Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Vladika Visarion i oberkapetan Sekula

Čitava istorija predstavlja zapravo jednu šarenu slikovnicu, sastavljenu od priča i ilustracija koje bi trebalo da što jednostavnije predstave posledicu onoga što se stvarno događalo. Upravo to – posledicu. Kao vrh ledenog brega. Sve one stotine ljudi, događaja, upregnutih emocija… što su do krajnjeg ishoda dovele, postanu nešto poput „kolateralne štete“ koja se događala na putu ka cilju.

Tako, na primer, svi znamo za rečenicu koja se silnim ponavljanjem pretvorila u frazu: „Godine 1748. Novi Sad je stekao status Slobodnog kraljevskog grada, čime je otpočeo njegov brz ekonomski i građanski razvoj“. I to je to! Šta se iza toga događalo, osim onih nekoliko posvećenih istraživača, koji su u čitavu priču uronili po ličnoj vokaciji i službenoj dužnosti ‒ ne zna valjda niko. Da bih objasnio ono o čemu govorim, samo ću malo da otškrinem vrata…

Na samom početku, ono što će se kasnije prozvati Novi Sad, zvalo se Petrovaradinski šanac. U to doba imao je status privilegovane varoši, kakva je na primer bila i Subotica. Stanovnici Šanca imali su jedan veliki problem. Varoš je bila strogo podeljena na vojni i civilni deo. Čak i fizički. Graničarska (vojna) i komorska županijska (civilna) zona bile su razdvojene na svaki način. Civilni deo je obuhvatao desnu stranu Dunavskog sokaka, pijacu i okolinu Katoličke i Uspenske crkve. Njime je upravljala opština, sa sudijom na čelu, naizmenično Srbinom, pa Nemcem. Pored nejga se nalazio graničarski kraj, koji se prostirao na Almaški deo, okolinu Nikolajevske crkve, obe strane Ćurčijskog sokaka, Zlatnu gredu, okolinu Saborne crkve, levu stranu Dunavskog sokaka, Lebarski sokak i pijacu skoro do Katoličke crkve. Vojnim delom varoši komandovao je oberkapetan. Formalno, bio je podređen komandantu Tvrđave u Petrovaradinu. Stvar je u tome što je on svoja ovlašćenja uveliko prekoračivao.

On, oberkapetan Sekula Vitković, bio je samovoljan i vazda mrzovoljan. Nad Srbima graničarima sprovodio je neku vrstu ličnog režima, ne libeći se pretnji i ucena. Graničari su morali sami sebi da kupuju oružje. Znate li ko je bio njegov glavni prodavac? Pogađate – Sekula Vitković. Primera njegovog samovlašća bilo je bezbroj.

Na drugoj strani, onoj civilnoj, glavna ličnost bio je episkop bački Visarion Pavlović. Sušta Sekulina suprotnost. Kao jedan od najobrazovanijih Srba svog vremena, na čelu eparhije bio je od 1731. pa sve do svoje smrti 1756. godine. On je odlučio da Bačku episkopiju iz Segedina preseli u Šanac i tako naglasi njegov značaj, koji je, intuicijom velikog i harizmatičnog čoveka, uveliko osetio. U Šancu je otvorio prvu školu. Za njom i prvu bolnicu. Naravno da su episkop Visarion i oberkapetan Sekula postali krvni neprijatelji. Građani Šanca nemo su posmatrali sukob dva najmoćnija čoveka. Dok je nemilostivom oficiru odgovaralo da stanovnici Šanca ostanu neprosvećeni, njemu lojalni, episkop Visarion je, na drugoj strani, činio sve što je mogao i umeo ne bi li obrazovao i emancipovao narod, praveći od njega građansku klasu. Bio je i učitelj, koji je decu uvodio u tajne nemačkog jezika, trgovine, zanata i svih znanja koja su od njih stvarala slobodne građane. Dovodio je u varoš ruske i slovenske učitelje, a veliku pomoć imao je od prosvećenog Mojsija Putnika, koji će ga kasnije i naslediti. Problem je bio u tome što je oberkapetan Sekula Vitković imao, dakako, i podršku Mađarskog namesničkog veća, koje je tražilo da episkop bude osuđen za veleizdaju i uhapšen, što je, na sreću, Beč odbio.

Po varoškim kafanama u pola glasa pripovedalo se o onome što je za narod činio episkop Visarion. Uz pesmu, iza zatvorenih vrata, rastao je u legendu.

Sukob dva čoveka i dva sveta koje su predstavljali, kulminirao je jednom prilikom kada su se – potukli u crkvi, usred službe! Naime, pred liturgiju, oberkapetan Sekula zahtevao je da polovina vernika krene s njim u Čerević da pokupi seno. Lepo je vreme, pa da se iskoristi prilika. Druga polovina neka ostane na službi. Episkop Visarion smatrao je da je to skandal. U crkvi, pred narodom, rešili su stvar pesnicama. Jednostavno, toliko se toga „nakupilo“ i jednom i drugom, da je negde moralo da pukne.

Prošlo je vreme… Sekula Vitković je postao toliko omražen da je narod oko njegovog imena počeo da ispreda najmračnije priče. Na primer, kuću je imao na „hanskom placu“, na kom se danas nalazi zgrada Matice srpske. Kada su mnogo godina kasnije na ovom mestu rađena iskopavanja, pronađeni su ostaci ljudskih kostiju. Odmah su krenule price o tome kako je Sekula u podrumu svog konaka kažnjavao prestupnike tako što ih je mučio, izgladnjivao i na kraju ubijao. Noću bi ih tajno sahranjivao u dvorištu.

Na drugoj strani, energični vladika Visarion Pavlović smatra se čovekom koji je udario temelj budućem Novom Sadu. Neki ga smatraju i najvećom istorijskom ličnošću koju je grad imao.
Da li ste znali za priču o Visarionu i Sekuli?

A tako je važna… Zbog Novog Sada. Zbog nas. Zbog svega.

I koliko li ih je još neispričanih…

 

Tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli