Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Otpravnik vozova

Te večeri nebo je bilo mračnije nego prethodnih dana. Padala je kratka, kao u besu silovita julska kiša, pa se neki fini mastiljavi somot navukao preko zvezda. Klasje žita povijalo se kao da ga pritiska neka natprirodna sila. Ili se bar njemu tako činilo. Linije na horizontu pretvorile su se u neku čudnu zavesu koja je zaklanjala jasne obrise

„Pada noć“, izgovorio je za sebe, obučen u besprekorno čistu plavu uniformu. Iako utegnuta, odavala je utisak da su paradni dani odavno iza nje. Ipak, po ko zna kada stečenoj navici, povlačio je sako desnim rubom nadole, želeći da ga sasvim poravna. Crvena kapa, poput oreola, uobličavala mu je glavu, naglašavajući važnost i svečanost čina kojem će svedočiti.

Osvrnuo se oko sebe, pogledom uperenim u daljinu. Gotovo da je osetio kako mu kroz telo struji olakšanje što ni ovoga puta, kao svih večeri do sada, nije ugledao ništa što bi mu prekinulo prirodni tok misli. Sve je bilo jasno, neprestano, u prožimanju, zasvođeno kružnom linijom horizonta. Nije bilo ničeg što bi to remetilo. Kao da je osećao da je upravo najveća lepota tamo gde se ona ne vidi, gde samo postoji, u pejzažu, na pristranku brda, u osmehu.

Podigao je ruku toliko da mu se rukav nabrao i otkrio nadlanicu. Pogledao je na sat, ne iz znatiželje, već tek toliko da potvrdi nepogrešiv osećaj. Poslednji voz iz pravca Orlovata stizao je u 20.45 h. Umeo je da ga oseti tačno sedam minuta ranije. Bili su to minuti u kojima bi samog sebe ispratio pogledom, od vrha cipela, pa gotovo do čvora kravate, koji je jedva osećao pod grlom. Ono što se nije dalo pogledu, ovlaš bi pomilovao dlanom. Ramena, lice…

Siguran u sebe, svečan u zadatku koji mu je poveren, stajao je kraj pružne kućice kao livrejisani nadzornik kakvog dvorskog imanja. U ustima je osećao miris cigarete kojom će se ubrzo častiti. Od kako je gonjen hroničnim kašljem batalio pušenje, ova jedina cigareta na kraju dana predstavljala mu je neopisiv užitak. Simbol dana u nestajanju. Smrti koja se kalila u žaru cigarete, da bi već za nekih osam ili devet sati, porodila novi početak.

Prenuo ga je pisak lokomotive koju su pratila dva, gotovo uvek prazna vagona. Poput nekog silnika, čelična grdosija parala je vazduh ravnice na dva dela, koja su se potom ponovo skupljala u jedno. Kao jezerska voda koju je upravo zasekao čamac. Signalni loparić, kog je do tada nežno pridržavao levim pazuhom, podigao je visoko poput zastave. Iako je noć tek zamirisala, mahnuo je nekoliko puta lampom, simbolično i gotovo ritualno, jer je ta kretnja ovde, usred ravnice, odavno bila odvojena od stvarnog smisla.

Gledao je netremice u prednje staklo voza koji je nailazio, poput onoga ko bi želeo da upamti mašinovođin lik. Kao ni prethodnih večeri, kao ni bilo kada, ovaj mu nije uzvratio pogledom. Otpravnikova ruka ostala je da stoji u vazduhu, nema kao neuzvraćen pozdrav.

Otpuhnuo je kroz nozdrve, dugim glasnim šumom. Osetilo se u njemu fino zadovoljstvo olakšanja.

Svetlost lokomotive, poput zvezde padalice, nestajala je na banatskom horizontu. Za poslednjim odsjajem sa zadnjeg vagona, kroz desetak sekundi, utihnulo bi i kloparanje točkova. Tišina u koju se sve vraća sklapala je korice knjige, u koju je neznanom rukom upisano sve što smo tog dana činili.

Otpravnik je zadovoljno konstatovao kako kilometrima oko kuće kraj koje je stajao nema ničega osim zemlje i klasja po kojem je vetar prebirao.

Sa osmehom nestašnog dečaka, zavukao je ruku u džep.

Valja ispratiti i ovaj dan.

Tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli