Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Slanina

Koliko u nečemu zaista učestvujemo, koliko se dajemo?

Možemo verovati da smo nečemu potpuno posvećeni. Da smo najbolji što možemo, da se trudimo da sagledamo stvar iz svih uglova, da smo razvili empatiju… Ipak, to što nam se čini kao bogzna kako ozbiljan posao, još uvek je najčešće samo zabavljanje. Što bi rekli – zamajavamo sami sebe, nudeći to svetu kao ozbiljnu stvar.

A opet, možemo biti tihi, nenametljivi, jednostavni, a zapravo stajati do kraja uronjeni u ono što jesmo. Davati doslovno celog sebe. Bez glasa. Sigurni da tako mora biti.

Ovo što vam se do sada čini kao doskočica iz nekog psihološkog priručnika, zapravo je stvar ozbiljne životne filozofije.

Da bismo ovo lakše shvatili, poslužimo se primerom iz svakodnevne prakse. Uzmimo, na primer, prosečan vojvođanski doručak: jaja, sir i slanina.

Jaja pripremljena na jedan od tri osnovna načina: pečena na oko, barena ili ulupana u omlet, stoje u sredini tanjira. Uvek prva privuku pogled. Sir ili mleko, valjda zbog boje, imaju tu, neku, svečanu notu. Uz njih tanjir uvek izgleda nekako gospodstvenije. A slanina je jednostavna da jednostavnija ne može biti.

Ali kada biste pred sebe poređali darodavce spremljenog doručka, stvari bi stajale upravo obrnuto.

Za kokošku je jaje samo uspomena na veselo druženje sa starim graorom, koji ju je rutinski zaskočio baš kako treba.

Kravi je izmuzeno mleko donelo olakšanje. Još manje je zanima šta se sa njim dalje dešava.

Samo je svinja, u raskošan buket na tanjiru – unela čitavu sebe. Doslovno „dala je celu sebe“.

Valjda zato spram nje imamo posebno poštovanje. Zaticao sam nekoliko puta starije ljude kako nakon jela pažljivo skupe preostale kožice slanine. Njima su često, i samo koji minut kasnije, u krajnjem miru mazali papuče, koje bi se tako omašćene sijale kao nove. Tom prilikom, ispod gustih obrva, čitao sam im zahvalnost koju je Tvorac, siguran sam, preneo onome kome je bila namenjena.

Uostalom, u jednoj pesmi narodnog pesnika Proke iz sela Petrovčića, tu odmah pored Karlovčića, našao sam strofu koja zvuči kao da je iz nekog crkvenog tropara, a zapravo je posvećena slanini:

To sveto jelo
Koje postoji od pamtiveka,
Bog je stvorio
Sa ljubavlju
Da nahrani gladnog čoveka.

To što je pesma posvećena slanini, komponovana kao da ima liturgijski karakter, ne samo da nije svetogrđe, već sam siguran da je, koliko izraz narodnog duha, toliko i neke iskrene ljubavi.
Sećam se, pa tamo do svoje 15. godine, često sam znao da zapatim grlobolju. Čini mi se da i sada, ako samo zažmurim, pri svakom gutanju, mogu da prepoznam onaj peckav, neprijatan bol krajnika koji signalizira da sa grlom nešto neće biti u redu. Mama je za taj trenutak bila spremna poput kakvog dobro obučenog regruta. Hitro bi u kuhinji narezala tri ili četiri tanja sloja slanine, po mogućstvu sapunjare. Onda bi odabrala kuhinjsku krpu, otkuvanu naravno, koja je istovremeno bila dovoljno fina da prione uz vrat, a dovoljno gruba da za njom ne zažali ako bi se ova nepovratno zamastila.

Tada bi, kao da pravi mesni rolat, poređala režnjeve slanine uzduž vešto smotane krpe, i sve mi to vezala oko vrata. Bila je sigurna da mi nikakva dalja medicina neće trebati.

Da li zbog toplote koja bi, koji minut kasnije, počinjala da mi miluje vrat, ili zbog osećanja materinske ljubavi i neke gotovo apsolutne zaštite koju sam kroz nju dobijao, do jutra bih postajao zdrav.

Naš narod ima strašne psovke, vulgarne do neukusa, u kojima pominje najsvetije stvari: hleb, sunce, krv…

Ali ne znam nijednu u kojoj se pominje slanina.

Ipak je to ljubav, od neke posebne vrste.

 

Tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli