Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

O zvezdama i duši

Čitam ovih dana, uporedo, nekoliko zanimljivih tekstova. I konstatujem da je ovaj svet stvarno na sve spreman. Gonjen strastima, spreman je da se upusti u stvari koje su daleko od svakog morala. Evo, procenite i sami…

Najpre ide životna priča čoveka koji je dugo bio u nekom lutanju. A onda mu je, kao intelektualcu, profesoru, ponuđeno da se skrasi. Dobio je posao u uglednoj, gradskoj gimnaziji. Ubrzo je opravdao ukazano poverenje. Bio je izuzetan predavač. Đaci su ga obožavali. Na njihovu pažnju uzvraćao je tako što im se nesebično davao. Čak i posle časova družio se s njima. Onima kojima je njegov predmet bio težak, držao je besplatne privatne časove. Učenike iz unutrašnjosti znao je da drži i na stanu. Neke je materijalno pomagao. Profesor kakav se samo poželeti može. Ali jednog je učenika pazio više od drugih. To su isprva uočili đaci, a onda i kolege profesori. Uhvaćen je u „sodomskom grehu”. Kolege su počele da ga preziru. Jedan je čak hteo da ga ubije. Direktor gimnazije, ne čekajući sudski proces, pozvao ga je na razgovor: „Odmah da idete! Od danas više ne želim da vas vidim“. Otišao je.

Drugi akter je kao mali bio briljantan đak. Rođen kao deveto dete, u jednom selu u Sremu, poželeo je mnogo više od onog što mu se pružalo. Iz nekoliko predmeta pokazivao je izuzetan talenat. Na svakom takmičenju na kom se pojavio osvajao je nagrade. Bio je toliko dobar i ubedljiv, da je i pre nego što je zvanično diplomirao, pozvan da radi kao profesor. Natprosečno inteligentan, naprosto nije mogao da ostane neprimećen. Ali, posle samo godinu dana, morao je da napusti posao. Učinio je nešto što se ni u jednom kolektivu ne prašta. Zaveo je znatno stariju ženu svog kolege. Ljubavna afera je naudila njegovoj reputaciji do te mere, da i kasnije, nakon što je završio studije, nije uspeo da se otrgne iz naručja senke koja ga je pratila. Senke ljubavnika i „kurmahera“.

Treći slučaj nije manje potresan i uzbudljiv. U njegovom središtu našao se čovek kojem se svet promenio onog trenutka kada je, silazeći niz stepenice zgrade u kojoj je stanovao, ugledao devojčicu koja se veselo igrala. Onako kako je i dolikovalo detetu od 13 godina. Bila je, saznaće kasnije, kućepaziteljeva kći. Želju da je poseduje nije sprečavala činjenica da je on u tom trenutku imao tačno 30 godina više, i bio stariji od njenih roditelja. Moć mu je razobručila drskost. Slatkorečivošću je najpre privukao devojčicu. A onda je, onako besprekorno odeven i moćan, razgovarao s njenim roditeljima. Na kraju su pristali. U ustima je osetio slast pobede, ne razmišljajući ni na tren o tome šta će okolina reći. Belina detinjih ruku i njena nevinost bili su poslednji dragulj u kruni koju je želeo da stavi sebi na glavu. Venčali su se.

Dopustite mi da pogodim. Vaša prva reakcija glasi: Čemu sada ove vesti iz „crne hronike“? Profesor zavodi dečaka, drugi to čini sa ženom svog kolege, a treći koristi moć da bi oženio dete u koje se zaljubio. Strašno!

E ovde na scenu uvodim svog prijatelja, koji vrlo rado citira misao jednog velikog filozofa. Ona otprilike glasi: „S obzirom na to kakva je današnja omladina – ovaj svet mora propasti!” Stvar postaje zanimljivija kada čujete da je ovu misao izgovorio Platon – u četvrtom veku pre naše ere. I evo, uprkos Platonovom skepticizmu, svet do danas nije propao.

Konačno da… ja zaista jesam čitao knjige u kojima sam naišao na nemile događaje koje sam vam prepričao. Samo, dužan sam da vam kažem još nešto.

Čovek koji je zaveo dečaka jeste tvorac našeg prvog romana, pisac Milovan Vidaković (1780–1841). Sve do pojave Jakova Ignjatovića bio je najznačajniji romansijer u srpskoj književnosti. Posle mnogo lutanja, skrasio se u današnjoj Zmaj Jovinoj gimnaziji. Tu je imao aferu sa jednim od učenika. Bukvalno pod pretnjom smrću, morao je iz Novog Sada da pobegne glavom bez obzira.

Ženu svog kolege iz zbornice, u vreme kada se tako nešto nije smelo ni pomisliti, obljubio je Georgije Magarašević (1793–1830). Primljen je u Karlovačku gimnaziju, bez diplome. Tu je učinio strašnu i nemoralnu stvar, čija ga je senka pratila do kraja života. Kasnije će, kao književnik, Magarašević postati prvi urednik Letopisa Matice srpske.

Junak treće priče jeste naš možda najpoznatiji slikar, Vrščanin Paja Jovanović (1859–1957). Svoju ženu Austrijanku upoznao je u Beču. Kada su se sreli, imala je 13 godina! Slikar je od nje bio 30 godina stariji. Lep, gizdav, besprekornog držanja i ponašanja, bio joj je i ostao, poput boga. Ona njemu ‒ izazov divlje mladosti. Herminin otac bio je odlučno protiv ove veze. Ona je i doslovno bila dete, a ovaj Sloven aristokratskog držanja bio je stariji i od njega. Pajin ugled i novac i ovu prepreku učinili su savladivom. Slikar će umreti sa 98 godina. Hermina, zvana Muni, biće uz njega do poslednjeg trenutka.

Prema tome, pre nego što se po inerciji neobaveznih razgovora upustite u kritiku vremena koje nam je dodeljeno, zastanite na trenutak. I poverujte da je ono od juče, pa još dalje u prošlost… bilo isto tako strasno, verolomno, koristoljubivo, kao i ovo danas. Samo što je u vremenu tradicionalne, palanačke svesti, zasnovane na patrijarhalnom moralu – rizik da budete prepoznati i osuđeni bio daleko veći. Pa su se ljudi u greh teže i upuštali. Ali verujte na reč… i mi i oni – hteli smo isto!

Ako ne verujete, podsetite me, pa da vam navedem još 10 ovakvih primera. I to onih za koje ja znam.

Sve se menja.

Samo zvezdano nebo nad glavama i naše duše ‒ ostaju iste.

 

Tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli