Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Male velike priče

Ovih dana, pravio sam reportažu o Adi. A sa Adom, kao i sa mnogim potiskim varošima, problem je u tome što ćeš ih mnogo više otkriti u osećanju i onome što se prećuti, nego u onome što je o njima napisano i što se da reći. I baš tako… reportaža je bila poput jedne od mnogih. Ali meni lično, možda su značajnije bile priče koje sam čuo usput. One kojima nije mesto u zvaničnom kalendaru. Priče koje se najlepše pripovedaju ćutanjem. Ovo su samo dve takve…

Vaznesenska crkva u Adi najreprezentativniji je pravoslavni hram nastao tokom treće decenije u Vojvodini. Grandiozna i za ove prostore nesvakidašnja, kao da je namenjena kakvoj većoj varoši. Ađanska crkva jedan je od prvih pravoslavnih hramova koji su građeni od armiranog betona. Naime, u Adi kamen zbog troškva nije dolazio u obzir, a lokalno stanovništvo je izričito zahtevalo da crkva bude kupolna i da liči na Gračanicu koju su oni znali sa crkvenih kalendara u njihovim domovima. Mada crkva u Adi više podseća na oplenački hram, rasporedom kupola u uglovima ona asocira na strukturu Crkve Svete Trojice u manastiru Manasija. Uopšte, ovo zdanje nastalo je u vreme sveopšte euforije zbog prisajedinjenja matici, koje se zbilo tek koju godinu ranije. Stoga i ne čudi da je svojim atributima, crkva sledila srpsko srednjovekovno graditeljsko nasleđe i isticala moć dinastije Karađorđević, pod čiji su se grb i Ađani stavili. Graditelj joj je bio novosadski arhitekta Daka Popović. Sagrađena je na mestu starijeg hrama, posvećenog Blagoveštenju iz 1760. godine, koja je stradala u požaru za vreme revolucije 1848. godine.

Reprezentativnost unutrašnjeg prostora istaknuta je živopisom Žarka Milinova, izrađenim po uzoru na oplenački mozaik. I na ovom mestu, počinje naša prva priča.

Žarko Milinov je Vaznesenjsku crkvu živopisao šest godina. I to kojih godina! Ispostaviće se da je posao otpočeo 1940. u sam osvit Drugog svetskog rata. Glavni deo posla, izveo je za vreme vaskolikog stradanja, koje će na prostoru Bačke biti naročito dramatično. Konačno oslikavanje, dočekalo je oslobodioce. Hram je u punom sjaju, zablistao 1946. godine. A kada za letnjeg dana, u vreme podnevnog sunca uđete u crkvu, gotovo da će vas zaslepeti, nestvaran sjaj koji dopire sa njenih freski. Naročito onaj sa oreola svetitelja. Da bi se dobila tako veličanstvena zlatna boja, Milinov je u nju sve vreme dodavao jaja. Milion jaja… Tek tako umešana, boja bi imala dubinu srednjovekovnog, carskog odjeka. A da bi se čitav posao odvijao kako treba, tokom čitavog rata, Ađani su bez obzira na nacionalnost, Srbi i Mađari, svakodnevno u kotaricama, donosili i poklanjali jaja, koja bi pre toga pokupili u svojim ambarima. Gest danas možda malen, u vremenu u kojem se dogodio, imao je biblijsku snagu.

A kada smo kod toga, kazivali su mi stari Ađani, kako je bilo tih dana 1941. godine, kada se u mestu uspostavljala nova vlast. Mađarska država, požurila je da stavi do znanja da više ništa neće biti kao pre. Da bi bilo jasno da se neće tolerisati ni najmanji otpor, pozvali su glavne domaćine iz 63 srpske porodice. Inače, valja znati, da je u ovdašnjoj varoši sa oko 10.000 stanovnika, uvek postojala vredna i ugledna srpska zajednica, koja je brojala oko 2.000 duša. Okupacione vlasti obrušile su se baš na nju. Bez ikakvog povoda, osim grube demonstracije sile, šezdeset i troje Srba, privedeno je i uhapšeno. A to nikako nije slutilo na dobro.

Ađanima mađarske nacionalnosti, to nije bilo pravo. U tihom metežu, nezadovoljstvo je „od usta do usta“ krenulo da putuje kroz varoš.

Vest o hapšenju Srba, stigla je i do Činčik Lajoša. Temperamentan a ponosan kakav je bio, odlučio je da odmah nešto preduzme.

Izglancao je svoje crne husarske čizme. I obukao uniformu, za koju nakon „onog“ rata, nije više verovao da će mu ikada trebati. I tako, u besprekornoj husarskoj uniformi, pojavio se pred vratima Vojne uprave.

Oficirima Hortijeve vlasti, odlučnim glasom, saopštio je da on, Činčik Lajoš, „svojim ličnim poštenjem i vojničkom čašću“ garantuje da su svi uhapšeni Srbi nevini i da se kao ugledni građani Ade, moraju odmah pustiti na slobodu!

Nakon što su sačekali da završi, oficiri su se grohotom nasmejali, sa stavom kojeg i inače mali ljudi imaju, kada im istorija dodeli ulogu kojoj nisu dorasli. Starog husara kundacima pušaka, najurili su iz kancelarije.

Posramljen i suočen sa još jednom nepravdom u svom životu, u kojem se svačeg nagledao, razočaran što nije mogao da pomogne svojim komšijama, Činčik Lajoš ušao je u kuću… I obesio se.

Posle su pričali, da je tog prepodneva, Adom zaduvao vetar, kakvog ni najstariji meštani za svog veka videli nisu. Stari husar, bio je prva žrtva rata u kojem ni metak nije ispalio.
I postao istinski heroj „paorskog srca“.

 

tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli