Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Ada – Ostrvo dobre nade

Ada je oduvek bila okružena velikom vodom. Simbolično je da i sada u vodi vidi šansu. U toku je izgradnja najlepšeg velnes centra u regionu. Uspeh je garantovan jer čak i u bivšoj Jugoslaviji, ovdašnji ljudi bili su poznati po svojoj poslovnosti

 

Ako bismo danas posmatrali kartu vodenih tokova Vojvodine, teško da bismo mogli pretpostaviti s kakvom smo se nemani nekada obračunavali. Sve do polovine 18. veka, ovaj ili onaj vid močvarnog zemljišta, prostirao se na 32 odsto ukupne površine! Ako vam je tako lakše da sebi predstavite čitavu stvar, reći ćemo vam i to da je u to vreme u Bačkoj živelo jedva dva stanovnika po kvadratnom kilometru. Podaci koji danas zvuče gotovo neverovatno. A onda smo kopanjem kanala i na još nekoliko načina, krenuli u obračun sa tom silnom vodom. Močvare su nestale. Sa njima i neke reke. Recimo, nekada moćna Mostonga. Druge reke, osim onih par najvećih, danas služe tek kao deo „zanimljive geografije“. Krivaja na primer. E sada, tek u ovom kontekstu, postaje vam jasno kako je bilo moguće da se Ada, u istorijskom smislu, koliko do juče zvala – Ostrovo. Bukvalno je to i bila. Ostrvo okruženo vodom sa svih strana. Najpre, Ada se nalazi na desnoj, bačkoj strani reke Tise. Tu je i rečica Čik, koja se spušta od Subotičke peščare ka Bačkom Petrovom Selu, gde će se uliti u Tisu. Nekadašnji prirodni vodotok Čanalaš, danas je kanal. Značajnija od njega je autohtona rečica Budžak, koja je u dužini od 14 kilometara, pretvorena u akumulaciono jezero. Ovo vodeno bogatstvo, značajno je kroz vreme, uticalo na život ovdašnjih stanovnika. Najveće mesto samo je malo „iskosilo“ svoj naziv. Nije više Ostrovo – već Ada, koja opet, nije ništa drugo, već rečno ili jezersko ostrvo. Sve u svemu, ovo mu dođe kao zanimljiva lekcija iz leksikona Vojvodine.

Ada se nalazi na putu koji je mnogo značajniji nego što to njegov izgled govori. Kada od Novog Sada, preko Bečeja krenete ka Horgošu, eto nje malo pre Sente. Sa manje truckanja, do nje ćete stići ako se isključite na auto-putu kod Bačke Topole. A onda opet za Sentu. U suštini, ovo je sjajan geografski položaj. Ađane od Novog Sada deli jedva 80 kilometara. Do granice, upola toliko. Ipak, zanimljivo je da ovakav položaj, Adi nikada nije doneo neku veliku dramu u pogledu njene veli čine i značaja. Jedan Novi Sad, pre tačno 100 godina, imao je 35.000 stanovnika. Danas je tačno 10 puta veći. A verovali ili ne, od Drugog svetskog rata pa sve do sada, broj stanovnika Ade, promenio se za 500 stanovnika. Ni više, ni manje. Onda ih je bilo 10.000 a danas tek frtalj manje. Doduše, u prostornom smislu čini urbanu celinu sa susednim Molom, koji je nekada imao svoju opštinu. Pa ako dodamo i drčne Molce, dobijamo naselje sasvim solidne veličine. Doduše, činjenicu da su izjašnjavanjem građana 1957.godine, Mol skinuli sa trona i pripojili ga Adi, mnogi ovde još nisu preboleli.

Koliko je ovaj lokalitet privlačan za život, idimo i po tome što se još pre 16. Veka, pominju imena 12 naselja, koja su ovde nastajala i nestajala. Konačno, turski defteri iz 1543.godine pominju naselje Petrina, sa crkvom,koje možemo, jer od tog vremena postoji kontinuitet naseljenosti, smatrati pretečom Ade. Padom turske vlasti Ada, tada pod nazivom Ostrova, ušla je, kao i sva mesta pored Tise, u sastav Potiske vojne granice kao utvrđeni šanac. Zbog toga, njena teritorija, uskim delom izlazi na obalu Tise, a duboko se proteže ka zapadu gde su bile zemlje i pašnjaci zaštićeni od upada Turaka iz Banata. Kada je 1751.godine došlo do razvojačenja granice formiran je Potiski krunski okrug. Zbog ukidanja privilegija veliki broj Srba se seli u Banatsko Karlovo, a neki odlaze čak u Ukrajinu gde osnivaju mesto Petro-Ostrovo na Dnjepru, u oblasti Nova Serbija koja je formirana od doseljenih srpskih graničara i njihovih porodica. Da bi se sprečilo dalje, masovno, iseljavanje življa vojna lica su dobijala posede, a oficiri i plemićke diplome. Pored toga, zbog nedostatka radne snage, vrši se organizovana kolonizacija katoličkim življem. U periodu od 1763. do 1773.godine, više od 250 porodica, uglavnom Mađara, Slovaka i Bunjevaca, doselilo se na prostor Ostrova. Druga polovina 19. veka predstavlja period intenzivnog razvoja Ade. I tako je počelo… Poželeli smo da dođemo u Adu i zavirimo kako je danas.

I znate šta smo zaključili? Ada je i danas ostrvo! Oaza pristojnosti, normalnosti, utočište porodičnog duha i građanskog reda. Možda će u vremenu koje dolazi, upravo činjenica da je Ada u večitoj senci moćnijeg komšiluka, doprineti tome, da ostane skrajnuta od svih pošasti, koje ttako dramatično utiču na naš socijalni život. Ušuškana u prirodno okruženje, ispunjena ljudima koji nigde ne žure, sa samo još malo moćnijom privrednom osnovom, Ada će biti mesto kakvo se samo poželeti može. Zarad svega što smo videli, srčano navijamo da tako i bude.

 

ŠRAF I ŠTRIKERAJ

Kada je 2008. izabran za predsednika opštine Ada, bio je u tom trenutku najmlađi gradonačelnik u Srbiji. Zoltan Bilicki je prvi čovek svoje varoši postao sa 28 godina. Na ovoj funkciji, u svom četvrtom mandatu, nalazi se i danas. U zgradi opštine, koja je glavni motiv na svim razglednicama Ade, pričamo sa Bilickim, koji nam otkriva da je ovo mesto sa neverovatnom preduzetničkom tradicijom. Čak i u bivšoj SFRJ Ada je bila jedan od najačih centara male privrede, naročito razvijen u oblasti prerade metala i proizvodnji trikotaže. Ovde je recimo, bilo 420 štrikerskih radionica! Danas postoje 23 radionice, sa velikim brojem zaposlenih. Generalno, predsednik se nada da bi zaokruživanjem nekih investicija, Ada postala još privlačnija, pre svega mladima. Onda bi ovo bilo jedno sređeno mesto, potpuno funkcionalno za život porodice. Budućnost Ade bila bi obezbeđena.

 

KULTURA, NEGO ŠTA

Vrhunske trenutke svoje karijere, Valerija Barna Koloži doživela je za katedrom. Likovnu umetnost predavala je u ovdašnjoj srednjoj Tehničkoj školi ali i u Gimnaziji za talentovane učenike „Boljai“ u Senti. Ipak, mi smo je upoznali kao direktoricu biblioteke „Sarvaš Gabor“. S obzirom na ono što nam se poslednjih godinu dana događa, biblioteka koja je bez patetike, omiljeno mesto Ađana, radi po specijalnom režimu. Valerija u pola glasa organizuje posao, ali zato iz sbeg glasa priča o svom mestu koje je uvek bilo okrenuto kulturi. Ovde radi sjajna muzička škola „Bartok Bela“, zatim dva odlična folklorna ansambla, velik broj umetnika. Problem je samo u tome što je Ada nekada imala dve osnovne škole a danas joj je dovoljna i jedna. E tu se već nad svakim optimizmom navlači senka. Ali umeće Ada i sa njom da se izbori.

 

KEC U RUKAVU

Oni kojima su ove stvari bliske, čuli su svakako za Sportsko-rekreativni kompleks „Adica“, koji je nastao pre dvadesetak godina. Ovo je kažu, danas jedan od najlepših i najuređenijih rekreativnih parkova u zemlji. Smešten u vrbovoj šumi, sa tri reprezentativna bazena, uređenim parkom, ugostiteljskim objketima, ovo je bilo mesto za idealan vikend. Kažemo „bilo“, jer „Adica“ uskoro postaje i nešto mnogo više. U toku su radovi na izgradnji Velnes centra koji će se prostirati na preko 3.000 kvadratnih metara. Sve ono zbog čega smo do pre korone išli u Mađarsku, sada ćemo još lepše a svakako povoljnije, dobijati u Adi. Kompleks zatvorenih bazena, sa ona tri postojeća na otvorenom, uz korišćenje termalne vode sa visokom temperaturom, trebao bi da bude mamac za goste iz čitavog regiona.

 

ČUVAR SVIH VREMENA

Poseban je blagoslov za svako mesto, ako ima ljude poput Zorana Stančulova. Onako formalno gledano, on je advokat. Na prvom mestu ipak, on je čovek koji ovo mesto voli iz srca i duše. O Adi zna gotovo sve. U sat vremena, održao nam je pravi čas na temu „Ada kroz vreme“, od neolita do danas. Otkrio nam je Stančulov, pored ostalog, da je Ada kroz vekove imala pet pravoslavnih bogomolja. Prva je podignuta još u 16. veku. Prvi hram od čvrstog materijala je sagrađen 1759. godine. Sačekale su nas zatim priče o prvoj školi, o Srpskom pevačkom društvu… Naravno, s obzirom da je po majci Ađanin od davnina, naročito je ponosan na hram Vaznesenja Gospodnjeg iz 1926. godine, kakvog nema na daleko i koji je ponos ovdašnje srpske zajednice. Zoran Stančulov, čuvar ne jednog, već „svih vremena“.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Čila David

Možda vam se svidi...

Dobrodošli