Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

U senci divljeg hibiskusa

Bio sam, sećam se, u nekom društvu u kom se živo pričalo o osećanju života i sveta onih ljudi koje ćemo kasnije nazvati svojom prvom porodicom. Naravno, zalagao sam se za verovanje da je svet naših predaka, koji su najčešće čitav život provodili u geografskom krugu svog i tri okolna sela, ne širem od dvadesetak kilometara, okruženi ljudima sličnim sebi, s jedva mrvicama knjiškog znanja, bili u duhovnoj vertikali koja je za nas teško dostižna.

Tada mi je neko rekao: „Sećam se da si na jednom mestu pisao o tome kako je tvoja baba u Nadalju jednom nasred dvorišta klala živinu. A onda je, kao u nekom apokaliptičnom filmu, obezglavljena kokoška, umesto da završi u loncu s vrelom vodom, zalepršala krilima i tako, sve bez glave, počela da trči. Jurila je u sekundama koje si ti merio kao večnost. Naravno, ne i tvoja baba, koja je klonulu životinju pokupila bez ikakve vidljive emocije, dok si se ti tresao kao prut!”

Sve je bilo baš tako. Ali to je bio svet u kom su život i smrt bili lice i naličje istog novčića. Svaki novi dan počinjao bi tako što bi se taj novčić bacao u vazduh, i baš ništa, osim neke skrivene promisli, nije ti moglo garantovati na kojoj će strani poleći na zemlju.

Osim toga, ubijanje se može činiti na milion drugih načina. Može se ubijati vreme, recimo. Pa zdravlje. I to ponajviše sopstveno. A šta tek reći o onima koji savetuju bez iskustva, pridikuju bez znanja i uče životu bez ličnog prosvetljenja?

Svet moje babe, salašarskog devojčurka iz čuruškog atara, bio je svet u kojem se reč izgovarala teško. Govorilo se škrto. Ali kada se dodirivalo, uvek ćutke, činilo se to snagom sposobnom da zaustavi vetar i kišu. Otvrdlih, zbog hroničnih boljki oteklih prstiju, baba bi me dotakla po obrazu. U tom dodiru bili su skriveni najviša mudrost i najviša istina.

Prizor obezglavljene živine koja juri po avliji s vremenom bledi u meni. Ali to što smo izgubili moć dodira i zaboravili jezik zagrljaja budi u meni sve snažnija osećanja.

Ta melanholija krutih emocija, kroz koju svoja osećanja probijamo s mukom, poput vlati trave koja treba da izbije kroz otvrdlu koru sasušene zemlje, vraća me na ispovest koju sam onomad slušao. I bio njome blagosloven.

Reči su tekle na klupi, u senci divljeg hibiskusa. Cveta po mnogo čemu sličnog nama samima…

„Moj baba je zdravo mlogo vol’o konje. Bož me prosti, u detinjstvu je više puta pomazio nji’ neg mene… A onda je došo rat. Došo pa prošo.

Nije iza njega bilo mlogo, a naš svet je poč’o da govori: „Ono smo nekako izgurali. Al sad kad smo pali pod oslobođenje, ne znam kako ćemo!“

Onda, jedno jutro, u avliju su ušla njih četvorica. Trojica su bila u uniformama i nismo ih poznali. Pred njima je išo naš biroš, ćopavi Baćika. Ponašo se ko general. Pred rat je za po litre rakije išo na tavan da ga čisti od uginuli golubova. A to jutro u avliji ponašo se ko da nas nikad vidio nije.

Odvo i’ je u štalu. Krenuli su da nam izvode konje. Baba je stao prid nji. Mati nas je uvela u letnju kujnu, da ne gledamo kako ga tuku.

Stiso sam glavu uz materine grudi. U avliji su rzali konji dok ih je Baćika kandžijom udaro.

O tom danu u našoj kući više se nije pričalo.

Nije mlogo prošlo, kad je otac iz opštine dobio neko pismo, u kojem su mu kazli da od sutra ima doći u Zadrugu… Šta će. Pošo je.

O’ to doba, pridveče bi, sav bled, dolazio kući.

Znali smo da se tamo, u toj Zadrugi, s babom nešto čudno zbiva. Nismo ga smeli pitati. A onda nam je onaj Stevica Veskov, čuo si možda za njega, reko šta je.

Baba je u Zadrugi radio na mlini. Kad ujutro dođe na poso, da bi stigo do mline mora proći kraj zadružnih štala. Od prvog dana, kako priđe štali, naši konji, otac ih nji’ov, krenu da ržu i lupaju kopitama. Osete babin korak i javljaju mu se… ko kadgod. A baba ne sme ni da zastane, jer bi ga oni Baćikini o’ma prijavili.

Nek me Sveti Nikola pokara, al’ znam da bi nas baba iz kuće otero, samo da može bar jedared da uđe u štalu i istimari konje. Ma samo da ih pusti da mu ruku oližu.

Iz dana u dan, konji su se javljali čim osete babu. Kako i ne bi. Pa s njim su u kola upregnuti, dok je onako umoran dremao za kajasama, sami s njive u avliju ulazili. Radovali su se babi ko deca.

Uoči Arhangela Gavrila baba je usred mline podigo džak. Onda se spustio na jedno koleno. I pao. Stevica je pričo da mora biti da je odma poplavio, jer mu je puklo srce.

E vidiš moj pisac! Ja, Bakajin Svetozar ti kažem… Nis ti nikaki Bačvan dok ne ispripovedaš nešto o našoj muki… Obećaj mi da ćeš dok ja ne odem sa ovog sveta napisati nešto o babi… I pomeni mu konje! On bi to volo.

Znaćeš ti kako to treba. Pa naš smo rod.

Ajd živio!

I izvini.”

 

Tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli