Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Verica Jović: Kap zdravlja

Ne jedu ništa „kupovno“, hranu radije prave ili beru. Na zgražavanje lekara, decu su izlečili sami. Ipak, Jovići su samo naočigled čudna porodica. Stvar je upravo u povratku normalnosti i jednostavnosti, na koje smo svi odavno zaboravili

 

Pre otprilike pola godine, na sajtu pod nazivom „Priče s dušom” izašao je tekst o porodici koja je verovala u sve, osim u to da će svojim životopisom izazvati toliko čuđenje. Tekst je počinjao ovako: „U kući porodice Jović iz Novog Sada već osam godina ne jedu se kupovni proizvodi, odnosno ono što je upakovano u kesicu, konzervu ili drugu ambalažu. Na taj način alergene, E konzervanse, koji se nalaze gotovo u svakom proizvodu, a dodaju se da bi hrana duže trajala – više ne konzumiraju. Trojica sinova odavno su navikli na takav način života. Naime, roditelji su otkrili da im dvoje dece boluju od astme. Ne želeći da kljuka svoje mališane lekovima, a upućena u njihov sastav, Verica Jović, diplomirani tehnolog, uz podršku supruga Slobodana, pravnika, svojoj deci napravila je kapi protiv astme. Od sastojaka Verica koristi domaće biljke, hladno ceđena ulja, etarska ulja, ši buter, kakao buter, glinu…”

 

Da li zbog toga što su njene kapi dale rezultat bolji i od najoptimističkije prognoze, te su deca od astme potpuno izlečena, ili zbog toga što su kao porodica pružili primer dobre prakse, kakav nam je u današnje vreme nasušno potreban, tek Verica Jović postaje ono što su drugi spremni dukatom da plate – ozbiljna medijska ličnost. Zatičemo je u maloj, gotovo priručnoj laboratoriji, smeštenoj u kući u kojoj je odrasla. Fočanska ulica jedna je od dve ili tri poslednje ulice u gradu, bliža Čeneju nego centru. Sve je skromno, baš kako i dolikuje priči „koja ima dušu“.

Valjda je to tako u životu kad veruješ da ti je svaka prepreka zapravo nova šansa. Suprug i ja bavili smo se nekim potpuno drugim stvarima. On je najpre sedam godina radio kao advokat. Kada je video da je to previše stresan posao, u kom nije ni mogao ni želeo da se pronađe, počeli smo da se bavimo privatnim poslom. Uvozili smo repromaterijal za tekstilnu industriju i pokušali da se oprobamo u ovoj branši. Onda su se pojavili Kinezi i sve nas poslali na „kolektivni godišnji odmor“. Naprosto, sve je postalo neisplativo. Tih godina dogodilo se da nam je najmlađi od trojice sinova dobio astmatičan napad usled kog je doslovno jedva ostao živ. Dete smo bukvalno poluživo doveli u bolnicu. Slede lekovi, injekcije, pumpice… Dete je bilo pod punom terapijom, a opet u stanju da jedva diše. Savetovani smo od lekara da uradimo ono što i većina roditelja – da praktično osudimo sina na beskrajan boravak u bolnici, koji bi mu praktično uništio detinjstvo. Ja, kao roditelj, smela bih sa njim da budem samo prvo veče. I to ne da prespavam, već da sedim pored njega. Svaka dva-tri meseca bio bi po mesec dana u bolnici. Takav scenario nismo mogli da dopustimo. Rešili smo da preuzmemo stvari u svoje ruke. Na opšte zaprepašćenje lekara, odbili smo dalju terapiju.

 

I to je, pretpostavljam, bio korak kojim je sve počelo.

Baš tako. Tih dana pratili smo decu na turnir u Francusku, jer nam je džudo porodični sport. Tamo smo našli ozbiljnu literaturu o proizvodnji etarskih ulja i fitoterapiji. Po struci sam farmaceut i sve mi je to bilo blisko. Imali smo priliku da razgovaramo i sa njihovim stručnjacima iz ove oblasti. Savetovali su nas da koristimo isključivo bilje sa naših prostora. Recimo, bilje iz Južne Amerike kod nas nema dejstvo koje ima u sredini iz koje potiče. Zato Francuzi imaju svoju fitoterapiju, Rusi svoju, do Kineza ne možemo ni da dopremo. Ljudi su skloni tome da za sve traže univerzalni lek. Često se za njim i lažnim obećanjima povedu, pa na kraju izgube i vreme i novac. Zbog toga se lečenje prilagođava bilju koje možemo naći ovde i uljima koje već imamo u Srbiji. Tako smo napravili kombinaciju koja je za nas ovde najbolja. Prvi „zamorčići“ bili su suprug i sin. Ispostavilo se da „radi“. Pored toga, radikalno smo promenili ishranu. Izbacili smo sve namirnice koje su „upakovane”, sve što je u celofanu, kesi ili bilo kakvoj ambalaži koja namirnici (koja samo podseća na hranu) beskrajno produžava rok trajanja. Izbacili smo kečap, čokoladice, bombonice, kupovno pecivo… Deca su potpuno ozdravila. U međuvremenu, krenuli smo dalje. Sve je preraslo u mali porodični posao od kog i za koji živimo.

 

Sve zvuči krajnje jednostavno. A opet, ne znam nikoga ko te naoko lako prihvatljive principe u ishrani tako dosledno primenjuje.

Zato što je industriji i plaćenim medijima u interesu da se o ovome ne govori. Raspitajte se oko sebe i zapanjićete se, recimo, kad saznate koliko ljudi danas ima kandidu. Reč je o gljivici koja se najčešće nalazi na voću. Kada plod dostigne punu zrelost i napuni se šećerom, kandida pomaže njegovo razlaganje. Simbolično, naši organizmi su toliko prepunjeni šećerom, toliko zakiseljeni svim i svačim, da se javlja kandida kao znak da priroda otpočinje proces samouništenja. Zvuči strašno, zar ne?

 

Možemo li, za početak, uraditi za sebe nešto manje radikalno?

Kaže mi jedna novinarka: „Ja u pekari ne kupujem ništa, samo hleb!“ Sasvim dovoljno. Isto je to testo, bez obzira da li su ga smotali u kiflu ili napunili želeom sa veštačkim ukusom višnje ili čega drugog. Kupujete pitu od višanja u kojoj ne postoji ni jedna jedina višnja! Sve to treba zaobići u širokom luku. U pekarama kupujemo krofne koje su „sveže” po dve nedelje. Onda je damo detetu za užinu, pa uz nju dodamo sokić. Šećer, šećer, šećer… Umesto da detetu damo 100 dinara za parče pice, spremimo mu užinu sami. Potpuno podržavam Džejmija Olivera, koji ima veliku kampanju za promenu užina u školama. Odatle sve počinje.

 

Onda bismo valjda bili i manje alergični. Kažu da su alergije pošast modernog doba.

Najviše volim kada mi dođu roditelji i kažu: „Moje dete je alergično na prašinu“. I šta ćemo sad? Prašina je svuda oko nas. Kako ćete se zaštititi? Zapravo, moraju da shvate da nije suština u prašini. Postoji preko 90 različitih alergena sa kojima smo svakodnevno u kontaktu i koji su u svetu priznati. Problem je u tome što se u našoj državi rade testiranja na njih 10, jer za njih imaju reagense. I ako nemate nijedan od tih 10 – vi ste zvanično zdravi i nije vam ništa! A šta je sa ostalih 80? Alergija je posledica. Treba lečiti uzrok. Prvi uzrok je hrana.

 

Možda je momenat da vas pitamo za komentar o onim čuvenim priručnim sredstvima kojima rado pribegavamo. Recimo, svi smo čuli za „kiselo“ stanje organizma. Mnogi mu doskaču tako što svakodnevno piju sodu-bikarbonu.

Svašta! Onog momenta kada promenite pH krvi – organizam počinje da ga vraća u normalu. Ne postoji način da svoj organizam na ovaj način trajno alkalizujete. Nikako. Možda samo nakratko. Umesto sode-bikarbone, mnogo je pametnije smanjiti unos šećera u organizam. Velik unos šećera, razlaganje na ugljenu kiselinu i – stvoreni su idealni uslovi za razvoj bolesti i degeneraciju ćelija. To sa sodom-bikarbonom isto je kao i sa verovanjem da će unos vitamina C u ogromnim količinama, ili limuna, smanjiti kiselost organizma. Moraću da razočaram sve koji u to veruju. Rešenja moraju biti sistemska, a ne instant.

 

Kako dolazite do biljaka koje koristite? Gajite ih plantažno ili… ?

Plantažne biljke za ovu vrstu proizvodnje nisu dovoljno dobre. Samonikla biljka koju uberete potpuno je zdrava. Nema, recimo, povećanu produkciju šećera, što se kod plantažnih biljaka dešava. Kod voća je danas to najviše izraženo. Jabuka ili šljiva, na primer, selektuju se tako da daju što slađi i veći plod. Tako se radi i sa plantažnim biljkama. Nema veze da li je u pitanju lavanda, nana, čajno drvo, limunska trava… Macerat nevena sa Homolja i macerat nevena sa plantaže nisu isti. Možete pet puta veću količinu plantažnog bilja da upotrebite a da ne dobijete efekat kao sa samoniklim. Selekcija semena, đubrivo, hemija, sve služi da dobijete plod koji će imati veću komercijalnu vrednost. Zbog svega toga, bilje koje koristimo isključivo beremo. Fruška gora nam je za to Bogom dana. Važno je i kada se bilje bere. Ovih dana javila mi se žena koja želi da joj napravim ulje od bršljana protiv celulita. Nisam mogla da joj objasnim da je biljka sada u stanju vegetacije i da neće dobiti ni približan rezultat kao kada bismo čitav posao uradili u maju, u vreme pune vegetacije biljke.

 

A gde nabavljate hranu koju koristi vaša porodica? Pretpostavljam da za vas tržni centri, u najmanju ruku, nisu idealno mesto za to.

Za brašno koristimo speltu. To je naša autohtona žitarica. Lično mesim hleb, ali važno je reći da ni belo brašno nije štetno toliko koliko su štetni aditivi. Poenta je da odaberete to što valja. Ne ustajem ni ja u tri ujutro da bi nam hleb bio gotov u pet! Danas je sve to moguće uraditi na lakši način. Meso, voće i povrće kupujemo kod malih proizvođača koje poznajemo. Na primer, sir i mleko kupujemo u Gospođincima. Selo podrazumeva i to da nahranite životinje, da imate neophodno znanje i radne navike. Ako ste rođeni u gradu i pola života proveli na asfaltu, verovatno to nemate. Ne može to tek takoDok je bilo više vremena, imali smo i zanimljive hobije. Recimo, suprug je bio pasionirani sakupljač gljiva. Uživali smo u njima. Ne pijemo kafu, alkohol, ne koristimo cigarete. Bitno je ne prepuštati se situacijama u kojima nas svesno truju. Pričala sam već da sam svojevremeno radila HACCP u pekarama. Bože, čega sam se sve nagledala! Hajde što je prljavo, i što su vreće sa aditivima svuda po stolu iako ne bi smele… Najgore je što su za njih zaduženi često jedva pismeni pekari, koji ih odokativno sipaju. Iako na vreći sa aditivom za narastanje testa piše da treba staviti od 0,5 do 3 odsto, oni ga sipaju metodom „na šaku“. Naravno, nekoliko puta više nego što je potrebno. Zašto da elementarno neukim ljudima, koji nam spremaju osnovnu životnu namirnicu, prepuštamo sopstveno i zdravlje svoje dece?

 

A šta je s našom kulturološkom sklonošću ka gojenju. Ovde se odrasta uz izreke poput one da „nema Sremca bez metera“.

I pri tome je najmanje važan taj „šlauf“ na koji smo ponosni. Mnogo veći problem jeste srce. Suprotno opštem mišljenju, masno tkivo nije meko, već tvrdo. Ako ga povećavate, vi praktično stavljate vaše srce u kapsulu u kojoj ono pri iole većem opterećenju neće moći da radi. Neće imati prostora. A onda, usred toga, vi krenete s treninzima pa opteretite srce do maksimuma. E tada, što bi rekao Đole, „bude džoging, pa vas trefi šloging“. Trudnice se goje šest meseci, pa onda šest meseci skidaju kile. Tako bi trebalo da bude sa svima. Setite se koliko ste se vremena gojili. To sigurno nećete preko noći skinuti. Bitni su mera i kvalitet. Naravno da taj kvalitet podrazumeva da ćete se hraniti skuplje. Ali opet, ako možemo da biramo, bolje je dati novac za hranu, nego kasnije za lečenje.

 

Znam bar petoro ili šestoro rođenih Novosađana koji godinama pričaju, doduše malo šta od toga i preduzimaju, da bi voleli da žive u nekom manjem mestu, bliže prirodi. S obzirom na ono čime se bavite, jeste li i vi o tome razmišljali?

Ranije jesmo. Pre nego što smo kupili kuću na Telepu, razmišljali smo da živimo na Popovici ili nekom sličnom mestu, bar malo udaljenom od grada. Ipak, kada imate troje dece, morate biti praktični. Šta ako vam hitno zatreba lekar? Ili ako decu svakodnevno vozite na treninge? Sve to nije baš izvodljivo kada živite na selu. Osim toga, mnogi o ovim stvarima razmišljaju potpuno nekritički. Selo podrazumeva i to da nahranite životinje, da imate neophodno znanje i radne navike. Ako ste rođeni u gradu i pola života proveli na asfaltu, verovatno to nemate. Ne može to tek tako. I dan-danas, kada ulazimo u grad, pa sa Mosta slobode ugledamo onu ogromnu svetlosnu auru u koju je Novi Sad umotan, stresemo se od pomisli da je ona rezultat sveg tog zračenja kojim grad isijava. A opet, moramo biti realni. Na pragu pedesetih, sasvim sigurno da je grad naša sudbina.

 

Sve u svemu, koliko će još rasti taj vaš „oraj“? Gde će mu biti grane za nekoliko godina?

Verovali ili ne, o tome ne razmišljamo. Sada ćemo poeti sa sapunima. Uz melem za kosu nam treba šampon, a da bismo napravili šampon, moramo prvo sapun. U planu je serija proizvoda na bazi biljnih matičnih ćelija, ali to je još u povoju. Biljne matične ćelije regenerišu tkiva, podstiču kožu da stvara normalne zdrave ćelije. Uz pomoć njih, nakon operacije, ne bi bilo ožiljaka, ili bi oni bili znatno manji. Naravno, tu je i efekat podmlađivanja, kao večita tema. Ali o svemu tome, nadam se, pričaćemo sledeći put. U svakom slučaju znamo da radimo nešto korisno i ispravno. To nam je najveća nagrada. Profit nam nikada nije bio u prvom planu. Zovu nas iz Slovenije, Austrije. Proizvodi su nam stigli u Južnoafričku Republiku i ko zna gde još, a mi i dalje nemamo čak ni katalog, a kamoli reklamu. Živimo od onog što volimo. I šta ćeš više.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Aleksandra Borđoški-Karadžić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli