Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Imo bi ja štogod kasti…

… ali neću! Raspitajte se sami ko je ona bila. A bila je „zmaj žena“. I opet ima na prst jedne ruke, onih koji bi o njoj mogli nešto reći.

O životu Katarine Popović doduše i ne zna se mnogo. Ali ono što se zna meni je dovoljno. Istorija beleži tek nekoliko rečenica o ovoj inače rođenoj Novosađanki: „Potiče iz ugledne porodice Petrović, koja je po nadimku nazivana Purgermajstorova, što bi moglo da znači da je predak bio gradonačelnik („birgermajster“). Poznato je da se oko 1844. u novosadskom diletantskom pozorištu bavila glumom. Na čelu ovog pozorišta bio je prevodilac i prerađivač dramskih dela Konstantin Popović Komoraš, a trupa je većinom bila sastavljena od članova njegove porodice. U kuću Popovića dolazila je još kao devojka, družeći se sa Komoraševom ćerkom Anom. Bila je lepa, vesela, talentovana i inteligentna devojka i lako se uključivala u zabave i pozorišne predstave koje su priređivane u Komoraševoj kući i kafani „Kod fazana”. Tu je Katarina upoznala najstarijeg Komoraševog sina, pravnika Dimitrija Popovića Midžu. Prema tadašnjim običajima u novosadskoj građanskoj sredini, odmah je prozvana Midžina ili Midžinica“.

Već ovaj deo priče, zanimljiv je prilog za istoriju Novog Sada. I ne samo njega. Bilo je to vreme u kojem su glumci još uvek bili smatrani jurodivim pojavama, na sumnjivoj granici između genijalnosti i ludila, tipičnog za ljude koji su zapravo bez pravog zanimanja. Gluma i „pošten svet“, u to doba se još nisu uhvatili pod ruku. I onda, usred te palanačke stege satkane od morala i lažne obzirnosti, jedna građanska kći od opšteg ugleda, odlazi međ te „cirkuzante“. I udaje se, za doduše pravnika, Dimitrija što ga zovu Midža. Ali pustimo mi sada to. Nešto drugo meni je još zanimljivije.

Katarina Popović Midžina, rođena je 1830. godine. Za ondašnje prilike, bila je žena u poznim godinama, kada je te 1878. objavila knjigu, koja će joj doneti ogromnu slavu. A pazite, bilo je to vreme u kojem su književnici bili slavljeni ali su i pored toga najčešće završavali u skromnim, mahom iznajmljenim sobama, od kakve sirotinjske bolesti, u okruženju od skromnog pokućstva i jeftinog vina. Al Midžinica nije bila od te sorte. Znala je di đavo spava.

Dakle, te 1878. godine, Katarina Popović objavila je „Veliki srpski kuvar“. Bio je to prvi kuvar objavljen na ćirilici i na srpskom narodnom jeziku. Hroničar beleži: „Kada se knjiga krajem 19. veka pojavila u prodaji postala je pravi hit. Za njenog života objavljeno je desetak izdanja, pod delimično izmenjenim naslovima“. I još dodaje da se pri sastavljanju kuvara Katarina služila beleškama svoje majke, Natalije Naničke Petrović, koja je „bila na glasu sa svoje veštine kuvanja“. Takođe je koristila i iskustva svojih prijateljica, a prenela je poneki recept i iz najboljih stranih kuvara i evropskih ženskih žurnala. Posebno se ističe: „Sve recepte koje je objavila u Velikom srpskom kuvaru i sama je probala, te je njena preporuka da je kuvar pouzdani rukovođa svakoj domaćici, primana s velikim poverenjem“.

Da se razumemo. Nije naša Katarina, sa sve Naničkinim receptima, bila prva koja je u nas došla na ovu ideju. Bilo je toga i čitav vek pre. Istorija je tu precizna kao kakav savesni poreznik. Tačno se zna… Prvu knjigu sa receptima za pripremu raznih likera, vina, lekovitih napitaka i hrane napisao je još Zaharije Orfelin, pisar i sekretar nekoliko srpskih vladika. Ovaj prvi kuvar, sastavljen od recepata prevedenih sa nemačkog jezika štampan je u drugoj polovini 18.veka u Sremskim Karlovcima pod nazivom “Iskusni podrumar”. A jeromonah Jerotej Draganović napisao je prvu zbirku recepata za jela koja je pod nazivom “Srpski kuvar” štampana i objavljena u manastiru Krušedol na Petrovdan 1855. godine.

Uostalom, svoj kuvar Midžinica je i objavila na molbu knjižara koji su namirisali da bi u svemu, mogli za sebe naći ozbiljne asne. Međutim, autorka je njihova očekivanja uveliko premašila, svojom skoro neverovatnom posvećenošću i originalnošću. Na preko 500 strana, dala je oko 1.000 recepata. I pri tome se ponašala krajnje brižno. Kao da joj je sve vreme preko ramena provirivala njena matera Nanička. Recimo, uz recepte je davala savete kako da prilikom kuvanja uštedite drva, kako da prođete brže a jeftinije, koja su pravila etikecije i oslovljavanja za trpezom, kako se dekoriše sto, kako se pravilno postavlja escajg… Između ostalog opisala je čak 34 načina postavljanja salveta!

A onda sam otkrio kako se dobro, dobrim vraća. „Veliki srpski kuvar“ nije prošao poput većine sličnih izdanja, koja su vremenom sasvim izgubila na primenljivosti zbog svog arhaičnog jezika, nemaštovitih recepata i posebno, mera za količinu potrebnih namirnica, koje zvuče kao da su ispala iz lošeg vica: Prstohvat začina, dlan brašna, funta „ovoga“ i satlik „onoga“. Midžinicin kuvar, pokazao se daleko otpornijim na habanje vremena. I objavljen je u dva reprinta, posle više od 100 godina.

Drugo reprint izdanje, pod naslovom „Veliki srpski kuvar Katarine Popović-Midžine“, objavljeno je 2007. godine u Kikindi. Bila je to priča dostojna romana. Kolekcionar starina Milan Avdalović u Mokrinu je slučajno, kako to već biva, pribavio ovu vrednu knjigu, koja se od starosti već gotovo raspadala. Odlučio je da je ponovo objavi. A pazite sad ovo – Milan je po zanimanju sarač. Knjigu je luksuzno ukoričio u ručno šiveni kožni povez, na način kako se to radilo pre više od 100 godina.

Svaka čast! I njemu. I Midžinici. I Nanički. I onom Konstantinu Popoviću Komorašu sa početka priče.

Tako se plete istorija. Tako se iskiva tradicija.

Uz stručak ruzmarina i miris sveže lavande. Za astalom, koji tamo gde ljubavi ima, uvek može biti slavski.

 

Tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli