Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Jaki lekovi

Nije to navek bila svaka druga kuća apoteka, oma nuz kockarnicu i pekaru. Ta, di bi! Bila po jedna apoteka, al’ samo u varoši. A i u toj jednoj nije bilo više od tri leka. Tri-četiri leka, i nijedna kutija iz fabrike. To što je bilo, pravio je sam apotekar, tu iza paravana. Ako je prašak, ide u štaniclu, a ako je vodica, ondak u flašicu, i zapušač od jagnjede, pa begaj.

A mi? E, nas su lečili drukčije, divane oni što pamte kako je kadgod bilo i što su i njima o tom divanili. Tamo daleko od te jedne apoteke bilo je lekova kolko oćeš i kolko, ne daj bože, bude trebalo. Čuvali se lekovi, ko i sad. Samo, na njima nije pisalo da se drže van domašaja dece. E, al’ deca su navek u njih gledala, al’ pošto su van domašaja, nisu mogla da ih domaše. Ti lekovi su stojali visoko, na kredencu. Dumst od višanja, dumst od dgunja, slatko od beli’ trešanja, pekmezi svakojaki, najviše nakiselo skuvani, bez šećera. Šećera je ondak bilo mlogo manje i mlogo je bio skuplji. A nije ni trebo, u ono doba se nisu jagode i jabuke sladile. Bile su slađe i od onog vrušta u samom vrčku. Njega su mogli da jedu samo čvorci il’, ako kakva oluja skrja grane, pa dok još lišće i ne uvene, dečurlija navale. Ti bordovski, zapravo zreli vruštevi, tamo visoko i daleko od očiju, navek su bili najslađi. Al’ samo dok ne stignu lubenice i dinje. Ondak na vrušt i trešnje već i zaboravimo. Nema se kad od koštica, krupne lubenice a krupne i koštice, pa je žurba.

Kad prođe sezona, naiđe zima, ondak se trošilo ono sa kredenca. Al’ samo kad je prilika. U to doba je neprilika bila prilika, pa se trošili dumstovi samo kad se kogod razbole. Od dumsta svi ozdrave. Taki je to bio lek. Legne bolesnik u krevet, vežu mu maramu oko glave, nju pokvase s komovicom da izvuče temperaturu. Daju mu duboki tanjir dumsta i veliku kašiku i sutra bude ko nov.

Ako je bilo da ga muči stomak, tu je dumst od dgunja. Ako baš zdravo bude rđavo, onda mora i jači lek da se troši. Sve ovo ostane kao terapija, ali se malko pojača s drugim lekovima iz onog doba, pa bolesniku svaki dan skuvaju golupčiju supu. Al’ onu od golubića.

Najvažniji od svih lekova u ono doba, uz sve te supice, dumstove, pekmeze i kerefeke, nije stojo ni na jednoj stelaži. Ni ondak ga nije bilo nigdi da se kupi, ko ni sad što ga nema. A ima ga u svakoj kući, al’ ga opet mlogi ne vide i ne umu da ga naprave ni dan-danas. Najvažnije je i ondak bilo da uz sve te jake lekove koje su davali bolesnicima bude i taj. Nije to bio lek, al’ ni to što su im davali nisu bili original lekovi. Original lek je u kutuji i kupuje se u apoteki. Taj original slabije deluje neg’ oni stari, sa kredenca. Što? Eto, sam otvoriš kutiju pa progutaš lek i gotovo. Al’ ne valja tako. Nije valjalo ni ondak ako bolesniku nisu ugađali. To je najglavnije ‒ da se bolesniku ugađa! Onda malo-malo, pa neko donese ponude. Svakojake. Onda ga, malo-malo pa kogod obiđe, tek da ga pita šta bi volo da mu spremaju. A već znaju šta mu treba i već su mu spremili, al’ ajd. Bolesniku treba da se ugađa. Onda on, kad malko dođe sebi, krene da izvoljeva. Te ovo bi, te ono bi, te bi ovako, te onako. E, kad do tog dođe, onda sugurno zanaju da je ozdravio, da je kadar. Ako krene i sutra tako, isteraju ga iz kreveta. Ustaj, treba da se radi, nema lenčarenja! Očla boleština ko rukom odneta.

Onda dumst opet stoji na kredencu, samuje i uvlači celofan u dumstflašu. Ko da se sprema, ako opet ustreba, da se pokaže da je original, da ga niko diro nije i da je kadar sve da izleči. I dumst bi kanda da malko ugađa redušama. Ko što su i one njemu, dok su ga mećale. Pravi dumst se ne priprema, on se stavlja, al’ najbolje je kad se meće. I da upamtite, čim bude zrelo kako treba, mećite dumst. Al’ ne vredi ako ne budete i ugađali.

 

Tekst: Bora Otić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli