Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Mirko Stjepanović: Vuk u jagnjećoj koži

Vojvođanski pulin neprikosnoveni je gospodar ravnice. Deo mitova i legendi, sećanja i pripovedanja. Ali, od bajki se ne živi. Stvarnost mu se često svede na „metar lanca ispred limenog bureta“. I, što je najvažnije, još uvek nismo uradili gotovo ništa da ga za budućnost sačuvamo, takvog kakav jeste

 

O vojvođanskom pulinu moglo bi se pričati satima. U Sremskoj Mitrovici su mu i spomenik podigli. A opet, sve što bismo rekli moglo bi se sažeti i u samo nekoliko rečenica… Kada bi neko odlučio, a takvih je pokušaja bilo, da napravi spisak od deset najizrazitijih sinonima za prostor današnje Vojvodine, nema sumnje da će se na njemu naći i – pulin. Njegova slava među ovdašnjim svetom kroz generacije je toliko narasla, da nije malo onih koji kažu da u svom domaćinstvu drže „pse i puline“. Pas je pas. A pulin je kategorija više od toga. S glavom koja podseća na vuka i krznom nalik ovčijem runu. On je mit, legenda, izvor priča i sećanja. Beskrajno inteligentan, odan, krotak, privržen. I to je jedna strana medalje.

 

Odgajivači vojvođanskih pulina ne propuštaju priliku da vam otkriju i drugu stranu. Onu o kojoj se malo zna. O kojoj se zapravo nigde i ne govori. Koja je tek fusnota i margina salašarskih i seoskih dešavanja. Nešto što smo svakako, pa možda i bezbroj puta, videli, ali smo, suočeni s moćnom predrasudom, brzo zaboravljali. A ta druga strana medalje nikako nam ne ide u prilog.

Posledica ove bliskosti čoveka i pulina, opevana u pesmama, jeste da naš svet veruje da o njima sve zna. Zašto bismo išta o ovom psu učili, zašto bismo tragali i s njim radili, kada smo sve što treba „čuli od dede“ ili već od nekog ko ih je držao. A onda po salašima, poljima i seoskim dvorištima, ugledate pulina ispred limenog bureta, vezanog na metar lanca! Često mršave i izgladnele, zamršene, nikad očešljane dlake. Puline koji su nestručno kastrirani ili sterilisani, slomljenih očnjaka, koje su im još kao štencima sekli kleštima naživo. Pse s kojima niko nikada nije radio ili ih ičemu naučio. Čemu to kada raste pored starijih od sebe od kojih će videti šta mu je činiti. Uostalom pulin je otporan, dobrog zdravlja, rođen da živi na otvorenom, ne smetaju mu ni kiša ni mraz. Zašto bi se neko njime bavio, kada mu je priroda podarila sve što mu treba… I onda tu izmučenu, gladnu i od zarobljeništva obnevidelu životinju, predstavljate svetu kao svog ljubimca!

 

Priča vas, iskrenih „pulindžija“, ide i korak dalje. Uobičajen je naziv „vojvođanski pulin“. Malo ko, izvan sveta posvećenih ljubitelja i odgajivača, zna da je u kinološkom svetu ovo ime i te kako sporno.

E to nam je ipak najveća rana! Nekada jena beskrajnom panonskom prostoru postojao pastirski pas u kog su utkani geni starih rasa. Onda je razvoj ljudskog društva i istorije učinio svoje. Na ta nepregledna polja, na kojima su se napasala stada ovaca i goveda, postavljane su granice koje bi se posle svakog rata pomerale. Prostor je izdeljen na nekoliko država. Svaka od njih razvijala se na različit način. Menjao se način života, a s njim su i psi počeli da se dele na podvrste. Neki su rano prepoznali kakvo blago imaju. Mađari su još tridesetih godina počeli vredno, stručno i pažljivo da selektuju i popisuju jedinke, da rade na standardu. Posledica toga jeste da su 1967. godine registrovali psa kog danas čitav svet zna kao mađarskog mudija. Odmah nakon njih, Hrvatska je 1969. ozvaničila svog autohtonog ovčara, s kojim danas pobeđuje na međunarodnim izložbama pasa. A na drugoj strani – mi smo ostali u pričama i legendama. Pulin nikada nije kinološki obrađen i priznat. Odrekli smo se blaga koje smo imali u rukama. Nismo ga nametnuli i za njega se borili. U kinologiji se takvi propusti ne praštaju.

 

Pripremajući se za ovaj razgovor, naišao sam na vest koja doslovno glasi: „Zahvaljujući kinologu entuzijasti Jovici Plačkiću, doskora žitelju Žablja, ali i razumevanju Kinološkog saveza Vojvodine i Upravnog odbora KS SCG, još jedna od iskonskih, vekovima poznatih pastirskih rasa s naših, panonskih prostora, krenula je na put zvaničnog priznanja”.

Tačno tako. Bilo je to u periodu do 2009. godine. Ovaj divni i neverovatni entuzijasta, ne samo što je konstatovao da je pulin „stvoren kod nas, na vojvođanskim livadama, kao skladno delo pastira i prirode“, već je ozbiljnije nego iko pre njega poradio na standardu ove rase. Napisao je: „Vojvođanski pastirski pas pulin je tipičan lupoid, sličan severnim rasama, visine u grebenu 52 cm i više za mužjake, a 47 cm i više za ženke. Telo je najviše za deset odsto duže od visine grebena, leđa su kratka, čvrsta kao i slabine, sapi koje se nadovezuju na slabine mišičave su, dovoljno široke, blago ukošene. Rep je visoko usađen, u mirovanju sabljasto nošen, a u afektu je prstenasto zavijen, u stalnom kontaktu sa sapima, slabinama ili butinom“… I tako sve do detalja. Bila je to savršena osnova, na kojoj je samo trebalo raditi. Nošene Plačkićevim znanjem i posvećenošću, pulindžije su poverovale da se nalaze na korak do zvaničnog priznanja rase. To se, međutim, nikada nije dogodilo. Nakon dvadesetak godina borbe, i sam Jovica bio je prinuđen da odustane i danas se ne bavi tim poslom.

 

Koje su konkretne posledice ove neuspele bitke?

Što se tiče nas odgajivača, ako iza sebe nemate kinološki savez, nemate ni zvanična takmičenja ili nastupe na izložbama. A ako nemate usvojen standard, ko bi na osnovu njih uopšte mogao da sudi? Naravno, u okviru raznih manifestacija i „čobanskih dana“ organizuju se revije na kojima učestvuju pulini, ali sve je to apsolutno nezvanično. Kada su u pitanju psi, na duže staze ulazite u problem, jer bez strogog standarda dolazite u situaciju da imate nekontrolisan uzgoj, koji podrazumeva sve i svašta. Danas možete bez problema za dvadesetak evra kupiti „garantovano čistokrvnog psa“, koji je zapravo mačka u džaku. I konačno, ono što je daleko opasnije – preti nam opasnost da vojvođanski pulin nestane! Mađarski mudi, hrvatski ovčar i vojvođanski pulin imaju mnogo od zajedničke genetike. Naša nemarnost i nerad dovešće nas do toga da će se pulin utopiti u rase na kojima se kvalitetno, stručno i predano radilo. I niko nam zbog toga neće biti kriv! Sami smo krivi. Da smo na sličan način kinološki obradili vojvođanskog pulina, a imali smo isto toliko materijala koliko i naše kolege u Mađarskoj ili Hrvatskoj, danas bi sve bilo drugačije.

 

Vi ste mi skrenuli pažnju na jedan tekst koji sadrži podatak, gotovo neverovatan za one koji nisu deo ove priče. Odnosi se na pitanje standardizacije pulina ili bilo koje druge rase: „Ovo je zahtevan i dugotrajan posao kojem prethode popis, selekcija i matičenje najboljih primeraka na terenu, potom formiranje rodovne knjige što zahteva evidenciju tri generacije pasa, tako da se nijedan pas na spisku ne ponavlja, za šta je potrebno oko 3.000 reprezentativnih jedinki koje u celosti odgovaraju predloženim standardima“.

Tako je. Ali nije nemoguće. Moj prijatelj Ante Žeravica iz Đakova u Hrvatskoj mogao bi satima da vam priča o tome kako jasan cilj i volja pokreću akciju. A onda, nakon dugogodišnjeg rada, upornost se isplati. Podrazumeva se da oko sebe sve vreme imate ljude koji vas podržavaju i dele vaše vrednosti. Bilo kakva nesloga može biti pogubna. Za nas je to uvek bio „klizav“ teren.

 

Ako smem da primetim, laička pretpostavka mi govori da pulin kao najcenjeniji „radni“ pas na ovim prostorima, taj izdržljivi, neumorni i inteligentni gospodar ravnice, u izvesnom smislu gubi trku s vremenom u kom su na ceni „kitnjasti“ i umiljati psi, koji u gradskim uslovima ne traže nikakva istrčavanja i specifične aktivnosti.

Tu bismo mogli konstatovati da je taj večiti mit o pulinu kao vernom pratiocu čobana samoj rasi učinio medveđu uslugu. Pulin može doslovno sve. Mogao bi da bude i policijski pas. Da obavlja najrazličitije zadatke. Pa naravno – i da bude kućni ljubimac. Međutim, on nikada nije u pravom smislu „ušao u grad“. Da bi se to dogodilo, s pulinom se moralo mnogo više raditi. „Čobanska kinologija“ tu ne pomaže. Ako krenete od Subotice, dole prema jugu, nećete na sto kilometara usput videti dva stada ovaca. U tom iskonskom smislu, za pulinima je sve manja potreba. A na drugoj strani, nema imidž za koji se izborio jedan border koli. Ovčarski pas koji je ušao u stanove i s gazdama šeta gradskim parkovima. Od priča se ne živi. Treba raditi.

 

Verovatno zbog toga u vašem dvorištu u Gajdobri uskoro niče pravi poligon.

Pulin je pas s neverovatno izraženim nagonima. Vlasnik mora njima da ovlada. U protivnom, ne samo da pas neće ispoljiti sve svoje kapacitete, već ćete potencijalno doći u nepredviđene situacije. Sve svoje vreme, izuzev onih osam sati na poslu, posvećujem psima. Potrebni su mi pravi uslovi za treninge. Imam šest pulina, čija je aktivnost neverovatna. Zato pravim centar za obuku pasa i poligon za „agiliti“ i ovčarenje. Za pulina je lanac tiha smrt. On mora da bude u pokretu, a vi morate biti pored njega. Ko na to nije spreman, bolje da ga i ne drži. Zato se držim svog nepisanog pravila. Iako se ljudi stalno raspituju za štence, moje pulinke parim na svake tri godine. Mužjake dajem na parenje isključivo ukoliko procenim da je reč o pravoj pulinki, ozbiljnom vlasniku i ukoliko ima veterinarsku potvrdu. I, naravno, svaki potencijalni vlasnik psa najpre mora da položi test. Treba da me uveri da ima ili iskustvo u držanju pasa ili znanje koje mu dopušta da se u to upusti. Takođe, želim da znam sve o uslovima u kojima će pas boraviti. Tek nakon toga možemo da razgovaramo o prodaji šteneta.

 

Pred kraj vas pitamo ono što smo mogli pitati i na samom početku: Kako je počela ova vaša avantura?

Počela je onako kako to sa pulinima obično biva. Zaljubite se na prvi pogled! Radio sam u okolini jednog salaša na Čeneju kada sam ugledao crnog pulina. Ili je on prvi ugledao mene? Kako bilo, tog trena znao sam šta ubuduće želim da radim. U Rumenki sam našao čoveka koji drži bele puline i o njima ozbiljno vodi računa. Dobio sam Srećka. On je i danas na čelu ovog malog čopora od šest pasa. Dešava mi se da ih šetam ulicom, a da se pored nas zaustavljaju automobili. Ljudi iz Engleske, Nemačke, Bosne i Hercegovine… požele da imaju baš takve puline. Svi ostanu u šoku kada im kažem da rasa nije priznata i da nemam potrebne „papire“. Ali tu bismo se opet vratili na onu najbolniju temu. Ne mogu da kažem… Tinja u meni nada da bi se u saradnji sa kinološkim savezom ipak moglo nešto uraditi. Ipak, vreme nam nije saveznik. Morali bismo raditi mnogo brže nego što to činimo.

 

Putujući po Vojvodini, ali i prateći društvene mreže, stičemo utisak da je uprkos svemu o čemu smo govorili, popularnost vojvođanskih pulina i dalje gotovo neverovatna?

Kako da ne! Postoje fejsbuk grupe sa po nekoliko hiljada članova koje se bave pulinima. U krajnjoj liniji, postoji i mnogo pulindžija koji strasno vole svoje ljubimce. Uz to, o njima i veoma mnogo znaju. Ovog momenta, pomišljam na Vladimira Jovanovića, Darka Petrovića, Nenada Conića, Proku Janoševa, Gorana Jovanovića, Spasoja Stojiljkovića, Miladina Zorića, Milana Gajića, Nikolu Rodića, Zoltana Galica, Gorana Milutinovića, Dragana Palića… Delimo istu strast.

 

Čuli smo da ste pokrenuli inicijativu da se u formi dokumentarnog filma o pulinima ispriča priča s „oba kraja“?

To mi je ozbiljna namera. Film ima načine da progovori o psima koji su na jednoj strani obožavani, a na drugoj sistematski uništavani. Producentska ekipa iz Crne Gore stala je iza ovog projekta. Nadam se da će film dopreti do zemalja širom Evrope, jer priča ima univerzalnu vrednost i lako je razumljiva svima. Ponoviću ono što sam već nebrojeno puta rekao. Cilj mi je da neko napolju vidi ovo blago što imamo, a koje ovako nepravedno zapostavljamo. Ako već mi kao narod i kao država nemamo sluha za ovu temu, možda će neko napolju imati.

 

Duže ili kraće, živeli ste na desetak mesta. Postoji li „opasnost“, da vas, poput mnogih, grad privuče do te mere da sve ovo o čemu govorimo postane samo draga uspomena?

Ljudi u gradovima postali su „čekači liftova“. Nikada nisam imao želju da postanem jedan od njih. U Holandiji sam živeo šest godina. Oduševila me je organizacija i požrtvovanost ljudi što su od močvarnog tla i zemlje koju svakodnevno otimaju od mora uspeli da naprave tako moćnu državu. Pa opet, nisam poželeo da tamo ostanem zauvek. Osim toga, pulini su postali sastavni deo mog života. Supruga Slađana i ja, osim redovnog posla, preostalo vreme organizujemo spram njih. A kao što rekoh, lestvicu podižemo sve više. Želim da napravim odgajivačnicu po najvišim standardima. Da osposobim centar za obuku pasa. I, naravno, da koliko mogu i koliko za to postoji prostor, promovišem vojvođanske puline kao istinsku vrednost ravnice.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Čila David

Možda vam se svidi...

Dobrodošli