Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Opovo – Mi smo Banat

Aj’ probajte, ovde na 30 kilometara od Beograda, u džepu između Tamiša, ritova i puteva, nekom da kažete da nije Banaćanin! Nećete se dobro provesti!

 

Kada malo bolje pogledate Opovo, shvatite da je selo u poziciji igrača na kartama koji se nešto nećka, povremeno i brine – a zapravo zna da u štihu ima dva najača aduta što će mu na kraju doneti pobedu. Samo što Opovo svoje kečeve ne krije u rukavu. Sve je jasno kao dan.

Prva činjenica glasi da selo, formalno, nije uz put. A u Banatu, ako nisi na glavnom drumu, to znači da ti je bog okrenuo leđa. Stavljen si na stotinu muka. E da… ali tu postoji jedna bitna stvar. Opovo jeste jedno mirno, ušuškano, u mnogo čemu tradicionalno banatsko mesto. To što nije na glavnom drumu u stvarnosti znači da je, od magistralnog puta Beograd‒Zrenjanin udaljen – tri kilometra. Dakle, sve izgleda kao da nije. A u stvari jeste! Idealno, zar ne.

Tu je i drugi adut, koji govori u prilog tome da stvari stoje daleko bolje nego što se čini. Ova opština, u kojoj su još i Baranda, Sakule i Sefkerin, jeste jedna od najmanjih u Vojvodini. Onako poput Malog Iđoša ili Sremskih Karlovaca. Samo Opovo je celog svog veka imalo nešto preko 4.000 stanovnika. Cela opština ima 11.000, koliko ima, recimo, jedan Srbobran. A kad uzmete kartu u ruke, vidite da se Opovo od Beograda nalazi na 30 kilometara. Od Zrenjanina 40. Sa jedne strane imate mir jednog nostalgičnog banatskog sela, a sa druge ‒ do Knez Mihajlove stižete brže nego stanovnici mnogih beogradskih naselja! To je okolnost koja u perspektivi ne može a da ne proradi. Zapravo, to je nešto što se u razvijenom svetu plaća suvim zlatom!

Još ako se ovome doda činjenica, koja je, politiku na stranu, sasvim realna – da uskoro počinje gradnja auto-puta Beograd‒Zrenjanin, odnosno Zrenjanin ‒ Novi Sad, te da ćete, na koju god stranu da krenete, iz Opova stizati za manje od 40 minuta, shvatate da je ovo selo ubralo detelinu sa četiri lista. Ajnfort kapije i kibicfensteri na jednoj, a pogodnosti velegrada na drugoj strani. Pa gde to ima? U Opovu.

A onda na sve strane imate promotere, koji vam o ovim pogodnostima prave i besplatnu, a savršenu reklamu. To su, recimo, stotine beogradskih pecaroša koji ovde vikiendom dolaze kao na poklonjenje. Kada iz Kumodraža ili Mirijeva dođeš u Opovo, na trenutak ti se učini da si zaspao, pa se probudio u raju. To je vest koja je u prestonici sve poznatija, pa je, bogami, iole solidnija kuća u selu već dogurala do 30.000 evra. A, naravno, na sve to imate i živog klasika, poput Dragana Bjelogrlića. U rodnoj Barandi napravio je pravi filmski grad, ali i Opovo na svaki način gleda da mu se oduži. Izgleda pomalo nestvarno da ovaj još uvek mlad umetnik ovde ima status rezervisan za legende. Na fasadi novog i potpuno modernog kulturnog centra nalaze se murali sa njegovim likom. A onda, kad uđete unutra, možete pogledati neki od programa koji se dešavaju na sceni „Dragan Bjelogrlić“. Ruku na srce, za ono što je učinio za svoj kraj i treba mu čestitati. Pokretanjem filmskog i televizijskog biznisa, nekima je ovde dao posao u ruke – a sve ih je proslavio. Zato ne čudi da u centru Opova, pored jezera, imate hotel „Stari Banat“ sa 18 luksuzno opremljenih soba i apartmanom. Ovo nije selo iz kog se, poput većine ostalih, odlazi. Naprotiv. U Opovo se dolazi i dolaziće se još više.

Postoji pisani podatak o tome da su 1670. godine u Opovu živeli Srbi, i to u zemunicama ili kolibama od blata. Posle 200 godina pod Turcima čitav Banat bio je u takvom stanju, pa je ukupno imao jedva 25.000 stanovnika. Opovo je 1717. imalo 34 kuće. Od blata i pruća. Za nekoliko decenija broj se popeo na više od 100 domaćinstava. Od prve kolonizacije 1764. počeli su da pristižu i drugi narodi. Bogu hvala, bivalo je posle ratova i buna, ali u ovom svojevrsnom geografskom „džepu“, Opovo je uglavnom ostalo pošteđeno. Živelo se u miru i slozi.

I tako, vek po vek, stigosmo do dana današnjeg. Za Opovo – budućnost je počela!

 

VELIKI MALI

Ne znam zašto mi uopšte nije bilo čudno kada su mi rekli da treba da idem da pričam sa direktorkom Kulturnog centra Opovo, a onda sam pred sobom ugledao osobu duplo mlađu od sebe. Meni to nekako ide uz Opovo. Ležernost, a opet mladost i kreativna ambicija. I zaista, Katarina Nikolić Ralić, kao da je to najnormalnija stvar na svetu, počinje da priča o galeriji „Jovan Popović“ i sceni „Dragan Bjelogrlić“, čijim je renoviranjem i ponovnim osposobljavanjem pokrenut kulturni život Opštine Opovo. O programu na kojem su dečije predstave, filmovi, večernje predstave velikih pozorišnih kuća, umetničke izložbe, koncerti, književne večeri… O biblioteci koja u svom fondu ima preko 60.000 knjiga. Namah shvatim filozofiju ovdašnjih ljudi – šta ima veze što si mali, kad znaš da si velik!

 

SELO MOJE

Šijaci su u Opovo stigli u 18. veku. Ali, opet, moj domaćin Dejan Šijak ne pridaje tome bogznakakav značaj. On jednostavno voli. Voli porodicu, selo, ljude… I nudi nas rakijom od vinogradarske breskve. Njegovom. Dejan je najozbiljniji proizvođač rakije u ovom delu Banata. Po kapacitetu možda i ima većih – ali po duši, nikako. Tamiš mu kroz baštu prolazi. Kroz selo nas vodi kao što bi vas neko, iz sobe u sobu, vodio kroz kuću. Kako je lepo sresti nekoga ko je srećan sa onim čime jeste, tu gde jeste. Siguran je da će u Opovu provesti čitav život. Čitav dan provodimo s njim bez ijedne žalopojke ili loše misli. „Život bi, možda, i mogao biti bolji. Ali samo ovaj je moj“, veli nam Dejan. Šijak ovdašnji.

 

ŠTA JE LONDON SPRAM OPOVA

Čeda Vučković zvanično je novinar „Glasa Opova“. Nezvanično, on je bluzer, roker, stručnjak za „birdwatching“, koji je uslikao svaku od ovdašnjih 200 vrsta ptica. Neko ko nam je upravo odigrani derbi između „Banata“ iz Čente i „Radničkog“ iz Barande prepričavao tako da nam se finale Lige šampiona spram utakmice u Čenti činilo kao sirup od zove spram viskija. Nema u ovom delu Banata događaja u kojem Čeda nije učestvovao ili ga bar posmatrao. Ako vas interesuje nešto vezano za ovaj kraj, a nemate vremena ili volje da čitate – pozovite Čedu. To vam je isto. Svoje fotografije šalje za BBC. A da li bi London menjao za Opovo? E to baš nisam siguran.

 

GOSPODIN TAMIŠ

Sva četiri sela ovdašnje opštine nalaze se sa leve strane Tamiša, koji ovde teče u dužini od 29 kilometara. Od Tamiša se ovde oduvek i bukvalno živelo. Uzimala se riba, voda za piće, njime se na dereglijama nosilo žito, na njegovoj obali prao se veš, na njemu se kupalo. A opet, bez njega je malo koja nevolja prolazila. Plavio je često. U rit se zbog njega ulazilo tek u ranu jesen, kada mu je vodostaj bio najniži. S vremenom je puštena skela, a onda napravljen i most, pa je sve postalo malo lakše. Do tada, Opovčani su u njive išli 30 kilometara preko Čente ili Sefkerina, sve vukući plug za sobom. Namučio ih je taj Tamiš. Ali i naradovao. Ne bi ga menjali ni za šta. Danas im je on velika uzdanica. Foto-safari, ribolov, kajak, eko-turizam… Opovo i Tamiš. Jedno bez drugog jednostavno ne ide.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Čila David

Možda vam se svidi...

Dobrodošli