Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Vida Ognjenović: Ne meriti peđu, već pameću

vida-1Savremen svet odlikuju višak informacija i manjak smisla. Umetnost pridaje smisao svetu. Ona nam obećava da ne moramo ostati na površini pojava, već da možemo zaroniti dublje. Ko je to rekao? Vida Ognjenović!

Imamo li, kao društvo, snage za nepristajanje na obmane, pobunu protiv nebrige i pritisaka, snagu da pozovemo na odgovornost za neizvršena obećanja i izneverene nade? Može li se nekako povratiti entuzijazam spram društvenog i kulturnog angažmana, koji je, čini se, sasvim iščileo? Decenijska pitanja za svakoga ko je na ovom tlu shvatio da njegovo trajanje predstavlja mnogo više od pukog zbira sata, dana i godina. Ipak, nešto znamo… Ko ne ume da razgovara, odnosno da sluša, iznosi svoje misli i razmenjuje ideje iz svoga misaono sveta s drugim, sam je i jadan, ubogi nesrećnik koji nikad neće dospeti do drugog, na kog je, inače, srodnošću vrste upućenNa jednoj od zvaničnih prezentacija Sremskih Karlovaca, pod stavkom „Karlovačka gimnazija“, stoji i ovo: „Najstarija gimnazija u Srbiji, osnovana 1791. godine. Sadašnja zgrada je podignuta 1891. godine. U gimnaziji se nalazi i najstarija školska biblioteka u Srbiji, sa oko 18.000 knjiga. Maturanti Karlovačke gimnazije bili su neki od najznačajnijih intelektualaca na ovim prostorima: Branko Radičević, Josif Rajačić, Jovan Hristić, Jovan Subotić, Đorđe Magarašević, Jovan Sterija Popović, Borislav Mihajlović Mihiz, Vida Ognjenović“. Malo li je biti u ovakvom društvu! Razgovor s Vidom Ognjenović obavezuje onoga ko ga vodi.

Svet koji stvaraš jeste svet u kojem živiš, a vi ste ga i te kako stvarali. Režija, književno stvaralaštvo, pedagoški rad, važne uloge u institucijama kulture, diplomatije… U sredini koju odlikuju izrazito slabe institucije,  privremenost, površnost i „kratak dah“ u svakom pregnuću, osećate li svoje stvaralaštvo kao javnu obavezu angažovanog intelektualca ili je sve to što radite deo kreativne potrage za čudom te uverenja da je svet zanimljiv onoliko koliko smo mi radoznali?

Radoznali smo uglavnom onako „na tračerski način“, pa i to mahom na lokalu. U stvari, gušimo svoju radoznalost anotalnim urlanjem i političkim praznoslovljem. Stvarno, u sredini koju ste u svom pitanju dobro opisali,  svaki iole kreativan napor, ako nije u službi borbe za svakidašnji život – većini izgleda kao besposlica. Ipak, kad se čovek jednom nađe na toj opasnoj vetrometini zvanoj javnost, onda  mu nema druge nego da se brani radom, gazeći  često i onim „stazama varke“ o kojima je pevao Tin Ujević. I pritom mora da se trudi da kako zna i ume sačuva ono svoje ostrvce individualno-sti, braneći ga podjednako od preuveličavanja, kao i poricanja. E, ja sam vam tu negde. Ne po nekoj obavezi angažovanog intelektualca, već po nastojanju da mi sve što je nehumano bude strano, odnosno i više od toga, da budem na svoj način žestoka protivnica svakoj nehumanosti. To je moj najsnažniji princip i, osim profesionalnih, moj najaktivniji angažman. I još da dodam da je istrajavanje na tome zapravo moja potraga za čudom.

Vojvođanska toponimija: Vrbas, Sremski Karlovci, Novi Sad… zauzima važno mesto u vašem stvaralaštvu. Kakav je vaš odnos prema Vojvodini u njenoj geografskoj, kulturnoj, duhovnoj ukupnosti? 

Mislite na onu Mikinu Vojvodinu, koja je „i pozlaćena i plaćena i detinjasta i lukava/ I tako sasvim sveta i zlikovački lomna/ i kao nebo niska i kao nebo ogromna“. Da, prema toj Vojvodini imam prisan, rođački odnos, ne šalajski  raspevan ni zagrcnuto nazdravičarski, mada, što da ne, i to od prilike do prilike. Ta „Vojvodina bečka i varmeđska“ meni je ono što bismo mogli da nazovemo duhovnim zavičajem. Vojvođanska kulturna klima, istorijske konotacije, nasledno pamćenje – to su  predeli mojih prvih saznanja, Društvo je raslojeno na političke grupe, tajkunske tvrđave i sirotinju koja je nemoćna, gladna i potkupljiva. Pošto je novac merilo vrednosti, liderska politika narcisoidno zaokupljena sobom sanja totalnu, pa tako i kupovnu moć. Zato nema vremena da potstiče vitalne impulse društva,  mada bi to moralo  da joj bude osnovni cilj delovanjaod sricanja slova do raspoznavanja osnovnih pojmova sveta. U Vrbasu sam, na biciklu svoje vršnjakinje Ilonke Čanji, naučila da vozim taj dvotočkaš pre no što sam umela da od nje tu pozajmicu zatražim pravilno na njenom jeziku. Tu sam, pre škole, shvatila da postoje jezici koji su donekle slični našem (rusinski, recimo, ili ukrajinski), pa ipak različiti, a da postoje i oni sasvim drugačiji, mađarski na primer, a ipak po nekim rečima (đilkoš, paprika, nem) pomalo slični, ili nemački, čiju reč „gut lako zapamtiš. Na svim tim jezicima sam, takođe pre škole, naučila da se pozdravim, kupim u radnji najpotrebniji bakaluk i zahvalim za uslugu. Kasnije ću naučiti da na njima kažem i „volim te“, a i da psujem. I tu sam zavolela svoje omiljeno jelo, rezance sa sirom, koje bih u restoranu umela da poručim na svim vojvođanskim jezicima. Tako vam je to, Vojvodina je rodno mesto mojih prvih navika, otuda ta prisnost u odnosu prema njoj.

Može li se govoriti o nekoj vrsti Vojvođanskog identiteta ili su vam pak draži delovi njenog mozaika, spram kojih smo Sremci ili Banaćani, dođoši i nađoši, Irižani ili Rumljani, skloniji tamburi ili harmonici? 

Da, da, dodajte i ono Mikino da je to „zemlja čardaša, čaša i bezemljaša“… Mislim da mogu da se uoče karakteristike koje stvaraju taj izvesni, kao što kažete, mozaički identitet. U njemu se mogu prepoznati svi ti dođoši i prođoši i nađoši i zađoši, i oni oko Tise, kao i podunavci, ili oni uz Savu ili Tamiš, Karaš ili Krivaju. Svi su sastavni deo mozaičke celine, Vojvodine, o kojoj se najbolje misli i oseća ne u tišini, već uz tamburu i harmoniku, onako, red jednog, red drugog…  

Koliko juče, zauvek je otišao veliki pesnik, rođeni Novosađanin, Miodrag Pavlović. Skoro u isto vreme umro je i značajni teatrolog Jovan Ćirilov. U ovdašnjim medijima to je ispraćeno tek s nekoliko prigodnih nekrologa. 

Nažalost, postali smo previše zaokupljeni zabavnim šarenilom. Bučni prostakluk i agresija jesu intonacija naše svakidašnjice. U toj mešavini buke i pomame ljudi kao Pavlović i Ćirilov bili su i ostali stranci. Previše daleko od sadašnjeg „patriotskog“ podvriskivanja i razularene navijačke galame da bi u ovom vremenu bili prepoznati kao uzori. 

vida-2A zapravo, s intelektualcima i umetnicima takvog formata nestaju čitavi svetovi i kontinenti čiji smo deo bili. Ispod naslaga medijskog kiča i trivijalnosti, vesti o odlasku sasvim retkih velikana poniklih u ovoj sredini ostaju gotovo neprimećene. Koliko nas košta ta vrsta nemarnosti?

Cena te otupelosti je previsoka i surova. Nije ovo vreme velikana. A i gde da uče mladi ljudi o njima. Uostalom, za kupovne diplome to im znanje više nije ni potrebno. Samo, to nije nemarnost, to je pre političko razbucavanje najvažnijih uporišta društvene zajednice. Školstvo, obrazovanje kao temelj razvoja društva, danas i ovde nije više moćni razvojni zamajac kao što bi moralo da bude. Društvo je raslojeno na političke grupe, tajkunske tvrđave i sirotinju koja je nemoćna, gladna i potkupljiva. Pošto je novac merilo vrednosti, liderska politika narcisoidno zaokupljena sobom sanja totalnu, pa tako i kupovnu moć. Zato nema vremena da podstiče vitalne impulse društva,
mada bi to moralo  da joj bude osnovni cilj delovanja. Ali ne, ona se bavi utvrđivanjem sopstvene vlasti, a pošto joj iskustvo kaže da je znatno lakše diktirati naredbe i nametati zabrane nepismenom i neobrazovanom građanstvu, poslednja joj je briga da unapređuje školstvo. Umesto toga, mora da proširuje zatvore, jer broj izgrednika raste kao korov. U međuvremenu, podzemlje je nametnulo svoje velikane. Cveta kriminal, šverc, nadrilekartsvo, trgovina ljudima, drogom. U svemu tome za intelektualce i umetnike kao ove što ste ih spomenuli – nema mesta. Novine prodaje crna hronika, a ne napisi o značajnim ljudima koji su zadužili našu kulturu.  Mi smo društvo bez skrupula. One više nisu moderne. Mi smo društvo uspeha, uspešnih ljudi. A kako su oni do toga došli, koja je količina leševa na njihovom putu, to se niko ne pita. Uspeh je novac. Niko deci ne objašnjava da se najvažnije stvari u životu ne mogu kupiti. Novac je merilo održavanja života. Hleb i mleko. Nije vezan za održavanje ličnosti.

Rekli ste o nama da smo „nacionalisti bez nacije“. Nacionalisti koji ne znaju ništa o svojoj naciji. Najgorljiviji nacionalisti ne znaju da nabroje Nemanjiće po redu. Gde se ta nit zdravog odnosa prema tradiciji u nas prekinula?

Pre svega u ratovima. Najviše u Prvom svetskom ratu. Onda se sve taman zanovilo, malo je krenulo nabolje, uspostavila se škola, razvio univerzitet… a onda je stigao Drugi svetski rat. On nas je ne samo razorio već je stvari promenio iz korena. Nažalost, postali smo previše zaokupljeni zabavnim šarenilom. Bučni prostakluk i agresija jesu intonacija naše svakidašnjice. U toj mešavini buke i pomame ljudi kao Pavlović i Ćirilov bili su i ostali stranciPotrudili smo se da što pedantnije obavimo smenu vrednosti, da zatomimo i zaglušimo tradiciju. I ono što se uspostavilo bilo skinuto: biste, fotografije, nazivi, glave… Uspostavljene su nove vrednosti. Ta smena nas je puno koštala. Stvaranje ideološke države skupo smo platili. A opet, vraćanje na predideološku državu značilo bi veličanje diktature kralja Aleksandra, ukidanje ustava i skupštine. Mi ne umemo da organizujemo korak iz toga prema modelima savremenih demokratija, čija se tradicija nije prekidala. Uvek radimo po svom.

I šta nam preostaje?

Činiti što manje zla u svojoj neposrednoj okolini. To je mudrost. Truditi se na sve načine da ne doprinosite tom opštem zlu. 

Kakva je uopšte sudbina malih naroda? Imaju li male, nacionalne države, bilo kakvo jasno utemeljenje?

One će opstati na narcizmu malih razlika. Taj narcizam će držati temperaturu. On je slojevit. Svako se trudi da održi naciju preuveličavanjem sebe i podstiče mržnju spram sebi sličnih ne bi li izgledao bolje. To vam je ono: „Mi smo genijalan narod, samo nam istorijske prilike nisu išle naruku da to i prikažemo“. Recimo, i kod nas ćete sresti dosta onih koji su ubeđeni da Nikola Tesla nije nikakav izuzetak, nego pravilo. Ovde se rađaju sami geniji, koji se tek sticajem okolnosti kao takvi nisu i ispoljili. To je ta narcisoidnost na kojoj počivaju nacionalizmi malih naroda.

vida-3I kao pisac i kao reditelj bavili ste se vremenom u kojem se u 18. i 19. veku, u okrilju jedne velike imperije rađalo srpsko građansko društvo na ovom delu panonskog tla.  U međuvremenu se mnogo toga dogodilo. Koliko smo, uprkos civilizacijskom otklonu, danas spremniji za Ruvarca i Dositeja? Da li bismo se i sada nadglasavali sa stegonošama jeftinog mita i rodoljublja? 

U njihovo doba i Dositeja i Ruvarca smatrali su izdajicama. No, mnogo je manje razumljiva činjenica što u laičkoj, ali zato glasnoj raspravi, oni ni danas nisu pošteđeni tih optužbi. Čak je i argumentacija manje-više ista. To je žalosno zbog toga što vidimo da naša društvena svest zakrljava. Dositeja i Ruvarca su zbog njihovih stavova u svoje vreme napadali nedovoljno obrazovani ljudi, koji u suštini nisu imali prilike da dođu do znanja, pa su njihove nedoumice u tom pogledu razumljivije. Danas je to sasvim drugačije. To je svesna politička malverzacija, čista zloupotreba i nasilno prekrajanje činjenica koje su naučno istražene, dokazane i široko dostupne. No, pošto nisu podobna municija za jeftine pseudopatriotske parade i vatromete, potiskuju se i nadvikuju zacenutim parolama, kojima se zaluđuju neuki ljudi.  Tako umesto da sledi nauk stručnjaka, ta nadriisitorijska nacionalistička žvaka u suštini najviše škodi upravo naciji, jer je vraća unazad, u doba usmene kulture, kad se nije pravila razlika između činjenice i metafore.

Negde ste rekli: „Ja se pozivam na ono što sam od sebe stvorila, a ne na činjenice na koje nemam uticaja“. Iz ovog proizlazi zapažanje prema kom ni identitet nije nasleđena konstanta, već nešto što izgrađujemo doživotno.

Da, to sam rekla misleći na to što se pojam identitet najčešće upotrebljava kao politička propaganda, gde se ističe da nacionalnu pripadnost treba da doživljavamo kao izvesnu prednost na jednoj strani, ili kao da je identitet naša zasluga i tekovina, na drugoj. Po toj politikantskoj varijanti skup  (najčešće idealizovanih) naslednih osobina zauvek određuje pripadnike određenog naciona, jer nasleđe direktnih predaka gradivni je materijal šire sunarodničke zajednice. Pritom se pozitivni iskoraci podrazumevaju, kao rezultati prirodnih preduslova tog i takvog identiteta. Negativni se pak smatraju spolja uslovljenim otstupanjem koje treba žigosati kao loš uticaj, zabludu ili škodljivu pretnju čistoti identiteta, te se guše raznim pritiscima. Identitet se, dakle, kod nas manje prepoznaje kao preplet  kulturnog razvoja i geneze nasleđenog iskustva, uz neprestano dograđivanje novim saznanjima.  Naprotiv, nametnuto je neko shvatanje da identitet treba da bude neka vrsta šanca za odbranu nacionalne samobitnosti, iz kog se u svet odbranaški proviruje uglavnom kroz puščanu cev.  Eto, to mi je u jednom momentu zasmetalo.

vida-4Na koliko razumevanja ovaj stav nailazi u kulturi koja je upravo stvarana na snažnom osećanju kolektivnog identiteta, koji je često bio Prokrustova postelja spram koje su mereni naši lični stavovi i pregnuća?

Identitet je, nažalost, najčešće ideološko uporište, odnosno političko oruđe, a često, na nesreću, i oružje. Meni se čini da svaka vlast, a naročito ona koja nastoji da učvrsti svoj opstanak, najpre namesti Prokrustovu postelju za identitet, odnosno za kulturu i umetnost, pa onda ide dalje. To čini na razne načine, nekad milom, nekad silom, nekad logorima, nekad ordenjem i počastima. Metode su isprobane i zavise od ljudskog materijala na obema stranama. Jednom se kolektivni identitet nacije definiše prema formama vla- sti, ljudi, iako različiti po položaju, ipak su podanici suverena. Drugi put se razlikuje prema migracijama stanovništva, pa se ljudi identifikuju kao urođe- nici ili kao osvajači, kao meštani ili kolonisti. Zatim se identitet navlači kao radnički kombinezon, pa ga zovemo klasnim, onda se pak određuje najvišom silom, pa ga prepoznajemo kao religijski, dalje kao nacionalni, a u jednom momentu se označava kukastim krstom, kojim se izražava nadmoć jedne nacije nad svim drugim. Identitet nije orden da se veša na prsa, ni kokarda na kapi, već sistem postupaka, rezultata, pozitivnih i negativnih, kako pojedinačnih tako skupnih. Naši lični stavovi i pregnuća, koji se tome suprotstavljaju, jesu hvale vredni napori, i značajne su poluge ličnog identiteta, iz kog vodimo dijalog sa svetom. Spadam u one koji tom identitetu pridaju najveću važnost.

Shodno ovome, moramo se podsetiti činjenice da javni dijalog u svom izvornom značenju u nas decenijama ne postoji. I kada ga prividno bude, njime dominiraju buka i bes, razjareni željom da se „onaj sa druge strane“ ponizi, obesmisli, ukloni. Koliko nam ovo nepostojanje kulture dijaloga odmaže, ako smo toga uopšte svesni?

Ko ne ume da razgovara, odnosno da sluša, iznosi svoje misli i razmenjuje  ideje iz svoga misaonog sveta s drugim – sam je i jadan, ubogi nesrećnik koji nikad neće dospeti do drugog, na koga je, inače, srodnošću vrste upućen.  Eto, stigli smo do velikih tajni kosmosa, bili na Mesecu i Marsu, postigli brzinu zvuka u mnogim stvarima, na putu smo da stvorimo humano tkivo, a već mu znamo formulu, ali čovek je čoveku i dalje najveća tajna. Jedini način da je bar donekle savladamo, makar i metaforično, jeste razgovor. Ipak, izgleda da je naša govorna komunikacija žrtva opšteg ubrzanja. Životni ritam je prilagođen neslućenoj tehnološkoj brzini komunikacije. Mislim da se lako mogu uočiti karakteristike ljudi koje stvaraju taj izvesni, kao što kažete, mozaički identitet u Vojvodini. U njemu se mogu prepoznati svi ti  dođoši i prođoši, nađoši i zađoši, i oni oko Tise, kao i podunavci, ili oni uz Savu, ili Tamiš, Karaš, ili Krivaju. Svi su sastavni delovi mozaičke celine – Vojvodine – o kojoj se najbolje misli i oseća ne u tišini, već uz tamburu i harmoniku, onako, red jednog, red drugogTome je podlegao i čovekov humani komunikacioni aparat. Zato mi više ne razgovaramo da bismo se što bolje razumeli, nego da bismo to obavili što brže. Dakle, pričamo brzo, preglasno, i u sinkopama, da što pre pogodimo u metu govornom strelom koju sama potreba za brzinom zaoštrava do usijanja. Današnjem čoveku se čini da će ako uspori priču i sasluša do kraja svoga sagovornika, izgubiti na ubedljivosti, jer će mu čekajući splasnuti misaoni napon i iščileti govorna energija. Zato ne bira reči po značenju, već po varničnom dejstvu. Ta nervna napetost zbog brige da nam ne izmakne poenta čini da smo ustremljeni i razjareni čak i u običnoj, svakodnevnoj, prijateljskoj raspravi, od koje ništa ne zavisi, a da ne spominjemo javnu debatu i polemička sučeljavanja. Mi, naprosto, više ne razgovaramo, već razmenjujemo psovačku  municiju. No, možda je i to deo pomodne estradne površnosti. Izaći će, valjda, i to iz mode, zaželećemo se jezika kojim se objašnjava i susreće, a ne bombarduje. Evo, recimo, nas dvoje smo baš lepo popričali, mada sam ja vodila glavnu reč, ali vi ste bili odličan slušalac, što za sebe ne garantujem.

Ilija Tucić
Foto: Aleksandra Borđoški-Karadžić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli