Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Ruben Dajč: Dobri čovek sa futoške

Slovenci su snimili filmove i napisali silne knjige o Ivanu Krambergeru, „dobrom čoveku iz Negove“. Za razliku od njega, Ruben je drugog kova, ali bi o ljudskoj dobroti, da je sreće, trebalo da napiše priručnik iz kog bismo svi učili

To što je, kada bi se sabralo, više od pola veka proveo na rukovodećim mestima u novosadskoj Jevrejskoj opštini, Savezu jevrejskih opština i Rotari klubu, bilo bi sasvim dovoljno za razgovor. Ali Ruben Dajč, jasno vam je to deset minuta nakon upoznavanja, jeste čovek koji ume da se smeje i da pusti suzu. Kada to čini uspešan privrednik i finansijski stručnjak poput njega, shvatite da je on, uprkos podacima sa vizit-karte, pre svega – čovek sa dušom. A takvih zaista nema mnogo.

Sve bi, možda, u njegovoj biografiji izgledalo drugačije da je kao tinejdžer pošao za izazovom i ostao u Izraelu.

Šezdesetih godina u Americi je postojala jevrejska organizacija koja je pomagala svoje sunarodnike u Istočnoj Evropi. Pored ostalog, svake godine birali su određen broj mladih Jevreja koje su slali na letnji boravak u kibuc. To je bila neka vrsta komune, tipa poljoprivrednog gazdinstva. Praktično, to je značilo da je iz Jugoslavije godišnje birano dvadesetak mladih ljudi iz cele zemlje. Godine 1966. došao je red na mene. Sve što sam tamo doživeo bilo je sjano iskustvo, ali me nije ni na trenutak motivisalo da poželim da tamo i ostanem. Zanimljivo je da, iako sam imao devetnaest godina, moji roditelji mi nisu nametali stav po tom pitanju. Oni su bili svesni i ponosni na svoje poreklo, koje je i po očevoj i po majčinoj liniji bilo čisto jevrejsko, ali nisu praktikovali veru u svakodnevnom smislu. Stoga mi i nisu nametali opciju da ostanem u Izraelu ili da se po svaku cenu iz njega vratim. Iako je praksa slanja mladih Jevreja iz sveta u kibuce imala kao pozadinu mogućnost njihovog ostajanja u državi Izrael, nisam se dvoumio. Vratio sam se i nikada se zbog toga nisam pokajao.

Ali se, sa druge strane, može reći da vam je kontakt sa Jevrejskom opštinom obeležio život.

U opštinu sam odlazio još kao dečak. Pamtim salu u kojoj je bio sto za ping-pong oko kog je uvek bilo nas desetak što smo uživali u igri. Pravili smo pozorišne predstave, družili se. Odlazili smo u opštinu nekoliko puta nedeljno tokom čitavog odrastanja, sve dok nismo postali momci, kad su nam devojke postale interesantnije od zabave koju smo tamo dobijali. Takođe, Savez jevrejskih opština iz Beograda organizovao je svakog leta boravak dece na moru. Prvo odredište bio nam je Rovinj. Sećam se boravka u tim skromnim kućama od lesonita. Nama su tada izgledale kao prave palate. Već sa sedam godina odlazio sam na more sam, bez roditelja. Želimo da kod dece razvijemo osećaj da ne treba samo da primaju, već moraju i da daju. Taj osećaj, bojim se, danas se izgubio.Od svoje sedme do dvadesete godine nisam preskočio nijedno leto da odem na more sa Jevrejima iz cele Jugoslavije. Moji roditelji nisu na mene vršili nikakav uticaj da budem manje ili više privržen jevrejskoj zajednici, ali, jednostavno, bilo je mnogo razloga zbog kojih mi se ta vrsta veze dopadala. Što se tiče nas u kući, držali smo se običaja koji su se svodili na nekoliko praznika. Jedan od njih bio je Purim, praznik posvećen deci. Naravno, poštovali smo Pashu, tokom koje se sedam dana ne jede hleb već maces, neka vrsta beskvasnog hleba. Maces smo dobijali od jevrejske opštine. U vreme mog detinjstva, jevrejska organizacija je bila pre svega socijalna organizacija, koja je u materijalnom smislu pomagla Jevreje što su preživeli Drugi svetski rat, ali su ostali bez ičega. U Novom Sadu je pre rata bilo oko 4.000 Jevreja. Oni su masovno stradali u logorima ili bili ubijeni u raciji, tako da je od njih nekoliko hiljada oslobođenje u Novom Sadu dočekalo njih tri stotine. Bukvalno ni deseti deo od prethodnog broja. Danas Jevrejska opština u gradu ima oko šest stotina članova, no za razliku od nekadašnjeg perioda, kada su članovi jevrejske opštine bili isključivo Jevreji, danas su to u velikom broju i ljudi iz mešovitih brakova.

Pravi je kuriozitet da ste sa mesta potpredsednika jevrejske opštine ispratili čak petoricu predsednika.

Potpredsednik Jevrejske opštine postao sam pre tridesetak godina. Nisam se nikada prihvatao funkcije predsednika zato što sam sve vreme imao svoj posao i radio na drugoj strani, a savest mi ne bi dozvoljavala da radim manje od onoga što smatram neophodnim. Hteo sam da budem pošten prema sebi. Ako ne mogu da dam čitavog sebe, neću ni da budem predsednik. Sve vreme sa mesta potpredsednika bavim se njenim finansijama. Najvažnije je napraviti godišnji budžet. Od njega sve zavisi. A zatim pratiti kako se budžet realizuje. U šali kažem da sam već trideset godina ministar finansija. Zanimljivo je da na izborima za članove izvršnog odbora, koji se sad održavaju svake četiri godine, gotovo redovno dobijam najviše glasova. I to poverenje ljudi za mene je najveća satisfakcija. Gotovo punih dvadeset godina član sam i Izvršnog odbora Saveza jevrejskih opština u Beogradu. Tamo sam prvo bio član, a posle i predsednik finansijske komisije. Najponosniji sam na činjenicu da sam uveo neku vrstu finansijske discipline. Tokovi novca moraju biti potpuno transparentni. Takođe, odlučivanje o njegovoj raspodeli ne može biti jednokratna odluka, već pitanje godišnje strategije sadržane u budžetu. Još jedna stvar u kojoj sam aktivno učestvovao jeste veoma važna. Zalagao sam se da se donese Zakon o otklanjanju posledica oduzimanja imovine žrtvama Holokausta koje nemaju živih zakonskih naslednika, a po kom zakonu su obezbeđena sredstva u budžetu Srbije. Reč je o 950.000 evra na nivou kalendarske godine za period od narednih 25 godina, koje dobija jevrejska zajednica. Taj zakon je donet 2016. godine. Ovde dugujemo veliku zahvalnost državi Srbiji, jer sličan zakon nema nijedna zemlja u okruženju.

Već duže vreme sličan posao radite i u Rotari klubu Novi Sad.

Rotari je, naravno, organizacija drugog tipa. Međutim i tu sam godinama vodio finasije, čak sam bio i blagajnik čitavog distrikta, koji je obuhvatao područje Srbije, Bugarske, Makedonije, Severne Grčke i Crne Gore. U novosadskom klubu sam od 1995. godine. Verovatno sam bio dobar blagajnik, kada su se za mene odlučili na nivou čitavog distrikta.

Na šta ste za sve to vreme bili najponosniji?

Najviše smo sarađivali sa Domom za decu i omladinu ometenu u razvoju u Veterniku i školom „Milan Petrović“.  Tu smo se zaista mnogo angažovali i svašta smo uspeli da uradimo. U Veterniku smo uspeli da organizujemo zubarsku ambulantu, malu klanicu, pekaru, podzemno razvođenje struje; kupili smo dušeke za inkontinenciju. U školi „Milan Petrović“ opremili smo senzorsku sobu, kupili kolica. Na Čeneju smo pravili kampove za inkluziju dece. Deca su se družila po nedelju dana i pravila neverovatnu atmosferu. Snosili smo troškove njihovog boravka. Svaki projekat mi je lično mnogo značio. Jako sam vezan za tu decu. Oduševilo me i to što sam primetio da u obe ustanove rade ljudi koji su potpuno posvećeni svom poslu. Ne samo što im plate nisu velike, nego što vi nikada ne možete materijalno dobiti onoliko koliko se na takvim mestima morate davati. To je bezuslovno davanje, fizičko, emotivno i intelektualno. Divim se tim ljudima. Ta deca su potpuno neverovatna koliko su svojatna, emotivna i brižna. Ali, znate, meni je jako neprijatno kada me ljudi hvale. Moj stav je uvek bio da čovek u svakom trenutku mora da razmišlja o sebi kao o delu zajednice u kojoj živi i, naravno, u skladu sa svojim mogućnostima mora da je potpomaže. Ne mora nužno svako davanje da bude materijalno. Mogu se uložiti i rad i emocije. Ako hoćes da pomogneš, uvek ćeš naći načina da to realizujes. Recimo, preko Rotari kluba svakog proleća i jeseni sakupljali smo staru garderobu i nosili je u školu u Veterniku. Uskoro se to pročulo, pa su se pridružili članovi naših porodica, rođaci i prijatelji.

Moć je važna, ali je dobra volja važnija.

Baš tako. Sećam se kada sam primetio da u Futoškom parku, u čijoj blizini živim, radnici Gradskog zelenila vrlo često poseku drveće a posle toga ne zasade novo. Ponudio sam im da ja platim dvadeset sadnica koje bi bile posađene. Posle su mi u Gradskom zelenilu rekli da nikada do sada nisu imali slučaj da im je neko ponudio novac za održavanje parka. Baš sam se začudio, jer mislim da je to normalan gest. I samim tim trebalo bi da bude uobičajen. Dao sam tada hiljadu evra i, zaista, u skladu sa planom sadnje posao je urađen.

Imate li još uvek neostvarenih želja?

Sve što iskreno želi, čovek može da ostvari. Možda ne onako kako si zamislio, ali u svakom slučaju – možeš. Recimo, više puta smo supruga i ja turistički odlazili u London. U tamošnjim parkovima nailazili smo na klupe koje na sebi imaju pločice na kojima je pisalo: „U znak sećanja na svoje roditelje poklanjam ovu klupu“ ili „Za godišnjicu braka ovu klupu ostavljaju…“, pa napišu svoja imena. Ta klupa ne košta više od 300 ili 400 funti, ali je divan gest i znak društvene odgovornosti onoga ko je to učinio. Šta nas sprečava da to uradimo? Jedini sličan pokušaj kod nas koji mi pada na pamet jeste onaj koi je Bata Buturović napravio ispred hotela „Park“. On je uveo običaj da mladenci koji se venčavaju u njegovom hotelu posade sadnicu drveta na zelenoj površini ispred njega. Skroman gest, ali nakon izvesnog vremena pokazalo se da sve to izgleda lepo i i te kako ima smisla.

Pretpostavljam da ste se potrudili da lepotu davanja prenesete i na svoju porodicu?

U kući smo se dogovorili da obeležavamo tradicionalni jevrejski praznik Hanuku. On traje osam dana i za to vreme svaki dan se pali jedna od sveća u naročitom svećnjaku Hanukiji, koji ima osam mesta. Svake godine praznik pada početkom decembra. Za vreme Hanuke napravimo okupljanje na koje pozovemo naše ćerke, sa naših šestoro unuka, ali i svu bližu rodbinu. Na tim okupljanjima bude i po petnaestoro dece. Uveli smo im kao praksu da svako dete kada dođe na proslavu mora da ponese sa sobom neki poklon, svesku, knjigu, igračku ili nešto tome slično. Onda od toga napravimo veliki paket koji smo ranije nosili u školu „Milan Petrović“, a sada ga odnesemo u Svratište. Želimo da kod dece razvijemo osećaj da ne smeju dozvoliti da samo primaju, već da moraju i da daju. Taj osećaj, bojim se, danas se izgubio. Pri tome se naša deca zabavljaju i budu oduševljena. Najlakše je nekom pomoći novcem, ali to nije uvek presudno. Dovoljno je samo da se setiš. Recimo, uveo sam pravilo da mi za moj rođendan, umesto poklona, ljudi donose novac. Onda na kraju tu sumu, koja i ne bude tako mala, nosim onima kojima je taj novac potreban. Naravno, važno je da se on pametno utroši. Recimo, za moj šezdeseti rođendan od skupljenog novca kupili smo ortopedska pomagala za decu u Veterniku. Za sedamdeseti rođendan, na primer, skupljeno je na ovaj način oko 100.000 dinara, kojima smo opremili jednu sobu u Domu u Veterniku. Mašta čini čuda. Evo, recimo, nedavno sam išao auto-putem prema Beogradu. Na mostu kod Beške, primetio sam vetrokaz koji je ličio na neku dotrajalu krpicu. Mene samog je bilo sramota. To je put kojim dnevno prolazi hiljade stranaca što idu prema Grčkoj ili Turskoj. Zašto im davati ovakvu lošu reklamu naše zemlje. Odmah sam se setio da u junu imam rođendan. Otišao sam na internet i shvatio da jedna crveno-bela platnena truba košta jedva nesto više od 2.000 dinara. Rodila mi se ideja da za pare koje dobijem za rođendan zamenim vetrokaze, i to ne samo u Beški, nego i na drugim mestima gde je to potrebno. Verujem da po celoj Srbiji vise takve krpice. Obratili smo se nadležnima u „Srbija putu“. Međutim, odgovorili su mi da oni ne smeju da primaju donacije. Rekao sam im da hoću da uložim 90.000 dinara u vetrokaze po Srbiji, da se ne sramotim ni ja a ni turisti koji prolaze kroz našu zemlju. Odgovorili su mi da će oni sami to uraditi. Zaista, u roku od dva meseca oni su to uradili. Jako su mi se zahvalili na ideji.

A idejama nikad kraja!

Već duže vreme veliku radost pruža mi ideja da napravim za Novosađane edukativni koncert na temu „Zašto volim klasičnu muziku“. Iako nisam muzički obrazovan, po sopstvenom osećaju napravio sam i snimio svoj izbor dela klasične muzike. Naravno, nisam u obzir uzeo one najpoznatije arije iz sveta operske muzike, već sam se odlučivao za manje poznata, ali takođe vrhunska dela. Ponudio sam to našim simfoničarima sa idejom da napravimo veliki koncert u Sinagogi, gde bismo tu muziku promovisali. Ljudi koji se profesionalno bave klasičnom muzikom bili su oduševljeni idejom. Rekli su čak da obavezno treba napraviti bar dva koncerta umesto jednog. Međutim, kako je vreme prolazilo, imam osećaj da je i njihov entuzijazam splasnuo. Rekli su mi da čitava stvar neće biti ni previše skupa. Računao sam da deo novca dam ja, a da za ostatak nađem ljude koji će podržati ovu ideju. Zatražio sam da dobijem konačnu ponudu kako bih mogao da se organizujem oko realizacije projekta. E, ta ponuda mi do danas nije stigla. Mislim da je ovakva popularizacija klasične muzike u najmanju ruku dobra ideja, ali počinjem se plašim da li ću je ikada realizovati.

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Marija Erdelji

Možda vam se svidi...

Dobrodošli