Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Zoran Knežev: Priče javne i tajne

Svaki grad ima svoj zvanični portret. Pa i ono „drugo lice” koje čuva samo za sebe. Zoran Knežev duže od decenije otkriva lice Novog Sada kog možda naša najveća varoš nije bila ni svesna. I začudo – uspeva u tome

 

Može vam na pamet pasti šta god hoćete. Evo, recimo, čak i pitanja koja pre spadaju u uzgrednu šalu i na koja, pretpostavljate, odgovora nema. Na primer: Koja je Novosađanka, zvanično, prva prevarila muža? Ali čak i na takva pitanja naš sagovornik će se osmehnuti i kao iz topa posegnuti za pričom iz koje će izroniti lice grada koje se obično ne pokazuje gostima. Nema te tajne koju Zoran Knežev od Novog Sada izvukao nije. U ovom slučaju, na primer, saznaćete da prvi spis o preljubi datira još iz 1749. godine. Izvesna J. K, rođena u Segedinu, stara 40 godina, supruga M. K, i zvanično je prva preljubnica u Novom Sadu. Pošto joj je muž otišao u vojsku i tamo proveo 15 godina, počela je nevenčano da živi sa ekonomom franjevačkog samostana. Kada joj se vratio venčani muž, nemilosrdno ju je tukao zbog preljube, tako da je pokušala da se obesi o vrbu na novosadskom jevrejskom groblju. Muž je najzad dao da mu se žena uhapsi, jer se preljuba u to vreme strogo kažnjavala. Posle izvesnog vremena opozvao je tužbu i izjavio da će je primiti nazad. Sledeća na „crnoj“ listi bila je Roksa Manojlović, a za njom Juliana Herić.

 

Da li vam je sada jasno sa kim razgovaramo? Sa čovekom pred kojim Novi Sad stoji mirno kao pubertetlija pred ocem koji je saznao njegovu najveću tajnu. Knjiga „Novi Sad – priče iz prošlosti“ jeste poput rukom pisanog tinejdžerskog dnevnika, sa protokom vremena sve dražeg, intimnijeg i jedinstvenijeg.

Tako je to. Živimo, godinama hodamo, čini nam se, istim ulicama, takoreći neprimetno starimo, mnogo šta se menja i mi to tek sasvim slučajno ustanovimo. Mnogi detalji o Novom Sadu su, da kažemo, poznati, a kada malo dublje zađemo u prošlost, vidimo da je ostalo dosta toga nepoznatog. Zidovi starih novosadskih građevina, kojih je sve manje, otkrivaju tek  poneke stare priče o gradu. Dolazak do takvih priča u današnje vreme čista je sreća, jer više nema živih svedoka da nam ih kazuju, pa jedino što preostaje jeste danonoćno preturanje po starim spisima. Stare priče o gradu i ljudima pronalaze se na požutelim listovima papira u arhivima, Matici srpskoj i drugim zdanjima te vrste. Ali, nažalost, ne ostaje sve zabeleženo, pa je dobro kad se nađe još poneki zaljubljenik u prošlost Novog Sada da ih potraži, prikupi, sistematizuje i zabeleži.

Priče koje predstavljam u ovoj knjizi nastale su na osnovu tekstova koje sam pisao za veb-portal mojnovisad.com. Oni su čitani na svim kontinentima, jer Novosađana ima svuda, i zaista imaju veliku preglednost. U proseku 4.000–5.000, a neki tekstovi imaju čak 10.000–12.000 pregleda. Pisani su za potrebe portala, kratko, jasno i informativno, znači čista internet ili veb publicistika, za što širu starosnu populaciju. Ovo nisu naučni radovi, ali su zato većinom istraživački tekstovi, sa pokrićem. Ima zanimljivih i korisnih tekstova i za ozbiljnija istraživanja i izučavanja, ali su to jednostavno priče iz prošlosti Novog Sada, pa ih tako i prihvatite. Podeljene su u tri kategorije: Prvi novosadski – sve što se prvo dešavalo u Novom Sadu, zatim Kafanologija  – priče o novosadskim kafanama i onome što je vezano za njih, te Stare gradske priče – zanimljivi događaji i priče iz prošlosti Novog Sada. Mnogo toga je još ostalo van knjige, i bio je zaista veliki problem napraviti odabir priča kojima bi oslikao svoj portret Novog Sada. Nadam se da sam ipak uspeo.

Inače, istorija Novog Sada me interesuje odmalena. Sećam se još one prve „Istorije sveta”, u izdanju Mladinske knjige, koju sam dobio na poklon otprilike pred polazak u školu. Sa tom knjigom sam legao u krevet i ujutru se budio. U početku su me fascinirali stari Rimljani, stari Grci, i sve te slike. Negde u dubini duše rekao sam sebi da ću se kad tad baviti istorijom. I tu se našao Novi Sad. Interesovale su me te stare ulice i građevine, o kojima nisam znao ništa. Na pisanje o istoriji Novog Sada podstakla me je priča „Svetojovanske crkve i groblja”. Istraživao sam u raznim institucijama i shvatio da ljudi malo toga znaju o ovim građevinama i lokacijama. Tada sam uvideo da odgovore na neka pitanja, koje nisam mogao naći u institucijama kulture, moram sam da pronađem na nekim drugim mestima.

 

A odgovora je toliko da će se za mesec ili dva pred čitaocima naći druga knjiga, kao prirodni produžetak prve. Nazvali ste je „Novi Sad – prošlost u pričama“.

Druga knjiga je većim delom pisana kao i prva, publicistički, novinarski i istraživački, bavi se ulicama, građevinama i događajima, ali i lјudima i njihovim sećanjima na prošla vremena. Dotakao sam se nekih tabu-tema, o kojima je do sada u Novom Sadu malo pisano i pričano, jer su takve okolnosti i vremena bila. Istraživao sam teme poput Prvog svetskog rata i oslobođenja Novog Sada, gde sam uspeo da dođem do originalnog teksta majora Vojislava Bugarskog, čoveka koji je prvi ušao u Novi Sad 1918. godine. Zatim se bavim obeveštajnim službama u prošlosti, ali i za vreme Drugog svetskog rata. Takođe, pišem o četničkoj organizaciji na ovim prostorima i o njenoj ulozi pre i za vreme Drugog svetskog rata u Novom Sadu, bavim se „Rajinom šumom” i imao sam čast da pričam s potomcima viđenijih lјudi grada, čiji su očevi stradali na tom stratištu, a koji su mi otvarali svoje privatne arhive.

 

Ne krijete da se u pisanju rukovodite kriterijumom „to narod hoće“. Preskačete stereotipe, koji prečesto istoriju čine kabinetskom naukom što interesuje samo uzak krug posvećenika.

Naravno. U današnje vreme, sa jedne strane imamo podatke koje možemo saznati prostim klikom na računaru. Sa druge imamo tomove naučnih radova koje niko ne čita. Ja se trudim da ono što radim provučem srednjim putem. Da to bude potkrepljena činjenica, ali takva da zainteresuje prosečnog čitaoca. Zato ne pišem o vojskovođama, ali vrlo rado otkrivam ko je zvanično bila prva gradska lepotica. To nas interesuje, zar ne? Pa evo… U Novom Sadu, prvi konkurs za izbor lepotica održao se 1922. godine, trajao je od 15. januara do 15. februara. Priredila ga je parfimerija „Soa”, koja se nalazila u Zmaj Jovinoj ulici, u prostorijama nekadašnjeg „Medinciskog depoa” čiji je vlasnik bio Svetozar Strajić. Birali su se najlepša udata žena, devojka i muškarac, na taj način što bi kupac u radnji za svaki utrošeni dinar dobio po jedan glasački listić, koji bi popunio imenom bilo koje ličnosti iz Novog Sada, a ne imenom sa liste užeg izbora žirija. Kuponi bi se bacali u sanduče ispred prodavnice i krajnji zbir odlučio bi pobednika. Za ovu svrhu najpre je pripremljeno 3.000 glasačkih listića, a kako je interesovanje bilo iznenađujuće veliko, štampano je još 9.000 novih, dakle ukupno 12.000, od kojih je 11.453 bilo popunjeno. Dnevna štampa tog vremena redovno je obaveštavala čitaoce o kretanju glasova, dok se agitacija toliko razvila, naročito za devojke na korzou, da je sve pomalo ličilo na političku borbu, jer je postojalo više tabora. Kada je glasanje završeno, najviše uspeha od svih žena i devojaka imala je Dora Dunđerski, supruga veleposednika dr Gedeona Dunđerskog, koja je u jakoj konkurenciji od oko 30 kandidatkinja pobedila sa 3.916 glasova, dok je Jelisaveta Rajić dobila 3.739, Blanka Vitaliani 3.716 i Vera Handler 3.199. Među muškarcima najbolje je prošao glumac Vitomir Bogić. Pobednica i drugoplasirana dobile su skupoceni pribor za manikir, a iduće godine, interesantno je, prvo mesto opet je osvojila Dora Dunđerski. Inače Dora je rodom iz starobečejske porodice Vlaovića. Umrla je 1964. godine i sahranjena u Srbobranu.

 

Interesantno je kako uspevate da čak i na teme koje se nipošto ne bi mogle smatrati veselim i popularnim, progovorite na način koji ih čini prijemčivim.

Sve je stvar pristupa. Evo, na primer, da li znate da su fašistički napad na Jugoslaviju, 6. aprila 1941. godine, Novosađani zapamtili po jednom izuzetnom događaju, veoma retkom u analima ratova uopšte – po napadu hitlerovskih aviona na jednu pogrebnu povorku. Prve žrtve rata u Novom Sadu pale su tom prilikom, a bile su to žene, Salajčanke, koje su po starom običaju ispraćale na groblje umrlu komšinicu i prijateljicu. Ovaj tragični događaj duboko je potresao i uzbudio Novi Sad, a naročito Salajku. Tom prilikom ispoljena je na najgnusniji način zločinačka priroda hitlerovih avijatičara, jer napad nije bio posledica zabune. Pogrebna povorka kretala se u po bela dana sredinom široke Kisačke ulice, sa crnim barjacima, a avioni su je napali leteći veoma nisko. Kako su prisutni mogli da vide avijatičare, svakako su ovi mogli dobro da vide i kakva je povorka pod njima. Bio je to u stvari izraz obesti zločinaca prema nemoćnom narodu. Zabeleženo je da je tom prilikom poginulo osam žena.

 

Oblast koja vam je posebno važna jeste „kafanologija“. Na tom predmetu Novi Sad je uz vas odavno diplomirao.

Kafane su u životu Novog Sada imale važnu socijalnu, pa i ekonomsku funkciju, jer je to bila privredna delatnost koja je najbrže donosila obrt, i u kojoj je uspeh bio zagarantovan. Kafane su se onomad nalazile bukvalno na svakom koraku, za sve kategorije stanovništva. Izgledalo je da je to posao sa najmanje rizika, jer su subotom, nedeljom i u vreme praznika kafane bile uvek pune. Stvorena je takva navika da se svaki pazar svršava uz piće, i pored čaršijskog redovnog pijenja u podne i uveče. Kafane su u Novom Sadu bile nosioci modernosti, jer je tu osnovana Srpska čitaonica, odigrana prva partija bilijara, upaljena prva sijalica, prikazan prvi film… Ako je trebalo održati neku književnu ili umetničku tribinu, za odabrane goste, kafane su imale svoje odvojene sobe, gde bi se društvo povlačilo i ćaskalo. Postojala je čuvena soba Vase Pušibrka u „Lindi“. Za astale u odvojenim sobama smele su da sedaju samo određene persone. Kafane su bile pravi literarni forumi, gde bi književnici početnici čitali svoje priče ili pesme poznatim doajenima iz tih oblasti. Posebno važnu ulogu novosadske kafane imale su u političkoj istoriji grada. Danas takvih sastajališta nema. Nisu to čak ni klubovi književnika, koji su modernija tvorevina. Doduše, ako još postoje, u njima ima jela i pića, ali je pitanje da li ima novina, književnih časopisa, Letopisa Matice srpske, ozbiljnih diskusija iz sveta kulture. Stvarno mi nije poznato da li je skoro neka pesma napisana u kafani… Ili pozorišni komad Srpskog narodnog pozorišta. Često postavljam sebi jedno pitanje – Da li će neko posle nas i naših generacija tragati za našim sećanjima i uspomenama, kao što mi tragamo za sećanjima naših prethodnika? Hoće li se neko slatko nasmejati kada bude video u kakvim smo mi vremenima živeli, kako smo svesno, ćutke i sa odobravanjem dopuštali da nam ruše stare kafane, a podižu nove u kojima ni „turska“ ili „domaća kafa“ ne može da se popije. Setimo se samo tih kultnih mesta: „Vojvodina” (Žuta sala), „Lojd”, „Slavnić”, „Palić”, „Lipa”, „Orač”, „Balkan”, „Piroš čizma”, „Maroš”, „Kovilj”… Po priči mog starijeg prijatelja, Milenka, koji je radio u „Jugoalatu” tokom zlatnih sedamdesetih godina XX veka, od njegove firme do centra grada (kafana „Župa”) bilo je 17 kafana. Na moje pitanje kako je došao do te brojke, odgovorio mi je da je ujutru našao 17 različitih računa sa nazivima bircuza u džepu, jer su se on i njegov kolega dogovorili da Milenko sve plaća, uzima račune, a oni će se sutradan raskusurati. Tako je živeo naš boemski Novi Sad. Nažalost, nema više Miroslava Mike Antića, Ivana Hajtla i ostalih kultnih kafanskih likova, a odnedavno ni Brice i još sijaset nepoznatih boemskih veterana, sa kojima praktično i zamire kult boemije u Novom Sadu.

 

Uživate u anegdotama kojima to ilustrujete. Hajde da se setimo samo jedne od njih.

Velikan koji će zasigurno ostati upisan u kafanskoj prošlosti Novog Sada jeste čuveni Laza Kostić, sa svojim pričama i kalamburima. Kada sam razmišljao od koga da počnem sa kafanskim zgodama, nisam mogao da odolim da ne započnem s Lazom, čovekom koji je dao specifičan duh i šarm ovoj našoj varoši u prošlim vremenima. O njemu postoje mnoge anegdote i dogodovštine, ali bih se ja zadržao na jednoj. Priča ide ovako (a povod je rušenje legendarne koviljske čarde „Na kraj sveta“, Pere i Đoke Varenike): Kada je Laza već zašao u zreliju dob, i kada je iza njega ostalo manje zarađenog, a mnogo više potrošenog novca, vreme je uglavnom provodio po čuvenim novosadskim kafanama, živeći kao boem. Jednom prilikom put ga je naneo u čuvenu koviljsku čardu. Sedeo je on tako za stolom i na sebi svojstven način pozvao konobara: „Čašu vina, dete!“, viknuo je.

Kada mu je konobar doneo i stavio na sto, u tom trenutka sa tavanice čarde odlomi se parče plafona, koji je bio od zemlje i pleve (čerpić), i pade Lazi pravo u čašu. Konobar i Laza se pogledaše i konobar reče: „Gosn Lazo,  doneću vam drugo vino, da ne pijete ovo sa zemljom“. Bez mnogo razmišljanja, kao iz topa, Laza mu odgovori: „Dete moje, kada sam popio 100 jutara zemlje, ni ovo parče mi neće škoditi“, uze čašu vina… i ispi je do dna.

 

To isto, nakon svega možete da učinite i vi. Da nazdravite!

Đorđe Rajković, prvi novosadski hroničar, rekao je: „Da bi napisao monografiju jednog mesta, potrebne su godine, ako ne i čitav ljudski vek”. Ne volim hermetična kazivanja. Ja govorim o stanovnicima grada, o tome šta se jelo i šta se oblačilo, gde su bile pijace i čime su se ljudi bavili. Jednostavno, jedna široka gradska priča. Nadam se da sam uspeo da je ljudima prenesem.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Aleksandra Borđoški Karadžić i privatna arhiva

Možda vam se svidi...

Dobrodošli