frtalj godina, trudili da budemo radosni i da tu radost podelimo sa vama. Radost ne traži povoda. Ona je stanje duha.

A trudili se jesmo. Iako su nas s početka leta 2008. uveravali kako je nemoguće u svakom broju naći ličnost dovoljno zanimljivu i mudru za intervju na osam strana; kako su nam sva sela ista, pa ćemo već posle petog (da ne kažemo desetog) dosaditi i sebi i narodu; kako nema tema za 12 „novinarskih“ tekstova, koliko prosečno staje u svaki broj… A mi smo verovali. U sebe i ono što Vojvodina ima da nam ponudi.

I evo nas, gde u 100. broju konstatujemo kako smo objavili isto toliko intervjua. Jednako ponosni na sve. Na one rađene s ljudima ovdašnjim za koje svi znate: Mirom Banjac, Željkom Rebračom, Đorđem Balaševićem, Banetom Krstićem, Savom Stojkovim, Zoranom Kostićem Canetom, Sinišom Mihajlovićem, Draganom Bjelogrlićem, Evom Ras, Lajkom Feliksom, Raletom Milenkovićem ili ekipom Državnog posla. Ali i na razgovore rađene sa stogodišnjacima: revolucionarkom Idom Sabo i srbobranskim salašarem Brankom Kurjačkim. Posebno se ponosimo intervjuima koje smo uradili s onima koji su  nas u međuvremenu napustili: Mirkom Đorđevićem, Živicom Tucićem, Jovanom Ćirilovim ili Đorđem Stanisavljevim koji će u legende ovdašnje ući kao “Bata Pežo”.

Bili smo u 97. sela, u rasponu od Totovog Sela i Pejićevih salaša, s nekoliko stotina stanovnika, do Kovačice ili Ruskog Krstura, koji su već na ivici da se nazovu varošima. Krenuli smo od Perleza i Gospođinaca, a ovu etapu zaključili u Kisaču. Čega u međuvremenu nije bilo! U Horgošu su zbog nas, nasred pruge, golim rukama razbijali kamenje! U Vrdniku smo, usred zime, po debelom snegu promašili put i ostali zavejani u smetu. Domaćini su snimatelja Duleta Bartolovića i mene jedva traktorom iščupali ispod snega. U Bašaidu su nam priredili ručak kao najveću seosku svetkovinu. Sekretar Mesne zajednice Zoran Petrović svečano je izjavio da im je naša poseta “utisak godine” koji će se u Bašaidu još dugo prepričavati.

Objavili smo blizu 1.500 priča i reportaža. Lakše bi nam bilo da pomenemo o čemu nismo pisali! Bilo je priča o ljudima koji samo svojim rukama mogu da naprave vetrenjaču, paradne čeze ili karuce; o ženama koje slikaju vunom ili slamom; o bećarušama i gajdašima. Sekli smo trsku u Belom Blatu i brojali rode u Tarašu. Svuda nas je bilo.

Vojvođanskih recepata objavili smo dovoljno da domaćica samo „po nama“ kuva i šest meseci ne ponovi nijedno jelo. Od guščije džigerice i sosa od višanja sa bečkom šniclom, preko segedinskog paprikaša i “vladikinog hleba”, do onih jela za koje vam u startu niko neće verovati da postoje, poput “bejglija” ili “ravničarskih dagnji”, na primer. Ne verujete? Zavirite u brojeve 21. i 25. Kašće vam se samo.

Na osnovu naših kolumni izašle su tri knjige: “S obe strane reke” Draška Ređepa te “Čelobašte” i “Male vojvođanske priče” moje malenkosti.

I za sve to vreme, 100 meseci ni jedan jedini put nismo izneverili pravo da nosimo epitet „magazina sa kontrolisanim geografskim poreklom“. Hodeći po prostoru u kojem smo uvek bili svoji na svome. Preskačući one tako drage zavičajne granice.  Granicu „vinskog“ i „svinjskog“, „gornjeg“ i „donjeg“ Srema. Razmeđu vojne, bačke „šajkaške“ i obične „paorije“. Severnog i južnog Banata. Granicu koju prave Tisa, Dunav… ili Mostonga, koja je odustala, pa je više i nema. Granice koje su ostale u srcu, u mentalitetu, pa se i danas đipaju u rečenicama, poput one sremačke: „Najlepše u Bačkoj jeste pogled na Srem“. Ili one, zbog koje treba da staneš na ludaju pa se uhvatiš za tulaju: „Najbolje u Zrenjaninu je to što nemaš ni po’ sata do Kikinde!“ I svi su u pravu. I kada nisu.

Mudrost nije u izboru mesta na koje želimo stići – već u načinu na koji putujemo. Sa nama se, evo već devetu godinu, putuje lepo. Radosno. Sa devizom koja je pod panonskim nebom oduvek važila: „Strpljenje i dudov list pretvori u svilu“. I tako… sve radosno i strpljivo – stigosmo do 100. broja.

Srećno nam bilo.

 

Tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli