Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Beška – Sremački pa polako

Smeštena uz dva najvažnija putna pravca, Beška ne brine za budućnost. Štaviše, ovu okolnost obilato koristi. Oko 40 odsto Beščana radi ili privremeno stanuje u Beogradu i Novom sadu. Može im se.

 

UMESTO UVODA

Ako ništa drugo, na našim putovanjima po Vojvodini jednu stvar smo nepobitno naučili. Čim dođeš u mesto – prvo gledaj gde je glavni drum. Ako je blizu i ako je „važan“, opusti se i ne brini. A ako si negde gde te je napustio lični osećaj za navigaciju, negde gde se put jedva nazire ili na tački gde se, ne daj bože, „okreće autobus“, u problemu ste i ti i oni koji tu žive. Što bi rekli jevrejski trgovci – sve je u lokaciji! E pa, u tom deljenju karata, Beška je odlično prošla. Blizu je puta, a nekako ušuškana. Uostalom, činjenice govore. Nalazi se na krajnjim padinama Fruške gore, u blizini obale Dunava i auto-puta E-75. U neposrednoj blizini Beške, dakle, jeste presek dva najvažnija evropska koridora što prolaze kroz Srbiju. Naravno, ni slučajno nije zanemarljivo to što se selo nalazi na železničkoj pruzi koja spaja Beograd i Novi Sad, što će joj, ako se ostvari plan o uspostavljanju brzih pruga, dati dodatnu prednost. Do dva najveća grada u državi iz sela će se stizati za vreme koje se meri minutima. Uostalom, Novi Sad je odavde udaljen 28 kilometara, a Beograd tačno duplo više. U današnje vreme, složićemo se, to i nije neka razdaljina. Ako sve ovo uzmemo u obzir, postaje nam jasno da je prvi i osnovni ispit – Beška položila. Kako god bilo – budućnosti joj ima! Kada to kažemo mi što smo bili u više od 120 sela po Vojvodini, verujte nam – znamo šta pričamo.

Uostalom, ako pređemo na teren demografije, a složićemo se da je on najvažniji, vidimo da kada je Beška u pitanju, stvari stoje prilično dobro. Selo danas ima nešto više od 6.000 stanovnika. Toliko je imalo i pre 50 godina. Ako nema više, nema ni manje, a za vojvođanske prilike to je podatak koji uliva hrabrost. Doduše, struktura stanovništva nije kakva je bila. Četiri petine stanovnika Beške danas čine Srbi. Do poslednjih „istorijskih zbivanja“ na ovim prostorima značajan deo Beščana činili su Hrvati. Ali… to je već neka sasvim druga priča. Uglavnom, zbog blizine velikih centara selo ima pogodnost koja je san mnogih. Čak 40 odsto Beščana radi, pa i privremeno živi, u Beogradu ili Novom Sadu. Ostali se uglavnom bave poljoprivredom.
Ni u istorijskom smislu sa Beškom se nije šaliti. Teorije su razne, ali je sasvim sigurno da je selo postojalo još u srednjem veku, te da je nastalo u vreme naseljavanja Slovena na ove prostore. Prvi podaci o mestu Beška datiraju još iz 1546. godine. Zanimljivo je da je sve do 1960. Beška imala status opštinskog mesta. Zatim je dve godine pripadala Opštini Sremski Karlovci. Od 1962. godine nalazi se u sastavu Opštine Inđija.

Naravno, posebnu pogodnost razvoju sela pruža Dunav. Do tri kilometra udaljene reke stiže se asfaltnim putem. Kako je to mogao da vidi svako ko je išao auto-putem, desna obala reke je urbanizovana, a ona suprotna pravi je raj. Leva obala deo je zaštićene prirodne zone „Koviljsko-petrovaradinski rit“. Mogućnosti su beskonačne i još nedovoljno realizovane. Ovaj potez je, naime, idealno mesto za razvoj eko-turizma, posmatranje ptica, lov i ribolov. Nešto što bi se svakako moglo još mnogo efikasnije oposliti. A kada već pomenusmo most… na mestu na kom je on danas nalazi se Kalakača. Značajan arheološki lokalitet iz starijeg gvozdenog doba.

Beška je, i inače, sve poznatija po manifestacijama koje šire svoj odjek i značaj. I odmah da naglasimo: sve te manifestacije održavaju se – u Beški. Nikako – u Beškoj. Ako vam se ovaj gramatički oblik omakne u selu, bićete bez pardona ispravljeni u deliću sekunde. Provereno!

„Zavičajni susreti“ održavaju se svake godine poslednjeg vikenda u maju, u organizaciji Zavičajnog društva „Stara Beška“. Tada u selo organizovano dolaze podunavski Nemci, bivši stanovnici Beške i njihovi potomci. Na ovom tragu upriličen je i „Beška Fest“, manifestacija koja raste u svakom pogledu. Tu su još i „Beščanska gitarijada“, „Zlatni kotlić“, „Duhovski dani“…

Sve u svemu, Beška ima sve. Prošlost, sadašnjost, i što je daleko najvažnije – budućnost.

 

SELO U DANIČINIM BOJAMA

Slikarka Danica Jovanović nesumnjivo je najveći talenat koji je Beška iznedrila. Da nije poživela samo 28 godina, ova ocena bi se verovatno odnosila na naše slikarstvo u celini. Na samom početku prošlog veka, u vreme kada su žene išle jedva dve ulice od kućnog praga, čudesno talentovana Danica stigla je do slikarske akademije u Minhenu. I pre nego što je diplomirala, svojim platnima skrenula je pažnju najvećih umetnika onog vremena. Sudbina je htela da 1914. godine, na početku izbijanja Prvog svetskog rata, bude u Beški. Sa nekim jedva formalnim razlogom, Danica Jovanović našla se u grupi od 38 Srba koji su, odlukom carske vlasti, streljani u podnožju Petrovaradinske tvrđave. I sama Beščanka, pa još i slikarka Maja S. Vučetić, u dahu nam je u Spomen-sobi Danice Jovanović, pričala o ovoj neobičnoj sudbini. Selo se njome ponosi. A ima i zašto.

 

ŽUPNIK I NJEGOVI DAROVI

Beščanski župnik Božidar Lusavec imenovan je 1999. godine i za upravitelja župe u Maradiku. Da bismo se sa njim sreli, iako stoluje u Beški, morali smo da potegnemo upravo do Maradika. U prvih sedam sekundi shvatili smo u čemu je tajna njegove popularnosti u ovom delu Srema. U zidarskoj uniformi, sa tehničkom olovkom iza uha, prečasni u stopu pomaže majstorima koji, u okviru programa Karitasa, završavaju Dom „Svete Elizabete“. Ovo zdanje imaće osam mini-apartmana za najsiromašnije vernike, koji će u njima besplatno stanovati. Rodom je Slavonac, od Vinkovaca, a ovde je od 1991. Ovaj kraj, ljude i njihove naravi, poznaje u dušu. Svašta smo za ove, bezmalo tri decenije, preturili preko glave. I tada i sada jedini cilj bio je – živeti i trajati. O tome razmišljamo u besprekorno uređenoj crkvi i župnom domu, u koji nas je pozvao njegov domaćin. I ovo i te kako jeste Beška.

 

ZELENA BEŠKA

Ekološki pokret Beške formiran je 1995. godine kao udruženje građana. Ima preko 300 članova. Predsednik pokreta Dalibor Petrović vodio nas je po selu, računajući da u ovom slučaju jedan pogled definitivno vredi više od 1.000 reči. Eko-igralište, pošumljavanje deponije kod groblja i obale Dunava, izrada glavnog projekta parka, izrada spiska zagađivača, mapiranje divljih deponija, uređenje centra Beške, eko-bilten, izrada turističko-nautičke karte Beške… samo su deo onoga što su Dalibor i ekipa učinili za svoje selo. Proverili smo i – stvarno je tako. Ekolozi ni ovde ne staju. Pozvani smo da se i u to uverimo. Poziv nećemo odbiti.

 

MARATON, DIZALICA I KESON

Pisac Ivo Andrić naročito je voleo ljude kakav je Petar Klašnja. Večito na granici zbilje i neozbiljnosti, gotovo između sna i jave. Klašnja ima 88 godina. Ženio se devet puta. Istrčao je preko 20 maratona. Doskora je trčeći mogao stići do Novog Sada. Za radnog veka, jer kod njega, naravno, ništa nije moglo da bude uobičajeno, radio je ili na visini ili na dubini. Baš tako! U vreme izgradnje novosadskog Bulevara oslobođenja rukovao je dizalicom velikom poput solitera. A kada se gradio beščanski most, pogađate ko je bio u kesonu na 35 metara dubine. Petar Klašnja, naravno. I danas, na pragu svoje desete decenije, neverovatno je energičan i sve vreme gotovo poskakuje oko nas, pokazujući medalje, diplome, prepričavajući doživljaje. A onda je, u odjavi, sve to stavio u jednu rečenicu: „Petar Klašnja zvani Specijala – legenda Beške”. Mi se nismo bunili.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Marija Erdelji

Možda vam se svidi...

Dobrodošli