Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Naši snegovi

Kad smo bili manji nego sada i mlađi mnogo, bilo je snega i za izvoz. Naravno da smo u to doba imali pametnija posla i bolju ponudu za međunarodnu trgovinu. Zato smo, valjda, onako i gazili taj sneg otojuč, ko da nije naš i da nam više nikad neće trebati. Eto, došlo doba da smo ga se zaželili.

Umeo je sneg da nas zatrapa i ranije, pa je veliki praznik nas, naših naroda i narodnosti i velika tekovina NOB, dvadest deveti novembar, Dan republike, bio po pravilu okićen u belo, snegom. Protokol i uredbe su propisivale kako da budu okićene velike sale u kojima se prigodnim akademijama, recitalima i muzikom koja podiže moral i jača svest o rodoljublju obeleževa praznik. Sneg je tu bio neutralan, beo, nov, nije se mešao ni u politiku ni u crkvu, ali je jasno otkrivao tragove koji su vodili u Veliku salu ili u portu na službu. Neki su se stidljivo i tajno ponavljali na oba mesta, a neki su bili od velikih zagula, pa su prtili prečicom, da prvi stignu samo na akademije. Sad nema snega pa je svejedno, ne vidi se, a i drukčije je vreme i velika je sloboda, veća i od one koja je izvojevana s petokrakom.

Onda bude malko raspusta, oko tog novog snega, pa ako praznik bude u radne dane, onda oni budu paradni pa ih sindikati spoje s neradnim i svi se radujemo, pevamo, dajemo časnu pionirsku reč i gledamo u bolje sutra. Samo su svinje skičale u oborima. Već prvog dana praznika bile su masne sve brave u kući. Jedino je sneg mirisao na sebe i na onaj od pre rata, on nikad miris i stranu nije menjao. Po mirisu se znalo gde šure a gde pale na slamu, ko vole a ko ne vole kožuru. Onda malko prođe vremena pa opet miriši samo sneg, a nozdrve se lepe od zime i mraza. Onim velikim na brkovima je bilo inje, u očima se mešala radost i rakija i jedva su čekali da se smrkne pa da paprikaš izađe na astal. I švaleri su cupkali od zime i jedva čekali da se smrkne pa da se malko ugreju, al ništa ih nije odavalo. Samo ti štucovani švalerski brkovi su bili bez inja da, ako nedajbože ustreba štogod hitno, da se komšinica ne preladi.

Malko posle, miris snega pobedi miris pečene džigerice s belim lukom. Onda miriši baretina, posle nje hurke, krvavice, džigernjače, pirindžare, bendov, švargla, friške kobasice kad kogod otvori vrata od vajata. Kobasice su se radile na toplom. Onda je toplo bilo čim je temperatura iznad nule. Nije bilo toplomera, al’ su to i majstori i gazde znali kad je toplo. Onako đuture, ko što su i svinče pazarili, ako nisu imali u svom oboru. Al’ to je već bilo ređe, bilo je sramota nemati svoje, da se s tuđim obeležava praznik i farba sneg u crveno.

Kako je praznik odmico, tako se sve selilo unutra, samo su sneg i poneki višak od nameštaja ostajali da noće napolju, da slavljenici, trudbenici i radnička klasa imaju više mesta da unutra, za velikim astalom, neguju bratsvo, jedinstvo i slogu. Dobro, bilo je da sloga na kraju malko i popusti, kad je snajkama već dosta, a muževi bi još da sede. Posle su se lako izmirili i pomirili kad odu kući i sete se da su ceo dan bili na ladnom i ozebli i da treba tu zimu isterati.

Dečurlija se i onda radovala snegu, makar što ga je bilo mlogo. Dan je počinjo rano, nije trebo da zvoni sat. Satova baš i nije bilo, a i ti koji su radili, navijani su da zvone samo baš kad je nešto zdravo važno pa za svaki slučaj, da kogod ne zakasni. Budio se narod po svojoj svesti i savesti. Onda, ako bude snega noću, još pre svanuća, onako u beloj pomračini, čuju se samo drvene lopate kako čangrću kad dovate koju ciglju od flastera. Al’ samo s one flasterisane strane. Druga strana sokaka bila je tiša, nije imala flaster. Ta se i više radovala snegu, da se reši blata pa da se i s njene strane niko ne kalja.

Nekad su snegovi bili sezonska roba, trajali su celu zimsku sezonu. Padnu oma na početku i traju i posle visibaba. Kadgod su visibabe virile i cvetale ispod snega. U to doba su svi putevi bili prohodni, sramota je bilo da se ne počisti sneg sa šora i ne naprave staze po avliji, da se ne prti po snegu. Od kuće do štale, do bunara, do kupe i kamara i do đubreta koje se pušilo i kad su najveće zime. Onda jedna uža staza do nužnika, tamo se ide sam i goloruk, a najduža staza je vodila čak u treću avliju, do trapa. Tamo je zimski san spavala zelen za žutu supu.

To svečano zimsko vreme sa snegovima našim volela je i živina, jedino u to doba su joj bile čiste noge i žutile se ko na slikama. Iz daleka je izgledalo ko da se živina stidi, da se nije navikla na čiste noge, pa stoji samo na jednoj, a drugu sakriva u perju. Zimi kad je bilo snega, nije bilo brige i vitlanja metlom kad živina čeprka po avliji i pravi strv.

E, sad je neko drukčije vreme došlo. Cele godine gledamo golišavu i uređenu živinu u vitrinama i frižiderima po dućanima, avlije zvrje prazne, zimske službe su uvek na oprezu i spremne da reaguju u slučaju da bude snežnih padavina. Sneg nam dođe slučajno, kad baš mora, a i odavno nije rad da nam duže ostane. Nije do njega, mi smo ga oterali, ne volemo ga više ko kadgod, sad nam i on smeta i samo nam nevolje stvara. Radujemo mu se samo za skupe novce u skijaškim centrima i na zimovanjima. Umesto da se ovde grudvamo, mi lajkujemo ono tamo.

 

Tekst: Bora Otić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli