Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Čuruške đakonije – Bombonica, pa još svilena ili kraći kurs iz nostalgije

Kretoš, ćeten alva, krompir šećer, svilena bombona, kokus, orasnica, zimski sladoled…Poznato? Ili samo liči na dečiju razbrajalicu. Zavisi od toga koliko imate godina i šta volite.

Bombonica-1Ovo je priča o tim neobičnim rečima, koje ustvari kriju u sebi najslađi deo nečije mladosti. Jer ako čujete za vašar, jedna od prvih asocijacija je takozvano licidersko srce, ono malo,šareno, sa ogledalcem u sredini. Najjednostavniji način da se devojci iskaže naklonost je, pokloniti joj to srce, ali je nevolja sa njim što se ono mora odneti kući, staviti u kredenac, da se vidi i potseća. Čime onda zadržati devojačku pažnju dok šetnja traje? Jednostavno,vratite se na početak ovog teksta. Odaberite i kupite štaniclu- dve i čarolija počinje. Beše nekad. A danas? Ima i danas. Ima,jer u Čurugu već stotinak godina opstaje proizvodnja čije majstore popularno zovu ’’alvari’’. Istina alva (kretoš,ćeten,tahan…) je samo jedan od proizvoda, ali tako nekako najlepše zvuči.

Sećanje seže do Riste Đorđevića, još od pre Velikog rata, ali prava priča počinje kada deda Rista usvaja malo melenačko siroče Slavka, koji će čitavog veka kao nadimak nositi dedino ime.

Slavko ’’Rista’’ Milivojev, bio je i ostao legenda vojvođanskog poslastičarstva, što radeći na selu i nije bilo lako. Čurug, međutim nije obično selo, pa ni ono što je Rista proizvodio nije moglo da se zadrži na prostoru uz Mrtvu Tisu. U ta vremena, njegova poslastičarnica u centru, bila je jedno od kultnih mesta, njegova kolica sa sladoledom krstarila su selom, ali glavni autoritet sticao se na vašarima, seoskim slavama i sličnim događanjima na kojima se svet najlepše provodio. Risti nikada jedna šatra nije bila dovoljna, jer je potražnja za njegovim poslasticama  nadmašivala uobičajena merila.

Bombonica-2Vremena su se menjala, kafići su potiskivali poslastičarnice, sve brojniji ’’pioniri’’, ’’krašovi’’, ’’štarkovi’’ i drugi, doneli su jeftinije slatkiše na trgovačke tezge, a mali proizvođači su počeli da prodaju industrijske bombone, ne retko prošvercovane iz Turske ili neke druge zemlje. Ne i Čuružani. Istina, poslastičarnica nije opstala. Prodata je tradicionalnim Gorancima, ali je zato proizvodnja održavana, onoliko koliko su Slavko i njegova Đurđa mogli da organizuju i postignu. Jer, deca su se razišla za svojim sudbinama, Jelica u građevince, pa u trgovinu u Apatinu, Negovan u automehaničare (jedan od najboljih Ciginih učenika, stari Novosađani znaju šta to znači), a Živan u vodoinstalatere. Đurđina je otišla prva, nedugo zatim i Slavko. Na ovim prostorima, najčešće posle toga, kuća opusti, a naslednici je prodaju, ako mogu i budzašto, jer hiljade seoskih domaćinstava u Vojvodini doživljava sličnu sudbinu. Ristini naslednici mislili su drugačije. Porodični dogovor brzo je postignut.

Nega prodaje kuću u Apatinu i sa suprugom Mirjanom, koja u međuvremenu i formalno završava poslatičarski zanat, vraća se u Čurug. Od tog momenta počinje priča zvana  „Bombonica“.

Bez velike proizvodnje industrijskih pogona, nemoguće je zadovoljiti tržište, ali za prave sladokusce ekskluzivna proizvodnja u malim serijama je jedino što je pravo. Tako je u svim oblastima, a kult starih zanata vraća se na velika vrata, ne samo kao deo tradicije, nego i kao stvarna potreba za kvalitetom. Država Srbija dala je tome i institucionalni okvir, propisujući merila koja moraju biti ispunjena da bi se proizvodilo i radilo pod ovim imenom, uključujući i povoljne kredite i druge beneficije koje stimulišu ovakve delatnosti.

Bombonica-3Šta ovo znači u slučaju Nege i Mire? Staru kuću i radionicu renovirali su utoliko da odgovore strogim sanitarnim kriterijumima u proizvodnji hrane, ali sve drugo, ostalo je isto. U ’’Bombonici’’, kako su nazvali svoju firmu, zadržali su recepte, tehnologiju, modle za bombone stare čitav vek. Zaposlili nove radnike i krenuli u veliki povratak na ’’slatku’’ scenu. Pravljenje bombona možete, inače, slobodno smatrati umetnošću, jer od trenutka kada se vrela masa iz kazana, izruči na mermerni sto, ima samo 15 minuta vremena da se oblikuje u ono željeno, jer ako se ohladi, postaje tvrda i neupotrebljiva. Nešto slično može da se vidi samo u Veneciji i Paraćinu kod ’’duvača’’ stakla, tih neverovatnih ljudi koji za nekoliko minuta od vrelog stakla prave najlepše figurice.

Zato je stvaranje ’’svilene’’ bombone, lulice, lizalice ili  ’’šarene mašnice’’ harmonija pokreta i vrhunske uigranosti čitave ekipe. Zato ovo nije lak zanat, ali je zato malo proizvoda koji izazivaju toliko radosti i zadovoljstva.

’’Bombonica’’ u ovom obliku postoji tek tri godine, ali je već dva puta osvojila ’’Gran pri’’ Internacionalnog festivala zdrave hrane u Sremskim Karlovcima, od čega jedan i kao apsolutni pobednik sa zlatnom krunom, a ponosni su i na priznanje iz Jošaničke Banje, kao znak da su prekoračili pokrajinske granice. Zahvalnica na zidu je najviše, a kako ih i ne bi bilo, kada su više od 30 raznih proizvoda ’’Bombonice’’ uvek prisutni u Dečijem selu u Sremskoj Kamenici, Domu za decu i omladinu u Veterniku, subotičkoj ’’Kolevki’’, u ’’sigurnim kućama’’, Udruženju slepih, crkvama po Šajkaškoj, sve do kosovske Gračanice, sa kojom imaju posebno prisan i topao odnos.

Bombonica-4’’Bombonica’’ radi na veliko, za druge, jer je ovaj program jedinstven u Vojvodini, ali ne propušta pojavljivanje ni na jednoj manifestaciji, naročito u Novom Sadu. Zalihe praktično ne postoje, ali se u povećanje proizvodnje ide veoma polako i oprezno, jer ne žele da kupuju savremene industrijske mašine koje bi uništile autentičnost programa. Nije poenta postati još jedan serijski proizvođač koji vremenom neminovno gubi bitku sa velikima, nego opstati upravo na posebnosti, neponovljivoj za druge.

Zato ove slatkiše nećete naći u hiper marketima, jer kažu, samo ’’ulaznica’’ u neki od njih je 1.000 evra, a cene diktiraju uvozni lobiji, pa prihod od ’’starog zanata’’ ne može da podnese i takva plaćanja, ali zato navratite u bilo koju bolju poslastičarnicu ili prošetajte po sajmovima, vašarima ili smotrama hrane. Tu će vas sigurno dočekati nešto od slatkih čuruških đakonija. A probati kretoš ili svilenu bombonu, nije samo stvar prijatnog osećaja na jeziku, nego čitava avantura koju donose nostalgična putovanja u vreme kada se živelo mnogo sporije i tiše.

Tekst: Pavle Milivojev

Možda vam se svidi...

Dobrodošli