Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Vetar nad visoravni

Jedna od popularnijih fraza, koju je svako od nas izgovorio bar desetak puta u životu, jeste ona po kojoj „što dobiješ na mostu, platićeš na ćupriji“. U smislu – ništa nije savršeno, a naročito ne besplatno. Po ko zna koji put ove jednostavne mudrosti postao sam svestan onoga dana kada sam se iz Telečke, mesta u neposrednoj blizini Sombora, uputio prema Bačkoj Topoli, a onda, vođen nekakvom intuicijom, odlučio da ne odem na auto-put, već da se ka Novom Sadu probijam nedopustivo lošim lokalnim putevima. Budan i otvoren za svakojaka čudesa, umesto da proklinjem izbor koji je za putnika daleko sporiji i svakako neopisivo neudobniji, već posle nekoliko minuta osetio sam se kao da sam kročio na Put Svetog Jakova. To vam je ono 800 kilometara dugo hodočašće, na kom se iz Francuske ide ka španskoj Galiciji i gradu Santjago de Kompostela, u kom se nalaze mošti apostola Jakova. Put je odavno označen kao deo svetske kulturne baštine i predmet je brojnih knjiga i filmova. Svoj prvi roman „Dnevnik jednog čarobnjaka“ Paolo Koeljo posvetio je upravo ovom putu mističnog samootkrivanja.

Zato uvek, kada se sa 160 na sat, auto-putem iz Novog Sada sjurite ka Bačkoj Topoli, propuštate nešto veličanstveno, a da toga najverovatnije niste ni svesni. Od Vrbasa i Kule, prema Somboru i Subotici, duž linije koja u vojvođanskoj geografiji odgovara delu kičme koji spaja sredinu leđa sa vratnim pršljenom, prostrla se Telečka visoravan. Sva četiri elementa kojima se vasiona do beskraja poigrava ovde su ostavila traga. Vetar je stotinama godina vitlao zemlju koju su natapale vode Krivaje i Dunava, koji se neretko prikradao, a sušile su je letnje žege. Tako smo usred nepregleda ravnice dobili nešto što izmiče poznatim definicijama. Teren prošpartan udolinama, usecima, kosinama… Na samom kraju, lesne terase pretopiće se u subotičku peščaru.

Ovaj prostor za mene je svetilište na otvorenom. Srem ima Frušku goru.  Banat ima Deliblatsku peščaru. Mi Bačvani – imamo Telečku. Odavde su potekla naša najplemenitija vina i najlepši konji. Simbolično, toranj Crkve bezgrešne device Marije u Bačkoj Topoli, sa svoja gotovo 73 metra, najviši je toranj katoličkog hrama među svim u čitavoj zemlji. Treba li reći da se ovakve stvari nikada ne prepuštaju slučaju, pa ni ovo nije bez nekog reda i višeg smisla.

Uostalom nigde koliko ovde, na prostoru koji se po temperamentu, karakteru, prirodi i svim uvidima za koje ste sposobni razlikuje od svega diljem panonskog podnebesja, nisam svedočio tolikoj istini drevne moći sadašnjeg trenutka. Ona se ovde vekovima obznanjuje. Svedok epohe stvaranja ćuprije na Drini rekao je nešto što bi vam ovde svako potvrdio: „Kad je život sav od opasnosti i stradanja, ljudi ga, vođeni drevnim i nasleđenim nagonima, cepaju i dele na trenutne utiske i neposredne potrebe, gubeći se potpuno u njima. Jer jedino tako, živeći svaki trenutak odvojeno i ne gledajući ni napred ni natrag, može se ovakav život podneti i živ čovek sačuvati za bolje dane“. U tom naporu, sve vam ovde ide naruku. Filozofija Telečke visoravni razotkriva iluziju vremena, slaveći trenutak kao jedinu meru istine i svih stvari.

Ovde je moguće da, gde god se zateknete, sretnete nekoga s kim ćete moći da zapodenete dijalog kakav ne možete voditi nigde i ni sa kim, osim sa čovekom spokojnim, umirenim neposedovanjem ničeg osim vlastite duše. Priča se da je jednom Telečkom lutao čovek zagledan u vlastiti korak. Odelo mu je govorilo da je svoje mnogo bolje dane trošio na drugim stranama. Negde u gradovima, sa čijih su prozora ovdašnje kosine i useci izgledali kao daleko izgnanstvo. Dospeo je ovde tražeći hrabrost da prekine nit koja ga je vezivala za život. Tako hodajući, naišao je na jednostavnog, kao iz komada izrezanog seljaka kog je iznebuha upitao:

  • Da li mislite da čovek zauvek umire?
  • Da, zauvek. I to je žalosno – odgovorio mu je seljak.

Razgovor se nastavio.

  • Zašto tako mislite?
  • Zato što je život toliko lep.
  • Zaista to mislite?
  • Da li mislim?! Postoje noć i dan. I jedan i drugi su lepi. Postoji sunce, mesec, zvezde, sve su to lepe stvari. I postoji vetar nad visoravni. Život je tako lep. Ko bi poželeo da umre?
  • Ja bih želeo da umrem.
  • Govoriš ludosti. I najponizniji seljak želeo bi da živi zauvek.
  • Čak i da je bolestan?
  • Postoji sunce. I zvezde.
  • A šta ako je slep?
  • Postoji vetar nad visoravni, brate. Kada bih samo mogao da ga osetim. Poželeo bih da živim večno.

Čovek se osvrnuo oko sebe. Polako je udahnuo, zastao i izgovorio u sebi:

  • Šta li je to u ovim ljudima, nesvesnim bilo čega, što ih tako čvrsto drži u jedinstvu stvarnosti? Šta to, ne tražeći, ipak nalaze? Želeo sam da zatvorim vrata za sobom, a dospeo sam na najpogrešnije mesto za to na svetu. Ovde i najprostiji seljak zna da nikakva vrata ne postoje. Dolasci i odlasci samo su naivne predstave onih kojima vetar ne znači ništa.

 

tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli