Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Zadušnice

Navek je deda bio glavniji od babe, sem kad nije bilo tako. Babe i dede su imale svoju stranu i zato su bili drukčiji. Jedni su bili s materine, a drugi s ocove strane. Jedni su bili mekši, a drugi su bili zdravo strogi. Retko da su bili baš zdravo rođeni, makar što su jedni drugima divanili da su prije i prijatelji.

Prvo veliko iskušenje za derana bilo je kad ga pitaju koju babu il’ kojeg dedu više vole. E, tu su već počeli dečurliju da školuju za diplomatiju. Neki su se izvukli, a neki baš i nisu. I u ono doba su bolje prolazili oni što mažu neg’ oni što kažu. Nije baš navek ni babama ni dedama bilo po volji kad čuju šta unuci divane, al’ sad… šta je tu je. Neki progutaju, a neki se srde ko na velike.

Dečurlija je kadgod navek bila il’ s babom il’ s dedom, otac i matera su bili odmena i nosili su kuću na leđima. Matori su ostajali kod kuće, da porade to što je lakše i da vode računa da dečurlija štogod ne narade. Bilo je da se baba zaradi u kujnici, deda sedi na šoru, a dečurlija korboluju. Baba misli da su s dedom, deda da su nuz babu, a oni se digod zavuku i prave neku štetu. Kadgod je šteta bila drukčija od ovih što danas štetuju. Štetovo je neki pekmez, dumst, šećer il’ tako štogod, što se čuvalo za svece i nedelju il’ nedajbože ako se kogod razbole. Bila je velika sirotinja s bogatim dušama, ako je i bilo take štete, nije baš bilo velike tarapane. Nevek su držali da bude red, da se zna šta je slobodno a šta naopako i šta dečurlija sme a šta nije za nji. Ako i usfali malko iz dumstflaše ili piksle, bilo je grdnje, al se grdilo mekše, znalo se i šta je želja i sirotinja, i šta mora da se čuva.

Najvećma se čuvalo poštenje i vrednoća. Navek se gledalo da se deca ne iskvare i da odmalena budu vredna i poštena. E, tu je bilo drugo veliko iskušenje – kad su divanili na koga je ko tako vredan. Volo je svet i kadgod da radi, navek je bilo nekog posla. Valda još iz tog doba stoji onaj divan da pijan rakije i vredan posla navek nađu. Drukčiji je kadgod bio poso i sve je bilo tu blizu i časkom, kod kuće. Jedino je bilo malko više štruckanja kad je njiva bila daleko od sela, al ništa nije daleko ako se na vreme krene. Kojima je baš bio kumst da se štruckaju i da dangube, ti su napravili salaše, pa su oma bili na mestu kad ima štogod da se radi. Ondak su vidli da na salašu navek ima posla. Dečurlija je imala svoj poso, a matori su radili svoje. Od malena se znalo šta je čije i ko šta radi. Sticalo se navek za decu, a zdravo malko za te što su kulučili od jutra do sutra. Niko se tu bunio nije, i niko se nije žalio. Kadgod je poso bio uživancija i garancija. Garancija da gladni, žedni i bosi neće biti, a uživancija što će biti tako kad sve porade. Znali su i ondak da nikad sve poraditi nećedu. Kad bi baš sve poradili, ondak bi ceo svet stao i di bi posle svi seli kad nema tolko ni oraja ni klupa pod njima. Naopako da se sve poradi pa da ljudi ostanedu bez posla. Šta bi ondak od dosade i od muke što ne znaju šta bi kad ustanu. Takog doba su se svi zdravo bojali.

Kako je dečurlija rasla, tako se i vreme menjalo. Kuće i salaši su stojali tamo di su, Božić i slava su navek bili u isti dan, a Uskrs je menjo datume. Znalo se da će dečurlija za te dane doći kući, makar što nisu ferije i što se ide u školu. Neka su preduzeća bila stroga pa poso i obnova nisu mogli da čekaju. Čekali su babe i dede, oni se navek gostiju zažele. Dok su se dvared okrenuli, dečurlija narasla, očli il’ na škole il’ na njin poso. Ondak opet novo iskušenje, kod koje babe il’ kod kog dede će prvo doći, il’ da će koje zaobići. Malko vremena a mlogo ljubavi, al mlogo i lufta med  njima.

Odjedared i babe i dede svate da bez miševa više ništa kadri nisu, ko ni kadgod kad su se vatali jedno za drugo da iščupaju onu velikačku repu. E, al džabe, razbežali se miševi. Nisu džabe oni što su u mornarici služili vojsku divanili da kad brod tone, miševi prvi beže. Sad je dockan, kad su utekli. U takoj samoći prvo usfali snage, ondak fali društvo, pa ondak fale oni.

Dođe posle i još jedno iskušenje, na Zadušnice. Nije sad ni tako zdravo važno kod koga će prvog, neg da l će ih dečurlija sve obići. Al ni to nije ko kadgod, sad se sve to časkom obavi i duže miriši tamjan neg što se stigne natrag u varoš. Odoše ko poplašeni il’ isterani.

 

tekst: Bora Otić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli