Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Klek – Selo sa dva zavičaja

Košarkaš Dejan Bodiroga i odbojkaška dinastija Grbić Kleku su doneli veliku prepoznatljivost. Ali ovdašnji „pola Hercegovci – pola Banaćani“ imaju još mnogo toga na šta mogu biti ponosni

 

Ako nešto doživite u Sečnju, pa onda isto to ponovite u Gajdobri i Kleku, shvatite da neka uzročno-posledična veza mora da postoji. Nema druge, u pitanju je mentalitet sela, u kojima su se nekadašnji hercegovački gorštaci stopili sa atmosferom u koju su stigli – i pritom stvorili neki jedinstven amalgam. Recimo, od nekoliko desetina „nađoških“ sela u kojima smo bili, to smo doživeli samo u Bašaidu. A u „hercegovačkim“ selima to nam se događa redovno. U prvom redu, mislimo na gostoprimstvo i savršenu organizaciju, u kojoj se, bez ikakve improvizacije, zna ko je za šta zadužen. To, na primer, izgleda tako što vam na vašu informaciju da stižete u Klek, kažu samo: „Čim stignete, dođite u kancelariju Mesne zajednice!” Vi to uradite. Kročite u salu… a tamo vas sačeka desetoro ljudi, svako sa spremnom pričom i svešću o tome šta mu je zadatak. Posle gotovo 150 posećenih sela, verujte nam – ne događa se to baš tako često! Pa vas tako, u ime domaćina, u Kleku odmah pozdrave predsednik Saveta mesne zajednice Goran Marković i sekretarica Mesne zajednice, ujedno i predsednica KUD „Klek“ Biljana Ružić. Iza njih stoje sveštenik Milan Petrović, pa direktorica Osnovne škole Ranka Žuža, predsednik Lovačkog društva „Begej“ Željko Narančić, pa harizmatični „panonski moreplovac“ Nikola Spaić, predstavnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Mihajlo Providžalo… Valjda taj neki drevni gen „da se stekne i pretekne“ u spoju sa (s)trpljivim mirom koji nose ovi prostori, daje zaista dobar rezultat. I uopšte, ovde će vam baš svako reći: „Mi smo ljudi sa dva zavičaja“. Svi su ovde Hercegovci i Banaćani. Spremni da se pobiju ako im dirneš u jedno ili drugo. A što bi dirali – kada očigledno funkcioniše!

Inače, kada preskočimo daleku istoriju, konstatujemo kako je Klek već 1822. godine bio veliko selo sa 209 kućnih brojeva i 1.473 stanovnika. Od značajnijih datuma s početka 20. veka treba izdvojiti 1900. godinu, kada je izgrađena i puštena u rad železnička pruga Veliki Bečkerek (Zrenjanin) ‒ Temišvar. Pruga je prolazila kroz centar Kleka i imala je veliki značaj za sveobuhvatan razvoj mesta. Godine 1910. počela je izgradnja ustave-prevodnice brodova na reci Begej, koja uskoro postaje važna rečna saobraćajnica. Ta godina je zabeležena i crnim slovima u istoriji sela, pošto je tada izbila epidemija kolere koju su sa sobom doneli upravo radnici na toj brani. Godine 1911. selo ima 272 kuće, poštu, telegraf i železničku stanicu.

Drugi svetski rat zatekao je ovo selo sa više nego zategnutim odnosima između preostalih Rumuna i Nemaca koji su bili pod snažnim uticajem Hitlerove Nemačke. Selo je tokom rata bilo pod nemačkom okupacijom. Pred kraj rata nemačke porodice se iseljavaju, tako da su Rusi, oktobra 1944. godine, pri ulasku u oslobođeni Klek zatekli samo rumunske porodice.

Kraj Drugog svetskog rata i Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji SFRJ od avgusta 1945. donose organizovano naseljavanje ovog regiona življem iz Bosne i Hercegovine. U jesen 1945. godine u Klek stižu Srbi iz istočne Hercegovine, uglavnom iz okoline Trebinja. Doselile su se 233 porodice sa ukupno 1.389 članova domaćinstva. Oni i njihovi potomci čine najveći broj stanovništva današnjeg Kleka.

Budući da ga od Zrenjanina deli samo sedam kilometara, selo je uvek delilo sudbinu ovog, posle Pančeva, najvećeg banatskog grada. Kada je u Zrenjaninu industrija cvetala, i u Kleku nije radio samo ko nije hteo. I obrnuto. Ipak, preduzimljivost ovdašnjih ljudi nije dopuštala velika odstupanja. Klek je i danas jedno od retkih mesta koje sebi može da priušti mesni samodoprinos. A zašto ne, treba reći da selo ima i 12 aktivnih univerzitetskih profesora. Naravno, za širu javnost, sve ipak ostaje u senci sporta. Ovde se diče ‒ ako podelite broj stanovnika mesta sa brojem medalja osvojenih na Olimpijskim igrama, najveću šansu da osvojite medalju na Olimpijadi imate ako ste rođeni baš u Kleku, pogotovo ako ste poreklom od onih Klečana čiji su preci Srbi doseljeni iz istočne Hercegovine odmah posle Drugog svetskog rata. Sinonim tog uspeha jesu košarkaš Dejan Bodiroga i odbojkaši Vladimir i Nikola Grbić. Inače, njihov otac Miloš Grbić, i sam proslavljeni sportista, bio je direktor ovdašnje Osnovne škole o kojem se i danas pričaju legende. Generalno, u muškoj i ženskoj konkurenciji, odbojkaši iz Kleka uvek su bili rame uz rame sa klubovima iz Beograda i Novog Sada, a vrlo često i bolji od njih.

Za kraj, a možda smo to mogli i na prvom mestu, treba napomenuti da selo ima ambulantu, apoteku, gradski prevoz, kanalizaciju, sproveden gasovod, biciklističku stazu do Temišvara… Ima i ljude poput Đorđa Vlatkovića, Dragana Slijepčevića ili porodice Galeb, koji su uvek spremni da priteknu u pomoć. Još kada proradi najavljeni auto-put do Beograda, pa Klek bude na manje od sat vremena vožnje do dva najveća grada u državi, budućnost će mu biti zagarantovana. A to je, priznaćete, lep osećaj.

 

ČEKAJUĆI ZVONA

Iako se 1765. godina smatra zvaničnom godinom nastanka Kleka, ovde ništa nije išlo po nekom logičnom hronološkom redosledu. U međuvremenu, lokalno stanovništvo se nekoliko puta kompletno doseljavalo i raseljavalo. To se svakako odnosi i na crkveni život. Pravoslavna crkva u Kleku posvećena je Svetim ocima Sedmog vaseljenskog sabora. Jedina takva koju smo imali prilike da vidimo. I uopšte, sve vezano za ovu crkvu pomalo je neobično. Izgradnja hrama započeta je 2001. godine. Shodno ovdašnjim istorijskim okolnostima, ranije ga nije bilo. Osnova je završena, u toku je izrada zvonika visokog 25 metara. Pri crkvi radi mešoviti hor, kao i dečji hor koji vodi dirigent Sonja Radovanović. U svakom slučaju, kada se jednog dana oglase zvona sa novog zvonika, biće u tome mnogo simbolike. Ovo mesto je to zaslužilo.

 

OVDE SVE POČINJE

Svega je moglo da bude i ne bude – ali škola je ovde svetinja. Sve je iz nje kretalo. To što je većina meštana išla u Osnovnu školu „Dragica Pravica“ ne treba nikoga da buni. To je ista ova, doduše daleko modernija škola „Jovan Dučić“. Direktorica Ranka Žuža otkriva nam da je u 66 generacija, kroz školu prošlo 2.192 đaka. I sve je danas na daleko višem nivou nego pre. Osim jedne činjenice. Šezdesetih godina škola je imala 13 odelenja sa 386 učenika. Sada ih je 150 – upola manje. Ipak, rekosmo da je Klek selo koje ima garantovanu budućnost. Stoga se valja nadati da će i ove brojke izgledati lepše. Naravno, biti u školi a ne pomenuti njenu sportsku salu bio bi neoprostiv greh. U njoj su prve korake načinila deca koja su Klek proslavila širom sveta. O tome već, sigurni smo, dovoljno znate.

 

PANONSKA MORNARICA

Kako predstaviti Nikolu Spaića? Teško. On sam, ili bi ćutao ili zborio satima. Ali hajde da probamo… Nikola je jedan od najboljih poznavalac rečnih i svih mogućih vodenih tokova u Vojvodini. Svojim brodićem trudi se da ih poveže. Pokrene barku u Kleku, pa ide za Beograd ili Beč, sasvim mu je svejedno. A može i samo da krstari po Begeju i Tamišu. I tako danima, uz sopstveno vino i tuđe stihove. Čvrsto veruje da je u malim mestima, povezanim s prirodom, budućnost sveta. Nedavno je čuo da se prošle godine iz Njujorka iselilo preko 100.000 ljudi, jer više ne mogu da izdrže kolaps koji trpe veliki gradovi. A Nikola je o tome govorio još pre 30 godina. Čvrsto je uveren da je nautički turizam jedna od velikih šansi Vojvodine. Odavde, ispod Ajfelove prevodnice u Kleku, to se i te kako dobro vidi. Nikola Spaić – počasni član „panonske mornarice“.

 

NAČIN ŽIVOTA

Kao i sve čega se ovdašnji ljudi prihvate, i Lovačko društvo „Begej“ iz Kleka funkcioniše kao pod konac. Recimo, imaju 52 lovca. A 30 puta veći Zrenjanin jedva da ima duplo toliko. Predsednik Željko Narančić dočekuje nas uniformisan i s ponosom pokazuje adaptiranu salu Lovačkog doma, koja će uskoro izgledati i lepše. Oko nje se motaju srne, divlje svinje, fazani… U Domu su stalna dešavanja. Nije to kako mi mislimo – „subotom izađeš pa pucaš“. Ovde se ozbiljno radi. Ali i veseli. Uopšte, posle silnih špartanja po Vojvodini, konačno smo shvatili ‒ lov nije samo sport, nije ni hobi, ni interes. Lov je – način života.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Maja Tomas

Možda vam se svidi...

Dobrodošli