Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Aradac – Moderna tradicija

Selo koje jednim delom izlazi na reku Tisu a drugim u predgrađe Zrenjanina, trebalo bi da je blagosloveno. Ipak, trebaće mnogo truda da zaista bude i ostane tako…

 

Da je Zrenjanin nastavio da se razvija onim tempom kojim je to nekada činio, Aradac bi danas bio nešto poput Bagljaša. Gradske četvrti, tu odmah na ulazu u varoš. Ali pošto je Zrenjanin ne samo zastao, već davnih dana „krenuo unazad”, za Aradac se obično kaže da je selo najbliže Zrenjaninu, što će reći da vam od jednog do drugog naselja treba vremena koliko da se jedva oznojite idući biciklom. A to je i dobro i loše. Prednosti su jasne. Glavna mana je u tome što je činjenica da je selo smešteno na pet minuta od Zrenjanina i četrdeset od Novog Sada uticala na to da stanovnici steknu prigradske navike. Što će reći – napuste one standardne seoske delatnosti, ušuškani u mogućnost lakog zapošljavanja u gradu. Kada je ta mogućnost presahla, zazvonilo je na uzbunu. Neki su se vratili već pomalo zaboravljenim imanjima, a drugi okrenuli aktuelnijim pogodnostima. Prema poslednjem popisu, u selu živi 3.335 stanovnika. Poslednjih godina, mnogo Aradčana otišlo je „trbuhom za kruhom”, najčešće u Slovačku, ređe u Nemačku. U selu čak postoje posrednici, koji su se specijalizovali za traženje posla i smeštaja u Slovačkoj. Ovaj trend silno zabrinjava sve one kojima je Aradac na srcu.

Inače selo pod imenom Arataz prvi put se spominje 1723. godine, kada su ga naseljavali isključivo Srbi. Kasnije, 1786. godine, doselili su se prvi Slovaci, koji su bežali iz svoje zemlje, u kojoj su bili progonjeni zbog svog verskog ubeđenja. Zanimljivo je da su mnogi Slovaci koji su pristigli ovde sebi davali nova prezimena, po kraju iz kog su došli. Na primer, Kokavski prema kraju Kokava, Oravec prema delu Slovačke koji se zove Orava… Prema predanju, Srbi su Aradac osnovali 1690. godine. Kroz istoriju, bilo je podeljeno na „gornji“ i „donji“, odnosno srpski i slovački Aradac.
Seljani danas uglavnom žive od poljoprivrede. Čak i oni koji rade u Zrenjaninu, većinom poseduju određeni komad zemlje. Zemlja je u ovom kraju Banata najmanje plodna, te se uglavnom seju žitarice i gaje vinogradi.

Najveći brend sela jesu Meškarke, koje poznaju svi u Vojvodini, kao i „herovke“, specijalitet koji je nastao u Aradcu, a zatim se proširio na druga naselja. Nekada su ih kume pripremale i nosile na krštenja i venčanja, a danas se tradicionalni slovački kolači – herovke – mogu naći na mnogim manifestacijama na kojima učestvuju slovačka udruženja žena. Bez obzira da li je manifestacija u Slovačkoj, Mađarskoj, Rumuniji ili ovde u Srbiji, svi prvo potraže herovke koje prave žene iz Aradca. Kažu da im nema ravnih. Osim herovki, aradačko vino je veoma dobro ocenjeno na svim okolnim manifestacijama posvećenim ovom piću, te su i aradačke manifestacije „Oberačka” (uvek u septembru) i „Vinarijada” (održava se u februaru) postale izuzetno posećene. Osim njih, veoma je popularan i Festival narodnih običaja „U aradačkom širokom polju“, koji duže od decenije organizuje Mesni odbor Matice slovačke u Srbiji. Osim toga, selo ima i svoju „Tortijadu“, „Kiflijadu“ i štošta drugo što slavi ovdašnji život vojvođanski.

Osnovna škola „Bratstvo“ ima odeljenja na srpskom i slovačkom jeziku. Velik problem predstavlja činjenica da su prvi i treći razred na slovačkom smešteni u istu učionicu, kod jedne učiteljice, jer dece je sve manje… To je već strateški problem o kom treba naširoko govoriti.

Da pomenemo i par zanimljivosti… Kada je reč o nošnji, aradačka slovačka nošnja poprimila je uticaj grada, te je „modernija” u odnosu na druge slovačke nošnje u Vojvodini. Aradac se izdvaja i po još nečem. Naime, ima status „sela róda“. Jedino u Tarašu ima više roda preko leta nego ovde.

Sve u svemu, selo koje jednim delom izlazi na reku Tisu, a drugim u predgrađe Zrenjanina, trebalo bi da je blagosloveno. Ipak, činjenica da je glavna tema u razgovorima na šoru ona koja se odnosi na vest o tome „ko je danas otišao iz sela“ ne ostavlja prostor za preteranu patetiku. Kako god bilo, imamo jednu dobru vest. Šta god da se desi – Aradca je bilo i biće!

 

VINOGRADAR OD MERAKA

Udruženje vinara „Aradac“ ima tridesetak članova. Troje ili četvoro bavi se vinarstvom profesionalno, a ostali su meraklije. Proizvode vino za sebe, porodicu i prijatelje. Uostalom, u selu je pod vinogradom tridesetak hektara, što i nije proizvodnja koja bi ovom kraju mogla doneti epitet vinogradarskog. Ivan Pleva se sasvim uklapa u ovu definiciju. Podrum mu je kapaciteta 5.000 litara, ali ga još uvek puni do pola. Pri tome uzgaja nekoliko sorti grožđa, sa prvenstvenom željom da udovolji sebi. Sa ocem i bratom radi oko 300 jutara zemlje i pasionirano trenira američki fudbal! Što bi se reklo „mlad je za sve pare“. Najpametnije će biti da navratimo u Aradac za jedno desetak godina, pa da vidimo šta ga je povuklo. Za sada – uživanje, pa sve ostalo.

 

NAJBOLJE JE ZAJEDNO

Mara Ljiljačik predsednica je Asocijacije udruženja slovačkih žena i Udruženja žena „Ruža“. Od nje ćete saznati više o svim onim epitetima koje generacijama krase vojvođanske Slovakinje. Pedantne, vredne i čuvarne, do mere u kojoj im nikakva dalja preporuka nije bila potrebna. „Ruža“ se trudi da tu tradiciju očuva.

Uporedo sa Marom upoznajemo i Radu Petraš. Ona je u Savetu mesne zajednice, ali je i predsednica Mesne organizacije penzionera Aradac. Malo toga u selu može da prođe bez nje. Njena organizacija, osim što održava saradnju sa 90 sličnih organizacija širom Vojvodine, sredom i petkom čuva tradiciju nekadašnjih prela. Radi smeta što se izgubio nekadašnji zamah volonterskog rada. A sela su od njega živela. Ipak, zahvaljujući ženama aktivistkinjama poput Mare i Rade, slušaće se o Aradcu još kojekuda, nadugačko i naširoko.

 

UMETNOST ŽIVOTA

Povodom njenog slikarstva rečeno je: „Na slikama Rozalije Markov slavi se život. Pritom, klizeći u samu sebe, u svoje poreklo, krenula je u hodočašće na izvore, okrenula se živopisnom folkloru vojvođanskog sela. Našla je umetnica u harmoniji čoveka i zemlje, prirode, život prisutan u punom sjaju i lepoti“. Umetnica koja bi bila na ponos svakom od 300 vojvođanskih sela slika preko 30 godina, ima 36 samostalnih izložbi, a njena dela nalaze se u muzejima u: Italiji, Francuskoj, Holandiji, Sloveniji, u Muzeju naivnog slikarstva u Jagodini… Kovačica je dovoljno proslavljena. Ako volite naivno slikarstvo, ono iz duše, svratite u Aradac. Prvo vas zovemo mi. Posle ćete dolaziti sami.

 

MI SMO MEŠKARKE…

… i to je sasvim dovoljno. Upravo tako! Ženski harmonikaški orkestar „Meškarke“ već 40 godina najveći je brend Aradca. Ova vrsta harmonike se još ponegde svira u Rusiji i Poljskoj, ali tamo to čine samo muškarci. U Aradcu na instrumentu sviraju isključivo žene. Iako možda ne izgleda tako, svirati na njemu nije nimalo lako. Svaka dirka daje jedan ton pri razvlačenju meha, a drugi pri skupljanju. U početku su svirale na lokalnim zabavama, berbama grožđa i vršidbama. A onda su nastupile na televiziji i – za „Meškarke“ je saznao ceo svet. Budući da su neke od njih već zašle u devetu deceniju, sada je najvažnije zainteresovati neke od talentovanih devojaka iz sela da im se pridruže. Ovakvo kulturno nasleđe naprosto se mora očuvati.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Tibor Arva i Igor Nađ

Možda vam se svidi...

Dobrodošli