Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Razor

Razor je beleg, rovaš na zemlji. Da se zna dokle je čije i di se ne sme ni gaziti ni dirati tuđe. Ta se granica navek poštovala i bila je svetinja. Ko nije teo tako, radila je levča s kola pa po leđi, da ne šanta taj što u tuđe dira. Bilo je i da rade i vile i brica, ako su dve zagule bile komšije s njivama.

Razor se pravio u jesen, kad se letina obere pa kad krene oranje. Onda od poslednje brazde do komšije ostane ono prazno, ko mali kanal bez zemlje i grudava, onako s kraja na kraj njive.

Voleli su razor i ljudi i žgadije. Ljudi da se fale kako su pravo izvukli brazdu a žgadije su tuda begale da lakše pređu preko oranja. Lisica kad ukrade kokošku sa salaša, pa kad pulini nagare za njom, ona se uvati razora. Onda, em je ne vide, em je tuda brža od njih. Pulini ne mare da l’ ima grudava ili ne. Laju i ne haju za grudve.

Sproleća devetnajste trebalo je da se seje. Sejalo se i u ratu i kad je Tima na front očo. Sejaće i ove godine, al Time nema. Pela ga je već i ožalila. Četir godine od njega ni traga ni glasa. Prošlo je i po godine od kad se ne ratuje, a njega nema. Kad su Timu poslali na Ruski front, Pela ostala sama na salašu. Samo ona i par pulina, da je čuvaju. Imali su svega, od konja i sermije do živine. Umela je da mesi lebac, bunar nikad nije presušivo, za Timinu Pelu nije bilo brige da l’ će biti gladna ili žedna. Udala se sa sedamnajst za Timu. Ošinula je ljubav odjedared, ko kamdžija preko očiju, pa nije marila ni di ide ni kako je na salašu. Samo nek je njen Tima blizu nje.

Radili su, crnčili i stvarali. Svega su stvorili, sem decu. I to bi, da nije bukno rat. Utefterili Timu da je zdrav i jak, da može da služi i ratuje za carevinu i ajd u vagon, pa na front. Kako su stigli na front, tako su i pričekali da bude pomračina, pa su oma prešli kod Rusa. Naopako da se ratuje protiv naših. Ni na pijaci nikad nije imo divana, kad sa salaša dokasa rano zajutra da štogod prodaju i da Pela i on pazare malko šećera, gasa, koji ekser i kilu kolamasti. Nikad se ni s kim podžapo nije. Zato ga je Pela i volela. Al nije bio mekan. Umo je da zapoveda, a umo je strogo i s marvom i s pulinima kad ne slušaju. Znalo se ko je gazda.

Triput je Pela čitala prvo pismo iz Galicije, kad joj se Tima javio. Piše da je dobro, da je kod naših i da ne brine. Pa joj poručuje i da mu se nada, da čuva salaš i da se ne pati sama, nek nađe neke biroše da joj pomognu da se zemlja valjano uzore i poseje, da marva ne popusti pod ženskom rukom i da se kogod ne navrze na salaš ako čuju da je žena sama.

Tako je Pela i uradila. Najmi ona dvojicu da joj budu od koristi i nuz nju na salašu. Ima mesta u štali, tu će noćivati, a ješćedu za istim astalom, u kujni zimi, a leti pod dudom, napolju u ladovini. Jedno, drugo, treće leto prođe. Nema Time. Nema više ni pisama. Kad je prošla prva godina bez pisma, Pela skine šarenu kecelju i obuče se u dunklo. Nije slutila na dobro, dugo joj se Tima s fronta ne javlja. Dogodine je nosila crninu. Pričalo se po selu da je i Tima strado na frontu. Makar što je bio kod naših. Tri godine je Pela nosila crninu i nadala se. Palila je i sveću i kandilo, al jok. O Timi se ništa ne čuje.

Došla je i sloboda, rat se završio. Došli i naši iz Galicije, al za Timu niko ništa ne govori. Reši Pela da tog proleća skine i crninu i paučinu. Obigravali biroši oko nje, al nisu prilazili zdravo blizu, dok je u crnini i žalosti.

Opaše jedno jutro Pela onu šarenu kecelju, pa zove onu dvojicu na fruštuk. Onaj matori je imo 45 a mlađi 21 godinu. Ej, kad su vidli da se na Peli šareni, zaigrale im oči, pa se zarumenili obadvojica pa sve igraju u mestu, ko ajgiri. Vidi Pela da će biti kubure s obadvojicom, pa reši da napravi probu, pa koji se bolje pokaže, s njim će unterhaltovati dalje.

Zarumenila se i ona, nije da nije, četir godine čeka Timu. Reši ona, onako rumena, da se malko igra s onom dvojicom. Da joj prvo pokažu šta imaju, pa ko je od boga bogatiji, taj pobedjuje. Oćedu ovi. Kad su fruštukovali, ustanu od astala i odreše učkure, spadnu gaće a Pela gleda i šacuje. Krene tu veselje, pa im ona kaže da ima još jedna proba. Ko prvi otrči na onaj kraj oranja i vrati se, taj je pobednik. S njim će da opaje paučinu.

Odu na leniju i na tri-četir krene trka. Vidi Pela da onaj matori brže trči, da joj neće biti baš po volji rezultat, pa vikne za njima: „Ej, ti mali kurati, razora se uvati!“

Ne zna se šta je posle bilo, baš ko što se ni o Timi više nikad ništa čulo nije. Sad i kad bi teli koga da pitamo, kasno je. Više niko nije tu. Ako pitate narod, narod svašta divani.

 

tekst: Bora Otić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli