Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Botoš – Usred Banata

Selo se diči slavnom prošlošću, modernim sportskim domom, ali i činjenicom da bi uskoro moglo biti prvo u Srbiji koje se greje „zelenom“ energijom

Suprotno opštem stavu o pomirljivim, pa i pomalo „njanjavim“ Lalama, u Botošu stvari stoje upravo suprotno. U selu u kom 90 odsto porodica tu živi duže od veka, ne samo da ne daju na sebe, već su se kroz čitavu istoriju svojski trudili da brane i druge. Stoga je lako naći desetine podataka o tome da je Botošana bilo i na Dobrudži i na Solunskom frontu, da su neki prešli preko Albanije, da su pojedini putovali i preko Sibira da bi se priključili srpskoj vojsci, da su neki došli kao dobrovoljci iz Amerike kako bi se borili u Prvom svetskom ratu. Neki su učestvovali i u ruskoj revoluciji, a ovaj borbeni duh je prvenstveno „militarsko“ nasleđe, jer se Botoš nalazio na području Vojne granice od 1776. godine. Pre toga je pripadao graničnoj miliciji uz tursku granicu. Škola u Botošu postojala je još 1768. godine, a pretpostavlja se da je 1768. ili 1770. godine izgrađena i stara bogomolja, Crkva posvećena Svetom Jovanu Preteči, u narodu poznatija kao „namastir“. Premeštanjem sela na novu lokaciju, 1783. godine sazidana je i nova crkva,  posvećena Rođenju Presvete Bogorodice. Ovaj praznik se oduvek slavio kao seoska slava, pa je i danas zvanično uspostavljen kao Dan Mesne zajednice Botoš.

Selo u zrenjaninskoj opštini okruženo je brojnim vodotokovima. U okolini su Tamiš, kanali Dunav–Tisa–Dunav, Brzava i Šozor, stari Tamiš, mrtvaje, brojne bare, što znači da postoje idealni uslovi za ribolov, lov i turizam. Seljani se hvale da neretko obale Tamiša zaposedne stotine sportskih ribolovaca, koji ovamo dolaze čak i iz Niša, a često se dešava da se uhvate i kapitalni primerci somova, šarana, štuka, amura, tostolobika… Selo ima dva mlina, pet zemljoradničkih zadruga, jednu od najlepših osnovnih škola u Vojvodini, stalnog lekara, apoteku.

Najzaslužniji što Botoš danas ovako izgleda jeste Branislav Lazić, preko kog poslednje dve decenije idu sve akcije u selu. Zaslugom predsednika Asocijacije za razvoj Botoša asfaltirano je devet seoskih ulica. Uspeo je da završi sportsku halu olimpijskih gabarita, za koju je u selo uneo preko 30 miliona dinara. Vatrogasni dom je bio ruiniran, a danas je kompletno opremljen. Lovački dom u selu jedan je od lepših u Srbiji. Sanirana je brana prema Tomaševcu i napravljen čvrst, solidan put prema Orlovatu, u dužini od pet kilometara. Sprovedena je komasacija i uređen čitav atar. Ustrojena je besprekorna poljočuvarska služba. Počelo je renoviranje parka koji bi se pretvorio u jedan od lepših u čitavom Banatu. Osnovna škola „1. Oktobar” sija lepše od varoških. Renovirani su bioskop i Dom kulture. O tome šta je sve Branko uradio za razvoj sporta u Botošu trebaće nam poseban članak u nastavku teksta. A ako ovog dugogodišnjeg predsednika Saveta mesne zajednice pitate šta je ono što ga pokreće da za Botoš sve ovo neumorno čini, dobićete najednostavniji odgovor na svetu: „U ovom selu sam rođen ja i svi moji. A za koga ću, ako za njega neću“.

 

MLIN

U svakom zanatu postoje oni koje svi proglase vrhunskim majstorima. Međutim, zaista retki postaju, pa, nazovimo ih − „legendom“ svog posla. Magistar Vlastimir Filipović jedan je od takvih. Njegov mlin je merna jedinica za kvalitet samlevenog brašna. Gazda Vlasta je devetu deceniju do pola razmenio, pa uz znanje koje ima definitivno predstavlja živu enciklopediju mlinarskog zanata u Vojvodini. „Naš mlin je bio kapaciteta dva vagona za 24 sata i radio je u tri smene, ali to je prošlost. Sveli smo se na vodenični kamen. Na ušurnu meljavu. To nije potočara, jer je na električni pogon. Ali, recimo da za mesec dana sameljemo 5−6 tona žita. Kod nas ljudi ostave pšenicu i onda dolaze i uzimaju brašno po potrebi – 10,20 ili 50 kilograma. Nekoliko velikih industrijskih mlinova preuzelo je kompletan posao, a mi koji još radimo na stari, zanatski način, ne možemo da se nosimo sa njima”, kaže Vlasta Filipović. Dodaje da, iako su svesni da je Botoško brašno možda najbolje u Vojvodini, pekari se odlučuju za industrijsko, jer je, naravno, jeftinije. Kvalitet je kvalitet – al’ ne bira srce, već novčanik. Ipak, botoški mlin prkosi i dalje.

 

FARMER U NAJAVI

U kući Dragojlovih vri kao na farmi. Unuk Tomislav zapatio je sve što se moglo: ovce, jariće, junice, prasiće… U svemu tome, nada se, neke vajde mora biti. A bio bi sevap. Tomislav je, naime, primer onoga o čemu mnogi pričaju, ali se retko ko toga prihvata. On je došao iz grada na selo. Bivši Zrenjaninac jedva je uzeo dvadesetu i umesto da uživa na asfaltu, poput svojih vršnjaka, on je ušao u štalu. Budući da Botoš ima oko 150 praznih kuća, ne treba govoriti o tome koliko je njegov primer dragocen. Deda Branko ga u svemu podržava i na našem odlasku raspituje se imamo li kakvu devojku za unuka. Poželjno je da bude „siromašna, a vredna“. Ne treba sumnjati da deda Branko zna zašto je baš to dobitna kombinacija.

 

U SPORTSKOM DUHU

Botoš je godinama poznat po Rvačkom klubu „Omladinac”, koji se dugo takmičio u prvoj ligi. I danas imaju jednu od boljih škola rvanja u zemlji. Fudbalski klub istog imena posebna je priča. Klub okuplja preko 100 dečaka i devojčica. Uskoro će se u selu formirati i ženski fudbalski klub. Branislav Lazić je na čelu ideje da se osnuje rukometni klub što bi se zvao „Banatski militarac“, a koji bi okupljao i decu iz četiri sela: Tomaševca, Orlovata, Botoša i Banatskog Despotovca. Velelepni sportski dom „Aleksandar Aleksandrovič Kareljin”, prvi koji je u poslednjih pola veka izgrađen u nekom selu na relaciji Zrenjanin–Vršac, rukometašima će biti idealna pozornica. Na taj način, oko sportskih aktivnosti u selu okupilo bi se preko 160 dece. Toliko ih otprilike ima i ovdašnja Osnovna škola „1. Oktobar“. Ako kažemo da seosko kulturno-umetničko društvo okuplja još pedesetoro dece, shvatimo da doslovno nema mališana u Botošu koji se ne bave jednom ili dvema aktivnostima. Za mnoge je ovo san, za Botoš je stvarnost.

 

SELO ZA 21. VEK

Svaka od botoških priča zaslužuje poseban tekst. Takva je svakako i ona o energani na biogas „Bioelektra“. Nekoliko dana nakon nas selo je posetila delegacija južne nemačke pokrajine Baden-Virtemberg, u okviru nemačko-srpske razvojne saradnje u oblasti bioenergije. Najavljeno je da bi „Bioelektra” mogla da bude prvo postrojenje u Srbiji koje bi realizovalo koncept korišćenja otpadne toplotne energije iz svog postrojenja za grejanje sela sa oko 2.000 stanovnika. Vlasnik energane magistar Branislav Pomoriški govorio je tom prilikom o velikim planovima: „Toplotnu energiju nameravamo da koristimo za sopstveni staklenik na 5.000 kvm i lokalnu javnu potrošnju. Nameravamo da se upustimo u organsku proizvodnju bilja, ali i da podignemo turističke kapacitete, tople bazene“. Osim javnih objekata, toplom vodom iz „Bioelektre“ zalivalo bi se i nekoliko hiljada kvadrata privatnih kuća.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Čila David

Možda vam se svidi...

Dobrodošli