Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Dim

Bio sam skoro na Vlasini, pre koju nedelju. Em je zdravo visoko, em kod nji prvo dođe zima. Nije to zima zapravo, neg počne ladno. Ne bi mi ni znali da je to došlo, da se ne vidi dim iz odžka. Okolo sve jedro i zeleno, a oni lože da se ugreju. Kod nas su drukčije boje kad krenemo da ložimo u peć.

Mi imamo dve fele dima. Možda ga imaju i drugi ljudi, al nisam čuo da se fale ko mi. Jedna fela dima je onaj što se puši kad nešto gore, a druga fela je onaj drugi. Taj drugi dim se drukčije zove još i „lako ćemo“.

Kadgod je bilo mlogo dimova raznih fela, mogo je čovek po boji i mirisu da zna šta ko loži u peć il’ u šporet, da vidi izdaleka di ima ljudi i da zna di će se ugrejati, il’ di treba da se vatra gasi. Ložili ljudi kadgod sve. Bilo je to doba bez plastike i bez novaca. Kad je bila ta zdravo velika sirotinja, ložili su i čapurje. Kažu da su se i ugrejali ti’ ladni i siroti zima, kad nije bilo ni novaca ni ogreva, i kad nije bilo slobodno da se seku drva u ataru čim zamiriši na zimu. Ovo što danas imamo po atarima i što zovu drva, kadgod se ode kod nas zvalo prut. Drvo su kadgod bar trojica morala da obuhvate rukama.

Ode kod nas je dim iz odžaka išo dvared na dan, jedared zajutra i jedared uveče. U to doba ni mi ni kuće nismo imali pasoše, kuće nisu bile putujuće, a mi smo navek bili kod kuće. Čujem da će ovi dana i kuće dobiti pasoše, da se vidi kolko su tanki zidovi i kojuda duva promaja. Dok je bilo dima iz odžaka, vidlo se još izdaleka koja je kuća kako napravljena. U Ciganskom šoru se pušilo celi dan, valda su zato tako i garavi, od mlogo dima i mlogo volje da ugreju tu sobu s ponjavom na vratima. Na Velikom šoru i ovamo bliže ložilo se dvared na dan. Jedared zajutra, da se pećka ukadi il kaljevi da se ugreju, i ondak dima više nije bilo. Posle dima, na odžak je izlazio miris ladnjače, krompirače, pečenih bundeva, petkom je mirisalo na lepinje i lebac i na lep život. Ondak se založi u peć još jedared uveče, da bude topla do ujutro, i tako redom, dok deda ne skine šubaru i ne mete šešir. E ondak je proleće, vidi se po šeširu.

Bilo je i jedno vreme kad je s nama živila i poslovica: „Ko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagreje“. Ondak su vlasti ukinule dim, da se ljudi ne pate oko pepela. E, tu smo se prvi put i natociljali. Došla jedna, druga, treća zima, vidla vlast da narod vole toplo, da je osto još samo onaj drugi dim, i udri po narodu. Ima da se plaća grejanje, ko neće da plati, nek loži sam i nek smrdi na dim. Šta će svet, naopako da kogod ode u preduzeće i da se oseća na dim. Bilo je u redu da se iz preduzeća vraćaju ko da su u pušnici bili kolko se tamo džamilo, al se u preduzeće išlo drukčije. Išlo se da se radi i zaradi i da se ima i za grejanje, i nije se izlazilo na šor s cigarom, da se dangubi zbog zadovoljstva. Moglo se tako do prve poledice. Tek ondak je narod svatio da nema pepela i da nema čime da se pospe poledica. Ostala tociljarka, osto narod natociljan i kod kuće, nije stigo na poso u preduzeće. Volo je narod da se greje na dugme, odvrneš il pritisneš dugme i časkom bude toplo. To dugme je i ubilo tu našu poslovicu o vatri i dimu. A ondak su i preduzeća postala ko onaj drugi dim i očla na doboš.

Naopako da je kogod, dok je još bilo obadve vrste dima, u ataru upalio štogod. A nije ni bilo šta da se pali. Kukuruz se brao s prljkom, ručno. Kuruzovina se vukla za marvu, da od nje u jaslama naprave ogrizine, da ima šta da se loži u peć. Čapurje su u šporet ložili. Žito se denulo u krstine i vozilo u selo, da se u avliji ovrše. Slama se denula u kamare i posle je od nje marva pravila stajnjak, a njega su opet iznosili na njivu, i tako ukrug, celog veka, čim prestane da se loži u peć.

Došla je neka nova moda, da se sve što od žetve ostane, oma i upali na njivi. Nije to slobodno, al eto, od dima ni to ne vidimo. Gore nam ovih dana i nebo i zemlja. Od dima se više i ne vidimo, iako paljevina nije slobodna i strogo se kažnjava. Ko je upalio, ne zna se. Znalo se kadgod da student nije.

Časkom će nam i sve ovo izgoreti, ako bude kiše, biće i pepeo zaoran, možda će štogod i biti posejano, al se ni dogodine neće znati ko je upalio. Mi ćemo se izluftirati i zaboraviti i šta se sme i šta nije slobodno, ko što smo zaboravili da je zift najcrnji. Njega je kadgod bilo samo u odžaku, al ne ložimo odavno…

 

Tekst: Bora Otić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli