Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Tajne Fruške gore – Dositej, Kračun, Tiron…

Manastir Novo Hopovo, po mnogim mišljenjima, jeste najreprezentativniji i najposećeniji fruškogorski manastir. Jedan je od 16 današnjih manastira koji potiču iz vremena turskih osvajanja

 

U priču o ovom znamenitom fruškogorskom manastiru, koji je kao arhitektonsko ostvarenje, možda najvredniji objekat među 16 srednjevekovnih manastira Fruške gore, počećemo osvetljavanjem priča o životima ljudi koji su se neraskidivo vezali za ovo zdanje. Naime, četiri životne priče utkane su u zidine ove izuzetno uspešne tvorevine ljudskih ruku. Tri mlada čoveka i jedna grofica. Možda najpoznatiji stanovnik Novog Hopova bio je veliki srpki prosvetitelj i buntovnik, Dositej Obradović. Kao trinaestogodišnjak trebao je da krene na izučavanje zanata. Ali mladom Dimitriju željnom znanja, nije se dalo da bude zanatlija. Beži od svog rođaka u manastir i uzima monaško ime Dositej. Tri godine je Dositej upijao znanje iz bogate manastirske biblioteke, sve do dana kada više nije mogao da se pomiri sa manastirskim životom koji nije bio onakav, kakvim ga je on zamišljao. Razočaran onim što je doživeo unutar zidina, odlazi iz manastira, skida monašku odeždu i posvećuje se prosvetiteljskom radu i pisanju. Taj rad i borba za prosvećivanjem srpskog naroda, krunisan je, pored ostalog, inagurisanjem u našeg prvog ministra prosvete. Rečenica koja možda najsažetije predstavlja rad Dositeja Obradovića, jeste ona čuvena: “Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporci”. Dositej je otišao iz ovog manastira ali preostalo troje junaka naše priče, i danas u svojim grobovima, obitavaju u njemu.

Bitku kod Krstašice 1717. godine, mnogi Irižani zvali su „iriškim Termopilom“, zbog toga što je u njoj 300 hrabrih ratnika, u više navrata odolevalo napadima daleko mnogobrojnije turske vojske. Predvodio ih je podvojvoda i srpski oberkapetan Adam Monasterlija, sin Jovana Monasterlije. Svih 300 graničara, zajedno sa Monasterlijom i 103 stanovnika Iriga poginulo je tokom bitke. Obezglavljeno Monasterlijino telo, sahranjeno je u zidu manastirske crkve.

Grupi znamenitih ličnosti, koji su svoji životom ostavili dubog trag u ovom manastiru, čini i jedna prava, ruska grofica. Naime, godine 1920. u našu zemlju, prognane iz boljševičke Rusije, stižu ruske monahinje. Naše svetovne i duhovne vlasti pružile su im utočište i na raspolaganje stavile tada, skoro zapusteli manastir Novo Hopovo. Iz bogatog i velikog manastira Ljesna, u fruškogorski manastir dolazi igumanija Ekaterina, inače u svetovnom životu, grofica iz čuvene carske porodice Romanovih. Sa njom je stiglo i 60 monahinja. Došavši u Hopovo, ruske monahinje prvo otvaraju Dečji dom za ratnu siročad i internat za rusku decu. Njihov humantirani rad se brzo proširio i van manastira. I na kraju, nezaobilazno je ime Teodora Tirona. Fruška gora može da se ponosi moštima ovog sveca iz najranijeg perioda hrišćanstva. Svojataju ga i katolici i pravoslavci, s obzirom da je živeo u vremenu pre podele hrišćanstva. To su najstarije mošti jednog sveca u čitavoj Srbiji. Na svom putu iz Male Azije do Fruške gore, pratila ih je priča dostojna spektakularnog filmskog scenarija.

Pouzdani istorijski izvori, zabeležili su da je u tursko doba na Fruškoj gori postojalo 35 manastira. Velikom broju, vremenom se izbrisao svaki materijalni trag. Do danas, iz tog perioda opstalo je 16 manastira, među kojima je i manastir Novo Hopovo. Sa sigurnošću mu se ne može datirati vreme nastanka kao ni ime njegovog osnivača. Ipak, despot Đorđe Branković, potonji vladika Maksim, unuk čuvenog Đurađa Brankovića Smederevca, najčešće se pominje kao osnivač manastira. Druga dilema, vezana je za ime arhitekte koji je stvorio ovaj, možda i najreprezentativniji verski objekat na Fruškoj gori, koji su mnogi kasnije kopirali kao uzor. Nepoznati neimar, uspeo da objedini tradicionalni moravski arhitektonski stil i graditeljske elemente evropske i islamske sakralne umetnosti. Današnja crkva sa sigurnošću se zna, sazidana je 1576. novcem Lacka i Marka Jovišića iz Gornjeg Kovina. Temelji predhodne crkve, manje i skromnije, za koju se pretpostavlja da je izgradio despot Đorđe Branković i danas su vidljivi na podu, unutar sadašnje manastirske crkve. Unutrašnjost crkve, njen freskopis i ikonostas, ono su što ovaj manastir svrstava u najveća umetnička dostignuća tog vremena. Najipresivnija freska svakako je “Pokolj Vitejemske dece”. Zanimljivo je da se ista ovakva freska nalazi u jednom od najpoznatijih Svetogorskih manastira, Velikoj Lavri. To navodi na činjenicu da su ovaj izuzetan freskopis oslikali baš monasi sa Svete gore. O bogatstvu ovog manastira govori i činjenica da su freske bile pozlaćene, ali je ta pozlata vremenom propala ili sastrugana. Takođe, i najlepši ikonostas na Fruškoj gori imao je baš ovaj manastir. Bogato rezbarenu ikonostasnu pregradu izradili su nemački majstori. Njegovoj monumentalnosti doprinosla je i činjenica da je ceo bio pozlaćen. Ustaški bezumnici, tokom Drugog svetskog rata, ložilli su vatru na sredini crkve i u nju bacali neprocenjive Kračunove ikone kao i vredne knjige. Od ogromnog, monumentalnog ikonostasa, kojeg su činile 63 ikone najpoznatijeg srpskog baroknog slikara Teodara Kračuna, sačuvano je njih 19 koje su danas u jednom od muzeja.

Priču o ovom, po mnogima najznačajnijem manastiru Fruške gore, završićemo sa kazivanjem o onom njegovom delu koji se prvi primeti iz daljine, i koji se poslednji gubi iz vida. To je manastirski zvonik. Prvobitni, monumentalni zvonik baroknog tipa, gradili su majstori iz Petrovaradina. Sa svojih 60 metara, lep i moćan, odolevao je sve do jedne noći u 19. veku kada mu je vrh odnela jaka oluja. Nakon toga, postavljena mu je obična, piramidalna kapa, koja je zamenila bogato ukrašenu baroknu. Kao takav, postojano je stajao sve do Drugog svetskog rata kada je miniran. Godine 1998. angažovanjem tadašnjeg igumana Ilariona, izgrađen je današnji manji zvonik, kao jedini na Fruškoj gori izrađen van manastirskih zidina. Iako samo bleda kopija onog iz 18. veka, on je danas orijentir i nezaobilazni motiv na fotografijama mnogobrojinih gostiju ovog, kažu najposećenijeg manastira Fruške gore.

 

Tekst i foto: Miroslav Farkaš

Možda vam se svidi...

Dobrodošli