Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Gosti naši zvani

Onomad je bio vašar u Žablju, a na vašaru bude svega. Bude svega i oko njega. Do vašara nisam ni stigo, ostali smo prid Menkinom pekarom, moj drugar iz detinstva i ja. Ne zbog leba, lebac smo pazarili, ostali smo radi divana.

Divanio mi drugar o Žabaljčanima i gostima. Jedared je na vašar došo čovek čak iz daleka. Ondak je sve bilo daleko i lagano. Kreno je iz Srema, pa preko Dunava skelom od Karlovaca do Patrijaršije s Bačke strane i ondak udari preko koviljskog atara ušreg čelo Đurđeva na Žabalj. Kad je stigo, on pravac na vašarište. A od ulaska u Žabalj, od Bozeja do vašarišta ima skoro ko do pola puta kojuda je došo. Velik je Žabalj.

Bracika je mogo da propusti i da ne ide da vata ribu na Baru, al vašar nikad nije propušto. Vancage da padaju, nije sedio kod kuće, neg pod šatrom na žabaljskom vašaru. Valda je to sudbina tela da nuz njegov astal sedne i Jova, onaj iz Srema. Vidi Bracika da je Jova došo izdaleka i da merka pečenje, vidi da je domaćin čovek, tako se i opravio za put. Taman da Jova naruči kelneru šta da mu mete u tanjir, kad Bracika skoči. Ko ne zna Braciku, mislio bi da oće da se potuče, tako je skočio. Al jok! Ne da Bracika da gost ruča pod šatrom. Kaže on Jovi ko je i čiji je, u kojem šoru sedi i da nije daleko od vašara, i kaže mu da ide s njim, da mu bude gost i da ručadu ko ljudi, za velikim astalom. Vidi i Jova da je Bracika od naših, pa je red da se ne odbija tako štogod. I krenu nji dvojica lagano, sa sunca, flasterisanom stranom šora. Tempiro je Bracika korak da kad dođu do njega, supa bude na astalu i da se puši. Tanjir za goste je navek bio spreman, taka je to kuća bila. A tako je i bilo, oni za kvaku od kujne, a činija supe već na astalu. Puši se i miriši domaćinski. Pristavila reduša jutros, kad je Bracika na vašar kreno. Sednu oni i krene divan i nutkanje. Te koštaj ovo, te sipaj još jedared, te mi volemo kad nam gosti dođu i sve tako. Tako se i jezik razveže i Braca i Jova postanedu dobri drugari. Falio je Jova Srem i Sremce, te vaki su, te naki su, te šta su kadri i kolko mogu, te i kad ne mogu oni mogu još malko i sve tako. Spojili oni ručak s pomračinom, tek kad su lampu upalili, vide kolko su se zadivanili. Zadocnio Jova da krene na put, skela sad i ne ide, pomračina je. Kud će, šta će, nego da ostane kod Bracike da noći. Još su i noću divanili, dok je bilo gasa u lampi. Posle su polegali da sanjaju lepotu o kojoj su divanili.

E, onda je, kad su poradili poslove i kad su prošla još dva vašara, došo red da Žabaljčani idu u goste kod Jove. U Srem. Tuda kojuda je i Jova kod nji dolazio. Sednu oni jedno veče da divane i da se dogovore. Vode računa da se ne obrukaju pred Sremcima, napričo im Jova svašta o njegovima. Smisle oni da idu dva društva: jedno koje je glavno za jelo, a drugo da bude birano od onih što su kadri da dobro potegnu. To je, kažu, najsigurnije, da se ne obrukaju tamo u gostima. I odu oni, dočekaju ih domaćinski, nameste ih u pročelje ko prave velike goste. Reduše samo lete oko nji, naopako da štogod usfali. A ni gosti se ne daju lako, ni ovi što jedu, a ni ovi iz tabora za piće. Vidi se da su kadri i odabrani.

E, kad su već drugi put dolivali gas u lampu, počnu i gosti da se prave važni, pa krenu da mere ko je bolji. Oni il domaćini Sremci? Slušaju reduše, sad imaju kade, mlogo se i popilo i pojelo, pa ne trčkaraju svaki čas u kujnu. I sve je dobro bilo dok jedan Žabaljčan nije pito redušu da ona presudi ko je bolji. Kaže ona njemu da su kadri i ješni, a i da povuku mogu. Al ima jedna falinka, kaže reduša. Ej, kad su se ovi Žabaljčani izbečili, šta sad ne valja, misle se. Gleda nji reduša, pa redom da im objasni: Iskali ste da jedete, iskali da pijete, iskali i leba. I to dvared. Al niko da ište ono što nije sapun, pa se neće potrošiti. Slušaju Sremci taj divan, pa im igra brk. Kad, jedan od oni domaćina od vašarske ekipe kaže reduši: E, slušaj prijo, imamo mi i treću ekipu, ne samo ove dve što piju i jedu. Al njih nismo doveli, ti nit biradu nit praštadu.

Eto, bio je i ovaj vašar u Žablju. Kad opet bude, moram ići da čujem da l su oni išli još jedared skelom preko, al sad sa sva tri društva. Tu tek ima šta da se divani. Al prvo lebac da pazarimo.

 

Tekst: Bora Otić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli