Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Čoka – Medveđe usluge i magareća upornost uzgajivača ptica

Da liste znali da na severu, na putu između Sente i Čoke, postoji jedna od najcenjenijih evropskih uzgajivačnica sokolova? Ove moćne ptice se tamo pripremaju za život i lov u emiratima poput Dubaija. I umesto da to bude posao kojim se dičimo, problemi prete da unište i ovaj poduhvat.

Coka-1Sokolarstvo u Srbiji ima dugu i snažnu tradiciju, o čemu možda najbolje svedoče narodne pesme, u kojima se ova grabljivica predstavlja kao simbol hrabrosti, snage i časti. Na osnovu istorijske građe se može utvrditi, da prvi tragovi organizovanog sokolarstva na ovim prostorima datiraju iz IX veka, kada se u lov i nije odlazilo bez dobro obučene ptice. Još u doba Nemanjića je postojala naredba da se sokolaru, ukoliko ovaj to zatraži, mora obezbediti obrok i smeštaj! Međutim, danas su se stvari umnogome promenile. Sokolarstvo je prešlo mukotrpan put od egzistencijalne potrebe, preko statusnog simbola, do sportske rekreacije, a u Srbiji se nakon Drugog svetskog rata njegovi tragovi skoro zatiru. Ipak, malobrojni entuzijasti i dalje istrajavaju u očuvanju ove tradicije, pokušavajući da se uključe u svetski pokret revitalizacije sokolarstva. Prvi među njima je svakako Tibor Buza, vlasnik jedne od najvećih uzgajivačnica u Evropi,  predsednik  i osnivač prvog nacionalnog udruženja „Nobilis ars”.

Coka-2Uzgajivačnica se nalazi pored senćanskog mosta koji povezuje Sentu na bačkoj i Čoku na banatskoj strani. Nekada je to bio zapušteni motel, da bi mu Tibor 2006. godine u potpunosti promenio namenu. Čitav kompleks se prostire na šest hektara, sa centralnom zgradom, u kojoj se okupljaju sokolari iz svih krajeva sveta. Ipak, ono što  svakako prvo upada u oči, jeste visoka voliera (vrsta žičanog kaveza) u kojima mladi sokolovi jačaju krila i uče da lete. U vreme između trenažnog procesa, oni se privezuju za specijalna postolja, a onim nemirnijima se preko glave stavlja kožna kapica. Iza velike voliere je izgrađen objekat površine 2.000 kvadratnih metara, u kojem se nalaze inkubatori, labaratorija i oko 120 boksova u kojima se odgajaju mlade ptice. Trenutno, Tibor na uzgajivačnici ima oko 200 sokolova. Svaka jedinka je prstenovana, kako bi se dokazalo da je uzgajana u veštačkim uslovima, a uvezene su sa neophodnim CITES dozvolama.

Prema Tiborovim rečima, da bi se jedan soko podigao do polne zrelosti, potrebno je od tri do pet godina mukotrpnog rada, a samo provereni vrhunski lovci se koriste za priplod. Veruje se da meso ulovljenih ptica, ukoliko ih je ulovio soko, povećava muškostTrenažni proces počinje veoma rano, tačnije u trećem mesecu života, a sve se zasniva na uslovnom refleksu. Najpre se pticama „skida” telesna težina za 20 odsto, tj. umanjuju joj se obroci u onoj meri koja ne bi bila opasna za zdravlje jedinke, a sve kako bi se u njoj probudio instinkt za lovom. Tada se pred nju iznosi „plen”- fazan, zec ili golub, što zavisi od toga za šta se određeni soko specijalizuje. Vremenom, mlada ptica „shvata” kako glad može utoliti jedino ukoliko se sama potrudi, što ujedno i predstavlja neizbežan put ka formiranju njenih predatorskih osobina.

Finale čitavog procesa predstavlja odlazak u lov, kada ptica mora pokazati šta je naučila, gde se na delu uočavaju prednosti i mane svake jedinke. Tada trener stoji na uzvišenju, držeći sokola na ruci, uz neizbežnu rukavicu koja ga štiti od moćnih kandži. Sokolu se potom skida kapica, što u stvari i predstavlja početak lova. Soko lovi zbog sebe, a ne zbog gazde i zbog toga se često kaže kako “sokolari više vole svoju pticu, nego što ona voli njih”S obzirom da sokolovi imaju dupla sočiva, njihovo čulo vida je u mogućnosti da na daljini od nekoliko kilometara primeti i najmanji pokret. Kada uoči plen, ptica munjevito poleće, obrušavajući se na plen brzinom od čak 300 kilometara na čas! Ukoliko dođe do promašaja, ptica se vraća treneru i čitava stvar se ponavlja dva do tri puta dnevno. Sokolovi ubijaju plen kandžama i moćnim kljunom i nikada je ne ostavljaju ranjenom. Takođe, nakon uspešnog lova, soko ostaje uz svoj plen, zbog čega se i razlikuje od drugih životinja. „Soko lovi zbog sebe, a ne zbog gazde. Zbog toga se često kaže kako “sokolari više vole svoju pticu, nego što ona voli njih”, objašnjava nam Tibor.

Što se lovnih karakteristika tiče, ženke su krupnije i snažnije, ali nemaju jaču strast od mužjaka. Ipak, i pored svih prirodnih predispozicija, sokolovi nemaju veliki učinak- u proseku svako četvrto obrušavanje se završi uspehom. Zbog toga se, pored učinkovitosti, svaka ptica procenjuje po upornosti, brzini i izdržljivosti, kada leti za plenom bez obzira na udaljenost, visinu i konfiguraciju terena.

Coka-3„Sokolarstvo je način života i moja ljubav od detinjstva, i još kao momak sam imao deset sokolova. Što se uzgoja tiče, aktivno sam time počeo da se bavim 1997. godine, kada sam i uvezao prvu grupu. Proputovao sam pola sveta i iščitao svu moguću literaturu kako bi pronikao u sve tajne ovog posla. Ipak, preokret se dogodio 1997. kada su trojica arapskih biznismena došla u Beogradski zoološki vrt, raspitujući se da li u Srbiji postoji neki stručnjak koji bi mogao u Dubajiu da vodi farmu sokolova. Na preporuku mog prijatelja Vuka Bojovića, došli su kod mene i tako je počela saradnja“ – priča Tibor Buza.

Senćanski sokolar odlazi u Dubaji 2002. godine, otkrivajući koliko su Arapi u stvari posvećeni ovoj grabljivici. Tibor nam objašnjava da kod njih sokolovi imaju skoro božanski status, jer su te ptice pomogle njihovim precima da prežive surove uslove u pustinjama. Takođe, prema tamošnjem zakonu, nije dozvoljen lov vatrenim oružjem, a kršenje zakona na pamet ne pada ni svemoćnim šeicima, koji se nakon Alaha smatraju najvažnijim osobama. O tome, kako Arapi shvataju sokolarstvo, dovoljno govori opis jednog od mnogobrojnih lovova u Kazahstanu, Azerbejdžanu i Pakistanu, na koje je Tibor išao u društvu sa tamošnjim prijateljima i , kako kaže, pobratimima Beduinima.

„Tamo je običaj da  šeik iznajmi lovište na sezonu. Lov traje mesec dana, a domaćin poziva cenjene prijatelje, od kojih svako povede svoju poslugu i ponese hranu – u proseku 30-40 jagnjadi. Šatori se postavljaju usred lovišta, čije iznajmljivanje ponekad dostiže cenu i do pola miliona dolara! U lov se kreće zorom, a svaki lovac iz terenskog vozila pušta i prati svog sokola. Love se uglavnom noćni potrk i kragnata droplja, Coka-4a veruje se da meso ovih ptica, ukoliko ih je ulovio soko, povećava muškost. Arapi veoma cene izdržljive primerke, koji su u stanju da prate plen do visina kada se vide samo kao tačka na nebu. Ukoliko soko uspe da uhvati lovinu na takvoj visini, za njega se kaže da je „stigao do Sunca”. Takvog sokola Arapi drže kao najvredniju stvar, a neki su spremni da za njega izdvoje i sto hiljada dolara. Međutim, takav soko nema cenu i ne prodaje se nikad. Reč je o veoma retkim primercima, koji se poklanjaju u znak odanosti vladaru. Takođe, tu se ne radi o tržišnoj ceni, već o potrebi prebogatih ljudi da se dokazuju“ – objašnjava nam Tibor.

Bilo kako bilo, Tibor u Dubaiju 2002. godine, sa poslovnim partnerima gradi veliku farmu za uzgoj, koja se ubrzo pokazala kao promašaj. Godišnji troškovi su bili oko 300.000 dolara, jer su usled visoke temperature mladunčad obolevala od aspergiloze – vrste gljivičnog obolenja pluća. Partneri potom Tiboru predlažu da otvore uzgajivačnicu u bilo kojoj zemlji na svetu, a patriotski duh Senćanina odnosi prevagu, te izbor pada na Srbiju. Zajedno sa Arapima ulaže na stotine hiljada evra u odgajivačnicu pokraj Sente, verujući u obećanja nadležnih institucija da administracija neće predstavljati nikakav problem, pošto je i Srbija potpisnica CITES konvencije. Međutim, nije sve išlo kako je prvobitno zamišljeno.

U to vreme se u javnosti pojavila informacija kako jedan soko na inostranom tržištu vredi 50.000 evra, da se za jedno jaje može kupiti „mercedes”… Istovremeno, na adresu sokolarskih udruženja su stigle krivične Uzgajivačnica sokola se nalazi pored senćanskog mosta koji povezuje Sentu na bačkoj i Čoku na banatskoj straniprijave za navodni šverc autohtonih vrsta sokolova. Tužbu je bez ikakvog dokaza i osnova, objašnjava Tibor, podnela izvesna Aleksandra T., predsednica Društva za zaštitu divljih ptica, nakon čega je senćansko javno tužilaštvo naložilo istragu. Bilo je potrebno dve i po godine da bi se utvrdilo kako ništa od tih navoda nije tačno, nakon čega je tužilaštvo odustalo od daljeg gonjenja. Međutim, pritisak na javno mnenje i nestručnost i nepoznavanje problematike u nadležnim ministarstvima, doprineli su tome, da je Tibor za uvoz početnog jata od 180 sokolova morao da čeka devet meseci, umesto 30 dana, kako je i zakonski propisano.

Coka-5„Da u nadležnim službama sede ljudi koji poznaju ovu tematiku, veoma lako bi se utvrdilo da sve optužbe predstavljaju obične budalaštine. Kao prvo, nije nikakva tajna da cena sokolova iz okolnih uzgajivačnica retko prelazi 1.000 evra. Takođe, veoma je lako utvrditi da li je reč o primerku koji je odgajan u veštačkim uslovima ili je ulovljen u prirodi. Osim toga, svaki uzgajani primerak ima poseban prsten koji se stavlja mladuncima, a koji je kasnije nemoguće staviti na odraslu pticu. Za ishranu 200 sokolova, dnevno treba oko 30 do 40 kilograma mesa, bez obzira da li je reč o mladoj piletini, prepelicama ili golubovimaU odgajivačnicama se legu i tzv. hibridi, dobijeni ukrštanjem dveju podvrsta sokola u više generacija, a koje se takođe godinama proizvode u veštačkim uslovima. Na kraju krajeva, ne razumem kako bih nekom šeiku mogao pokloniti, a kamo li  prodati, autohtonog stepskog ili sivog sokola, kada se zna da oni imaju specifičan način leta i nisu sposobni da uspešno love u pustinjama. Da je izvezeno onoliko divljih ptica koliko se u optužnici spominjalo, u Srbiji više ne bi postojao ni jedan takav primerak. Odgovorno tvrdim da nije izvezen ni jedan divlji primerak. Zbog svih tih zlonamernih tvrdnji sam tužio dotičnu gospođu za klevetu“ – kaže Tibor.

Coka-6Međutim, iako njegova uzgajivačnica poseduje sve neophodne dozvole za rad, problem se nastavio sa izdavanjem uvozno-izvoznih dozvola, što predstavlja osnovni preduslov za ekonomsku održivost ovog posla. U suprotnom, reč je samo o gubicima. Pogotovo ako se zna, objašnjava Tibor, da za ishranu 200 sokolova dnevno treba oko 30 do 40 kilograma mesa, bez obzira da li je reč o mladoj piletini, prepelicama ili golubovima. Kada se u sve to uračuna i porez, veterinarski pregledi, plate za radnike, električna energija… troškovi dostižu astronomske cifre. Tibor objašnjava da je do sada uspeo da opstane zahvaljujući dobroj volji inostranih sponzora, ali da i njihovom strpljenju ima kraja.

„Svake godine se ponavlja ista priča, jer pravne neznalice tumače zakone i propise onako kako je njima po volji. Iako se ministar Oliver Dulić zalaže za moderno srpsko sokolarstvo, problem sa izvozno-uvoznim dozvolama još nije rešen. Problem je u administraciji koja sebe proglašava važnijom od ministra. Pored toga, onemogućeno mi je da u nekomercijalne svrhe izvezem nekoliko sokolovaViktor: Tibor Buza je trenirao i čuvenog orla Viktora, koji je na nekoliko utakmica bio maskota naše fudbalske reprezentacije, a bilo je predviđeno i da bude pratilac Antićeve ekipe na Svetskom prvenstvu u Južnoj Africi. Međutim, sva je prilika da će se i ova lepa tradicija prekinuti, jer se neko od državnih  službenika pozvao na tačku zakona, u kojem se zabranjuje upotreba divljih životinja na javnim priredbama. kako bih se odužio sponzorima, a ovo moje pravo sam dosad mogao da ostvarim samo uz pomoć advokata. Takođe, onemogućeno mi je da sa svojim pticama učestvujem na internacionalnim priredbama. To je nečuveno. Na kraju svega, od mene se traži da registrujem odgajivačnicu za komercijalne svrhe, što je slučaj nezabeležen u Evropi. Ne razumem zbog čega se sve to radi. Ostale države podržavaju svoje uzgajivače. Iz EU se godišnje izveze oko 2.000 jedinki u nekomercijalne svrhe, dok je kod nas ta brojka manja od 30! Veoma je lako shvatiti da bi uklanjanje administrativnih problema svima donelo korist. Za taj problem sam ispričao Patriku Morelu, bivšem predsedniku IAF-a, koji je izrazio nevericu da „Srbija na ovu nemaštinu može sebi dozvoliti zabranu izvoza hibridnih sokolova”. Ovako, samo se pokazuje da je moja procena da investiram u Srbiju bila pogrešna. Sada je već kasno da prekinem da se bavim poslom kojem sam posvetio čitav svoj život. Da li treba da otpustim moja četiri radnika, i da se sa njima prijavim kao socijalni slučaj“ – kaže Tibor Buza, objašnjavajući, da o sudbini odgajivačnice odlučuju oni koji u životu nisu videli sokola.

 

Tekst: Mirko Krunić
Foto: Atila Kovač

Možda vam se svidi...

Dobrodošli