Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Lopta

Prvi put je bilo važno dobro se zaleteti. Odmeriti udarac tako da se, ako je moguće pod pravim uglom, lopta od vrata trafostanice odbije ka meni. Zato je valjalo da iz prvog šuta pogodim gornju trećinu tamnoplavih čeličnih vrata. Ako bih u tome uspeo, svaki naredni let lopte išao bi predvidljivom putanjom i igru uvodio u rutinu. Bilo je važno da lopta na putu od trafostanice, ozidane poput kule, do mene, odskoči samo jednom. Lopta nije smela da bude previše naduvana, jer bi se odbijala predaleko. Ako je suviše mekana, padala bi mnogo pre mene, kao u pokušaju nekog nespretnog letača. Ova moja bila je idealna. Ni meka ni tvrda, naduvana baš koliko treba. Trpela je moje udarce nogom kao da joj je u njenom monotonom životu to bio jedini cilj.

Posle prvih pola sata, lopta i ja bili smo kao u nekom prećutnom dogovoru. Odlazila je i vraćala se u savršenom luku. Odbijena od vrata ili zida, odskočila bi jednom, a ja bih je u ne više od nekoliko koraka stizao i vraćao. Ništa se nije brojalo i nije bilo nikakvog rezultata. Stvar je bila u ponavljanju. U jednom trenutku, shvatao bih da više ni o čemu nisam morao da razmišljam. Bio sam siguran da me na ulici niko nije primećivao. Kao u onim filmovima u kojima je glavni junak nevidljiv. S tom razlikom što bi on svoju moć po pravilu koristio da se superiorno meša u tuđe živote. A meni je cilj bio da ostanem nevidljiv. U svom poslu koji me je uvodio u stanje marljive beskorisnosti. Jedinom stanju u kom sam nalazio osećaj savršenog spokoja.

Neprimetno, zvuci života oko mene postajali bi sve tiši. Potom bi sasvim nestali. Sunce je doticalo asfalt tek toliko da ga podseti na sebe. Kao da je sve stajalo u vazduhu. Sve osim retkog drveća koje se, usamljeno između zgrada, držalo zemlje čvrsto, poput stiska ruke koju spasilac sa obale pruža davljeniku. Meni i svemu ostalom utočište je bilo u senkama dana.

Nedaleko odatle, mama je u našem stanu, na sedmom spratu jednog od prvih gradskih solitera, slagala krompir u vatrostalnu činiju. Svi u kući zvali smo je „jena“ činija. U siromaštvu koje niko nije primećivao jer je bilo sveopšte, taj naziv činio nam se nekako otmenim. Fabrika optičkih instrumenata „Karl Cajs“ u gradu Jena, u bivšem DDR-u, iz koje je izlazilo ovo staklo, nije ni slutila da njene posude u rukama naših majki imaju status Faberžeovih jaja ili porodične srebrnine nekadašnjih plemića. Poput malih kućnih relikvija, u ruke su se uzimale gotovo pobožno i bile deo ženske opreme koja se nosila u miraz. Bila je prava umetnost nabaviti četku koja je uvek služila samo za nju. Dovoljno grubu da obavi posao, a opet, sasvim nežnu, da je slučajno ne ogrebe. Stvari su se u to vreme kupovale retko. I poštovale onako kako poštujemo bliske ili drage ljude. Kuhinja je bila jedina prostorija u kući u kojoj nismo imali sat. Jedino ovde vreme nije postojalo. Jednolično poskakivanje kazaljke prekidalo bi mir silinom pucnja, a to se nije smelo dopustiti. Sveže isečeno povrće, a za njim i mleveno meso, padali bi u činiju sporo, u poretku koji im je davno znan. Majka je bila posvećeni majstor rituala, a izvan njega sve je stajalo kao u nekom bestežinskom stanju. Tako monoton, činilo mi se, trajao bi satima.

Radnju u toploj, suvišnim sitnicama nakrcanoj kuhinji, intuitivno sam osećao na ulici. Savršenstvo trenutka u kom ne postojiš ni ti, niti iko naspram tebe. Zar svet tako ne funkcioniše? U čitavoj prirodi čovek je jedino biće sposobno da vidi svoje lice. Dato nam je da ne možemo da se vidimo, isto kao što ne možemo da pogledamo sami sebi u oči. Tek u vodama reka i jezera mogao je iskonski čovek videti svoje lice. A i položaj koji je pri tome morao da zauzme bio je simboličan. Morao je da se povije, da se spusti. Među stvari koje su zauvek promenile tok naše civilizacije, pored točka, parne mašine i struje, neizostavno treba staviti i ogledalo. Izumitelj ogledala, poput parčeta hleba, odlomio je deo naše duše. I nikada nam ga više nije vratio. Da jeste, sami sebi više ne bismo bili toliko važni. Sve bi bilo kao u osvit rađanja. U doba kada istina nije imala drugih imena i predstava osim delatnog trenutka kao svog jedinog izraza.

Verovatno zbog toga volim reči pune i jasne, bez žargona i nadimaka. Nije mi jasno kako neko ne shvata da nije važna reč sama po sebi. Da je ona tu tek koliko da prizove energiju smisla. Kao na službi na kojoj smolaste kuglice tamjana služe tek da prizovu milost duha koji će nas blagosloviti. Ako izgovoriš puno ime, iza njega sledi sekund, čak i dva, koji liči na zanjihano kandilo. Izlije se nešto što ti prija, bez potrebe za ikakvim daljim tumačenjem. Taj – sekund posle – zapravo je možda i najviši uvid koji ikada možemo postići. U vremenu je to onaj nejasan tren između četiri i pet ujutro. Onaj u kom noć, poput usana spušta poljubac na nailazeći dan. Oproštaj i dobrodošlica, u kojoj jedan odlazi a drugi još nije stigao. Poput fino zaceljenog ožiljka na telu, postoji taj jedan trenutak zore kao jedini čas u kom zapravo vremena i nema. Zbog toga je važno šta izgovaramo. I zato je važno kada sanjamo. Pravi znalac, kada ugleda kaput ili haljinu, najpre pogleda kako su izvedeni šavovi. Od njihove preciznosti zavisi čitav učinak. Mudracu je važnija pauza između reči nego one same. Osećajnom čoveku važna je zora, jer je ona šav u vremenu.

Posmatrao sam loptu koja je nakon istrpljenog udarca odlazila od mene. Ispunjavao me je osećaj da će mi se svakako vratiti. Ta izvesnost bila je dovoljna. Kao što brod, sve dok ne dotakne drugu obalu, nosi na sebi sliku i osećaj obale sa koje je krenuo, tako je i lopta koja mi je hrlila u susret, činilo mi se, nosila istine nekog sveta visoko iznad mesta na kom stojim. Bila je to druga igra u kojoj sam uživao.

Ulica Pariskih komuna, u kojoj sam živeo, kao prolećni potok izlivala se na park pored železničke stanice. Iz njega sam se penjao na perone i satima posmatrao vozove. Uživao sam u onim večernjim, kada bi naspram okolnog mraka, svetlost u kupeima nakratko osvetljavala lica putnika. Posmatrao bih ljude koji su u moj život ulazili poput vetra koji nakratko podiže lišće. Uzvitlani trenutak susreta koji će nakon minut ili dva postati prošlost. Jesmo li jedni drugima imali nešto da poručimo? Voz bi se bučno trznuo i pre odgovora krenuo, pretvarajući čitav prizor u san.

Moja lopta bila je nalik njemu. Svaki naš dodir, rastanak na putu do hladnih vrata i zida trafostanice, pa povratak ka meni, bi je drugačiji. I isti. U želji bez htenja. I osećanju bez svesti o postojanju.

Trajalo bi satima… Igra koja to odavno više nije bila. Igra u kojoj bi nestajao. Kao u prvim danima iznenadne jeseni, kada sumrak kao da je poranio.

Lopta je od mene odlazila, kao u begu. Pa bi mi se vraćala. Časovi mog jedinog spokoja. Između dva sveta i dva vremena. Možda ću zbog toga i ja, kasnije, kroz život bežati. Ali ću se onima koje volim uvek vraćati. Jer ljubav je vraćanje. Otac nam se uvek vraćao. Vraća se sunce. Vraća se osmeh. Odlaziš svakako. Vraćaš se samo onima koje iskreno voliš. Jedino njima.

Dok ne dođe dan u kom loptu koja ti se vraća primiš na grudi, pa je uzmeš u ruke. I poželiš da ostaneš.

Tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli