Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Saonice na Svetog Stevana

Sneg je tog januara bio toliki da su kroz novosadske ulice lopatama prosecane staze kojima su se ljudi kretali. Onima koji su imali višak vremena i, što je još važnije, sigurnosti u sebe, sve je moralo izgledati bajkoliko. Ovi drugi proklinjali su zimu i zlu sreću. A ja ni tada, kao nijednog 8. januara, nisam zaspao.

Sveti Stevan, prvi od arhiđakona koje su rukopoložili apostoli lično, bio je zaštitnik Braneta Tucića, zvanog Džemika. U detinjstvu je toliko voleo vesterne, da je sanjao kako se zove Džejms. Ali u njegovom Čurugu takvo ime teško da se moglo zapatiti. A opet, deci je sve to bilo suviše zanimljivo da bi se tako lako zaboravilo. I tako je Brane, umesto da postane Džejms, čitav život proveo kao – Džemika.

U čitavoj priči, meni je bilo najzanimljivije to što je on s vremenom došao u Novi Sad i nastanio se u ulici Veselina Masleše. Kuća mu je bila pored nekog zaboravljenog pružnog koloseka. Danas tuda prolazi Bulevar Evrope. A mi smo, opet, u vreme mog najranijeg detinjstva, živeli u ulici Pariske komune. Negde preko puta samoposluge „Galeb“, koja je u ono vreme bila u rangu kakvog ozbiljnijeg tržnog centra. I na ovom mestu počinjao bi da se odmotava godišnji ritual, kog, uveren sam, dok sam živ neću zaboraviti.

Moj otac, koji se u duhu patrijarhalnog vaspitanja, koji mu se kao koncept više dopadao nego što je u njega stvarno verovao, svakog 9. januara, odmah iza podneva, rešio bi da se, mimo običaja, potpuno posveti porodici. Pored ostalog, to bi značilo da je još izjutra vadio dečje sanke i s predanom pažnjom, koja mu inače nije bila svojstvena – počinjao da im maže šine svinjskom mašću. Sredio bi ih posvećeno, kao što bi ljudi „utezali“ svoje „lade“ i „škode“ pred put na more. U neko doba pakovali bismo vino i kolače. Izašli bismo iz stana uzbuđeni, kao studenti pred važan ispit.

Pred zgradom bi tata sestru i mene stavio na sanke. Čekao nas je dug put. Prvo bismo se probili do Doma zdravlja u Rumenačkoj, a onda bismo, sve pravo, išli skroz do ulice Veselina Masleše. Tata je s obe ruke vukao saonice. Uživao sam da gledam u njegova ramena, svestan činjenice da je u njegovom svetu sve ovo bilo veoma veliko. Retka žrtva koju bi nam dobrovoljno prinosio.

ama je išla za nama. Za ne daj Bože, ako bi neko od nas dvoje pao sa saonica. Usput je vešto balansirala, vodeći računa da se ne oklizne i ne prevrne tacnu s kolačima.

Došli bismo kod Džemike zajapureni i srećni. Zatim ‒ pravo za sto, kog se ne bi postideli ni oveći svatovi. U njegovoj kući znalo se reda.

Naravno, slava je izgledala otprilike baš onako kako smo mi proslavljali Svetog Nikolu. Naime, nismo mi tada baš znali „kako to treba“. U to vreme, s polovine sedamdesetih, manji deo ljudi slavio je onako kako je zapoveđeno. Sa svećenjem vodice, bosiljkom, kadionicom i sveštenikom. Bilo je podosta i onih koji bi, javno demonstrirajući kako u te praznoverice ne veruju, baš na „crveno slovo“ nasred dvorišta tresli tepihe. Većina nas, međutim, birala je nešto između. Slavilo se bez sveštenika i crkvenih rituala. Ali su se obavezno pripremali koljivo i slavski kolač i palila sveća. Glavni događaj ipak je bio slavski ručak, a neretko i večera. Više bi to ličilo na neki godišnji sabor, na kom iskoristiš priliku da okupiš porodicu, kumove, prijatelje, pa da se usput pogostite i siti izdivanite.

Početkom devedesetih sve se nekako promenilo. Mnogi od onih koji su nekoliko godina ranije demonstativno tresli tepihe, počeli su da kupuju najveće sveće. Sve je postajalo napadno i prenaglašeno. Kao da se slava iz naših dnevnih soba, trpezarija i crkvenih porti, preko noći preselila na ulicu i u udarne termine naciolanih dnevnika.

Prolazile su decenije… Prerastao sam saonice. Postali smo stariji. S vremenom, jedna po jedna stolica za slavskom trpezom postajala bi suvišna. Na mestu kuće u Veselina Masleše danas je četvorospratnica. Pre desetak godina Džemika je otišao na mesto, na kom kućnih brojeva nema. Za njim i njegova Ankica. Odskora, i otac mi je levo s ulaza u nadaljsko groblje. Odranije i majka. I mnogi od onih s kojima sam se godinama gledao preko fila na svečarskoj Vasinoj torti.

Da bih jednog dana nešto shvatio… Ne slušajte priče i vražju politiku! S kandilom il’ bez njega. Uz tri Očenaša il’ bez njih. Okupljajte se. Pijte i veselite se. Slušajte jedni druge. Volite se, ili bar poštujte.

Jer, evo, ja se ovih dana nisam zaplakao ni zbog kandila, ni zbog Očenaša.

l zbog tatinih saonica… priznajem. Omaklo mi se.

 

Tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli