Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Štikla glavu čuva

Čuo sam da se priča, pa da podelim s vama, možda je mit, možda urbana legenda, a možda se i stvarno desilo. Imam svedoke da je baš tako bilo, ako dođe do toga da se jave dvoje, da se zna ko je bio prvi.

Dvojica drugara, jedan momak, drugi oženjen. Nisu se manuli drugarstva ni kad je ovaj drugi stao na onaj ludi kamen, pa se oženio. I posle silaska s kamena su nastavili da se druže, poštuju i posećuju. To se kod nas kaže da su ostali rođeni.

I sad, ovaj momak naiđe na neku curicu, i izgleda da će tu biti štogod. Trepće ona na njega, namiguje on na nju, ko gleda sa strane misli da je gotovo. A jest očin. Momak ko momak, treba i da se malko pokaže. Ne moš samo da se šeta i razgleda, valja da se malko i provoza sa frajlom.

I tu sad počinje prva muka. Da l’ da nastavi il da odustane i da ne bude ništa od prognoziranog, il da ište od drugara auto, za potrebu da se istraje ko što je sa strane izgledalo. Iskaće, reši on. E, sad je nova muka. Kad je šofer oženjen, ondak je i limuzina u braku. Kaže taj drugar svom drugaru, momku, da je nezgodno da mu da auto da se voza s frajlom, ako sazna žena, nagrabusili su i jedan i drugi. Oženjeni najvećma.

Razume ovaj drugi sutuaciju, jasno mu je da je rizik velik, al ne bi da mu propadne pola posla što je dosad uradio. Kuka on, cvili, moli, obećava drugaru da niko neće znati, da je prilika, da je greota da mu ne pomogne, da će se i on, ako ustreba, ženiti. Samo da mu je auto, da vidi na čamu je i kako se frajla vlada. I auto kad se pazari, prvo se proba.

Popusti ovaj što mora da podnosi izveštaj o kolima, kaže on drugaru da je auto tu i tu, da ga uzme kasnije, kad oni poležu, i da ga vrati rano, dok ne ustanu. Zajutra idu na put, svi. Naopako ako auto ne bude na mestu zajutra kad krenu s koferima. I da vodi račina kako ga ostavlja.

Dogovore se njih dvojica, ko pravi muškarci, jedan ode da spava, zajutra putuje, a drugi ode da se namiriši pa da krene u štetu.

Zajutra, sve ko što je i planirano, auto stoji na svom mestu. Još se ne zna šta je noćas bilo, onaj sinoćni sigurno još spava, a ovaj drugi pakuje kofere, kontroliše vodu, gume, ulje, točiće gorivo usput. Posedali svi u kola, on vozi, gospoja nuz njega, tašta pozadi, deca nuz babu i ajmo, gas, auto-put je.

I sad krene divan, malko svira radijo, malko gospoja, malko straramajka, malko drnjoču deca, odmiče dan, odmiču i oni. I kad se već usedio, počne šover da se malko namešta i vrpolji i kad je spustio pogled, vidi štiklu kako viri ispod njegovog sedišta. Ej, naopako, ako vidi gospoja sa suvozačkog sedišta, niko ga oprati neće. Ta kad bi videle štiklu, pa još tuđu, a u njinom autu, garant bi pala komanda da se vraćaju kući i oma kod sudije, da se raskusuraju. To je najblaža forma, da se tako završi mirnim putem. Svi su izgledi da će biti i agresije i sile i galame i velikog cirkusa. A on ni kriv ni dužan, samo je teo da učini dobro delo, drugarski je.

Reši da ukloni dokazni predmet, to jest štiklu i to momentalno, a da niko ne vidi. Kanda da je lakše da prizna, neg da je skloni. Potrajalo je dok je došo do kesa od fruštuka. Ondak se namučio da u tu kesu strpa tu cipelu na štiklu što je ovaj, što mu je sad već kobojagi drugar, zaboravio noćas da izvadi iz kola. A i ta njegova, mislio je, kakva je ta kad na jednoj nogi ode kući. Možda je Pepeljuga, pa bi da joj opet dođe taj princ, da joj isproba cipelu i da je vodi na bal.

Kud će, šta će, na izlazu iz jednog tunela on otvori prozor i švićne tu kesu s tom cipelom na štiklu. Ju, kad je njegova gospoja kontrolor siknula. Pita ga jel normalan, što baca đubre kroz prozor, kakav primer daje deci, kakva mu je svest o ekologiji, šta će ljudi misliti, što ne stane na pumpu pa ne baci u kontejner i sve tako osipa paljbu po njim. A njemu lepo, ne mari. Rešio se štikle i dokaza. Sad ima desetak dana da smisli kako da se drugaru osveti za ovu muku. Al ima kade, ne žuri. Sad je lako kad štikla nije tu.

Ostatak puta su proveli veselo i raspevano, svi se probudili, i on i njegovi što su dremali usput. Kad su stigli, parkira on kola, gospoja izađe prva, dečurlija istrče za njom. Izađe i on, al tašta još ne izlazi.

Priđe da pomogne staramajki, ko i svaki primeran zet, gleda je upitno a ona otvara vrata, izlazi iz auta, onako na polak i opet se saginje: „Gde je moja cipela?“ pita onako samu sebe, čudeći se…

 

Tekst: Bora Otić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli