Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Mladenovo – Krajina sred ravnice

Kolonisti sa Kupresa, iz Glamoča i Bosanske Krupe, imali su jedinstvenu sreću da se u srcu Bačke nasele u kraj sličan onom iz kog su došli ‒ kraj okružen vodom i šumom, a nadomak Palanke i Novog Sada

 

Ako si selo u Opštini Bačka Palanka, dođe ti isto kao da imaš brojnu porodicu, sa gomilom braće i sestara, u kojoj čitavog života moraš da se dokazuješ. Baš tako. Pored Palanke, opština broji još 13 sela. I to ne makar kakvih. Evo samo nekoliko zvučnijih imena iz ove reprezentacije: Čelarevo, Pivnice, Silbaš, Despotovo, Gajdobra… Oduvek je nekako važilo pravilo da, na nivou opštine, tačno polovina ljudi živi u gradu, a druga polovina u okolnim selima, pri čemu je za vojvođanski folklor uvek bilo veoma važno da su neka od sela izrazito „nađoška“ (mnogi bi rekli „laloška“), poput Silbaša i Despotova, a druga dominantno kolonistička (recimo Gajdobra i Čelarevo). Već po nazivu sela jasno je da se u ova druga ubraja i Mladenovo. Ime, dakako, nosi po legendarnom partizanskom komandantu sa prostora Bosanske Krajine dr Mladenu Stojanoviću. I uopšte, pet minuta nakon ulaska u selo saznaćete da su odmah nakon oslobođenja i užasa Drugog svetskog rata, ovde prispeli ljudi iz gotovo isključivo tri oblasti: sa Kupresa, iz Glamoča i Bosanske Krupe. Zapravo, saznaćete da smo u onim čestim, ali mahom površnim pričama i anegdotama o posleratnoj kolonizaciji, smetnuli s uma razmere ovog događaja. A reč je o, za naše prilike, epskom događaju, spram kog je i glasovita Velika seoba pod Čarnojevićem mali događaj. Bilo je to najveće pomeranje srpskog naroda u njegovoj istoriji! Da li ste, recimo, znali da je u nekoliko godina, neposredno nakon Drugog svetskog rata, samo sa prostora Dinare, u Vojvodinu stiglo 225.696 ljudi?! To su vam dve Subotice i Palanka pride. U demografskom smislu, bio je to događaj tektonskih razmera.

Stoga pomalo čudno zvuči podatak da se ovo selo prvi put pominje još 1332. godine. Ljudska naseobina, ovde podignuta, logičan je izbor. To je mesto na kojem se dodiruju Dunav i Mostonga. Pri čemu je nekada i ova druga bila moćna reka. U dužini od 106 kilometara, na putu od Riđice prema današnjem Mladenovu, bila je sudbinski važna za lokalni živalj. A pored reka, ovaj potez bačke ravnice karakterističan je i po šumama. Čak ni prostor Gornjeg Podunavlja, od Sombora prema granici, nije toliko za Vojvodinu atipičan kao ovaj uz Dunav, od Bačke Palanke do Bača. Oko današnjeg Mladenova nalaze se čak četiri šume. Ne čudi stoga da je susedno, tri kilometra udaljeno Karađorđevo, bilo čuveno po dolascima Josipa Broza Tita, koji je u svojstvu lovca, sa svitom oko sebe, ovde bio čest gost.

Primetili ste, naravno, da smo na nekoliko mesta morali da naglasimo „današnje“ Mladenovo. Primedba je sasvim umesna, jer selo se nekoliko vekova, sve do kolonizacije, zvalo Bukin. Istorija kaže da u ovaj kraj 1749. stižu Nemci. U selu su zatekli Srbe pravoslavce. Manevrima austrijske, carske vlasti, Srbe je trebalo pomeriti, za račun Nemaca. U tome su naravno uspeli, pa su Srbi prešli u Srem. Zanimljivo je da je tako nastala poslovica: Ošli Sremci, došli Nemci! Ćurak se obrnuo nakon Drugog svetskog rata, kada su brojni partizanski komandanti sa prostora Srema pristigli u Novi Sad da preuzmu svoje partijske i državne funkcije. Tada se govorilo: Ošli Nemci, došli Sremci! Krug se zatvorio.

Elem, prema podacima iz 1900. godine, u Bukinu je živelo 2.914 Nemaca, što je bilo blizu 90 odsto stanovništva. Na plodnoj zemlji, okruženi vodom i šumom, lokalni Nemci našli su sve što im treba za život i blagostanje. Problem je nastao onog momenta kada se Ugarska izborila za veći stepen autonomije, pa je prostor Bačke, u političkom smislu, počeo da se upravlja prema Pešti, a ne Beču kao do tada. Nemci su bili izloženi mađarizaciji do mere da im je ukinuta škola na maternjem jeziku. Događaji iz Drugog svetskog rata bili su plodno tle za snove o povratku pod austrijsku krunu. U zajapurenim Hitlerovim govorima videli su šansu za istorijski revanš i obukli uniformu. Prošlo je kako je prošlo. Većina Bukinačkih Nemaca, ne čekajući oslobodioce, 1944. napustila je selo. Ostali su to učinili kasnije. A onda je u selo stigao komandant partizanske brigade sa prostora Bosanske Krajine Žarko Krnetić. Poveren mu je zadatak da pripremi napuštena domaćinstva za prihvat novih stanovnika. Rečeno – učinjeno! Bukin je postao Mladenovo.

O tome kako se u Mladenovu živelo u posleratnom periodu, umesto podataka vezanih za privredu, kulturu, sport… mi smo kao ilustraciju izabrali nešto drugo. Dakle, seoska Osnovna škola „Branko Ćopić“ godine 1960. imala je 1.314 đaka! Nije greška, dobro ste pročitali. Život je bujao. Tačno 50 godina kasnije, školu je pohađalo 227 učenika. Svaki šesti od onog broja. Sve smo rekli. Ipak, jedno je sigurno. Na ovom prostoru život ima uzleta i padova. Ali, zarad svega, trajaće dok je sveta i veka!

 

U ZLATNOJ SREDINI

Naš domaćin Goran Krtinić, sveznalac ovdašnji, odveo nas je najpre u domaćinstvo Stanka Svitlice. Rođen je na Kupresu, a 1946. donet je u Mladenovo. Zapravo, Stanko je u svojoj gorštačkoj mudrosti, i sa prihvaćenom laloškom trpeljivošću, divan primer ovdašnjeg čoveka. Iskren, pronicljiv i beskrajno dobronameran, priča nam da se u decenijama iza nas u Mladenovu i te kako moglo živeti. Kolonisti su po dolasku dobili zemlju i imanja. Mnogi su se ubrzo zaposlili u nekom od novoformiranih preduzeća u Palanci i okolini. A ne treba zaboraviti ni da je selo imalo procentualno najveći broj boračkih penzija u čitavoj zemlji! Kada se ovo troje sastavi, dobijete nešto što je sasvim pristojna podloga za život. I Stanko se ne buni. U svemu se držao „zlatne“ sredine i svemu je kaže – zahvalan. Gde bi nam bio kraj da su svi kao Stanko.

 

PONOS SELA

Pre tačno pola veka, 1969. godine, registrovano je Kulturno-umetničko društvo „Mladen Stojanović“. Od tada do danas, čast brojnim intelektualcima, umetnicima, fudbalerima… ono je prvi i pravi ambasador sela. Sanja Ubović je 12 godina bila predsednica društva, a igrač je bila, čini joj se, oduvek. U staroj ali i dalje sasvim funkcionalnoj zgradi KUD-a sačekala nas je sa nekoliko najvrednijih saradnika i bila spremna da, zažarenih očiju, satima priča o negovanju tradicionalnog folklora, o jedinstvenim pevačkim grupama koje neguju autohtone stilove zavičaja, o putovanjima u inostranstvo, nagradama… Kroz čitavu priču provejavala je seta zbog problema koji se čini nerešiv. Naime, dokle god pohađaju osnovnu, pa i srednju školu, mladi iz sela hrle u KUD. Ali čim upišu fakultete ili odu za egzistencijom, više ih nema. Stoga je KUD primoran da živi od dece i veterana. Ipak, ne treba brinuti. Dok je Mladenova – ima da se peva i igra. Ovde je to, kažu, zavet predaka.

 

NAJHUMANIJI U SRBIJI

Skoro 15 odsto stanovnika Mladenova dobrovoljni su davaoci krvi. Potpredsednik opštinskog Crvenog krsta Zdravko Zec kaže da je po 200 ljudi znalo da stoji u redu i čeka da obavi ono što se ovde smatra najnormalnijim gestom. Selo je u jednom trenutku imalo 414 davalaca, što se u odnosu u na broj stanovnika tretira svetskim fenomenom. Potrebno je naglasiti da davaoci za svoj gest dobijaju simbolične privilegije, bez bilo kakve novčane nadoknade. Oni sami se s tim slažu, jer smatraju da bi „trgovina“ odvela celu stvar u drugu krajnost, koja im nije potrebna. Davanje krvi je mnogim meštanima i bukvalno postalo stil života. Zbog toga je svojevremeno, na samom ulazu u selo, pored table s nazivom mesta bila postavljena i tabla „Najhumanije selo u Srbiji”. Šta ima lepše od toga!

 

KADA ZEC OBRADI JELENA

Dragan Zec ima jednu neobičnu veštinu. Pusti vas da zamislite šta god poželite. Onda mu date malo vremena, a on to što ste zamislili – uzme pa napravi! Ako ne verujete, svratite u Mladenovo. Tu odmah na ulazu, pa malo desno, nalazi se radionica dostojna kakvog šumskog duha ili dobrog čarobnjaka. Majstor Zeka je već dugo najpoznatiji po obradi jelenskih rogova. Od njih pravi sve što vam može pasti na pamet. Od dugmadi za lovačka odela, minđuša i bižuterije, preko rezbarenih pušaka do luksuznog nameštaja. Među uspešnim sportistima, umetnicima i biznismenima, već dugo je mera uspeha i posedovanje Zekinog nameštaja od jelenskih rogova. Firma mu se zove „Rogorez”, ali kaže da je najsrećniji kada rog ne mora da seče, već ga netaknutog uklopi u stolicu, luster ili šta god. U svoju veštinu je do te mere siguran da uživa sve to da radi i pred vama. Jedini Zec koji je bio lovac pa postao umetnik.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Čila David

Možda vam se svidi...

Dobrodošli