Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Horgoš – A da Baja nije lupio o sto?

Nekada je Horgoš punio 1.000 vagona sveže paprike, a danas je dovozi – Selo u kojem se tolerancija ne uči već podrazumeva – Železnička stanica na koridoru 10,  kojom dnevno „projuri“ čak 5 vozova

 

Postoje neki toponimi koje čovek jednostavno zapamti. Nema tog meteorološkog izveštaja, koji decenijama unazad ne pomene stanje na putu Peć-Kula-Rožaje. Nikada tuda nisam išao, a čini mi se da taj put znam napamet. Prva planina za koju smo kao deca čuli bila je Triglav. U prvom razredu naučiš da ti se zemlja proteže od Vardara pa do Triglava. Sve do petog mislio sam da je Triglav najviši vrh sveta. A onda je došlo što je došlo i mi padosmo – od Horgoša do Dragaša. To da nam se zemlja prostire od Horgoša pa do goranskog Dragaša, devedesetih godina smo slušali osam puta dnevno. Taman smo se iz toga iščupali, kada je političko pitanje prvog reda postao autoput Horgoš-Požega. E sada je stvarno dosta! Ako već nisam bio u Peći, na Kuli i u Rožaju, baš kao ni na Triglavu, odoh u Horgoš! Blagovremeno.

Prema legendi, Horgoš nam se „dogodio“ skoro pa slučajno. U dvorcu Trijanon kod Pariza sile Antante su posle Prvog svetskog rata potpisale mirovni ugovor sa Mađarskom i oduzele joj neke teritorije koje su se u okvirima Austro-Ugarske nalazile u sastavu Ugarske. Čehoslovačkoj su pripale Slovačka i prikarpatska Ukrajina, Rumuniji Transilvanija (Erdelj) i istočni Banat, a Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca – Slavonija, Srem, Hrvatska, Međumurjem Prekomurje, delovi Baranje, Banata i veći deo Bačke. Elem, zagledani u karte politički geometri ugledali su natpis „Horgoš“. Upitaše predstavnika Mađarske, koliko Mađara živi u tom selu? Ovaj odgovori: „10.000“. Na to Nikola Pašić skoči, opali pesnicom o sto i uzviknu: „30“. Evropljani budu sigurni da je reč o 30.000 Srba koji, prirodno, moraju biti sjedinjeni s maticom. A Srba je stvarno bilo – 30. Da Baja Pašić nije izveo štos dostojan političkog šmekera prvog reda, ko zna šta bi danas bilo?

Uglavnom, što se stanovništva tiče, stvari se ni danas nisu mnogo promenile. Osim jedne činjenice koja iskusnijim putnicima po Vojvodini, nažalost više i nije vest. Seljana je naime danas manje, nego pre jednog veka. Tako je i Horgoš sa nekadašnjih gotovo 10.000 stanovnika, danas pao na 6.000. A dobro će biti da i tako ostane. Najpre malo istorije, a onda ćemo reći i zašto. Reč „horog“ na mađarskom znači „udica“. Današnje selo pre 1.000 godina bio je mali ribarski salaš. Onda su preko njega redom gazili: Tatari, Kumani, Turci. Od salaša je ostala pustara. sve dok je 1751. godine nije kupio segedinski glavni pisar Mikloš Karas. Od Marije Terezije gruntovnicu je dobio 1771. godine i ovaj datum se danas nalazi u grbu Horgoša. Selo je pripadalo županiji Čongrad. A onda je došao Prvi svetski rat, da bi napokon Pašić opalio rukom o sto.

Horgošu je sudbina dodelila mesto sela na granici. Uvek je iza njegovih zadnjih kuća prolazila linija podele. Mali i Veliki Horgoš, županije Čongrad i Bač-Bodrog, Banat i Bačka, Srbija i Mađarska… Horgoš je uvek tu negde između. Prednost je što uvek osećaš podsvesnu mogućnost izbora, ono „drugo“ ti je na dohvat ruke. A opet, loše je što si za svakoga zapravo provincija. Uvek daleko od centra, selo je ostalo uskraćeno za mnoge blagodeti matičnih varoši. U njemu nema monumentalnih spomenika i „kapitalnih investicija“. Zato ima nečeg drugog. Ima mnogo zanimljivih i gotovo neverovatno tolerantnih ljudi. Valjda zarad ovog mentaliteta granice, u Horgošu se najmanje govori o dnevnoj politici, nacionalnoj surevnjivosti ili čemu drugom tipičnom za centre moći. Iako su u selu preko 80 odsto Mađari, već posle vašeg pozdrava na srpskom, bukvalno svi će pokušati da vas prate na vašem jeziku. I to tako spontano da ćete naravno i vi odmah poželeti da upamtite bar neku mađarsku reč. U velikim gradovima ovakve stvari uče se na kursevima koje drže belosvetski predavači. U Horgošu se tolerancija podrazumeva. Ovde zapravo odmah shvatite da je Život nešto iznad politike.

Lokalni hroničar Zoltan Nađđorđi je verovatno jedan od zanimljivijih likova kojeg biste mogli dobiti za vodiča. Poljoprivredni tehničar, neupadljivog izgleda, skroman i obziran. Onda provedete s njim pola dana i shvatite da se pred vama nalazi instruktor najagresivnije varijante karatea „kjokušina“, nosilac crnog pojasa trećeg dana koji kamen od 2 kilograma slomi lakše- nego dete štanglu plazma keksa. Slikar koji je učestvovao na preko 100 izložbi. Zvanično, 1983. godine najbolji strip crtač bivše Juge. Gljivar. Ekspert od kojeg je evropskim vitezovima gljivarskog reda zastao dah. Pre par godina, ode Zolika na Hungaroring na susret pečurkara iz cele Evrope. Onako nepozvan, da prošeta. Kad tamo, zakuvali paprikaš. Od gljiva naravno. Zoli koji je u naišao u trenutku kada je paprikaš već bio gotov, sa mirnoćom kjokušin borca, nalije sebi tanjir. Onda uzme viljušku i ukraj tanjira poređa svih 13 pečurki koje je kuvar stavio u kazan. Onda svakoj izgovori ime na latinskom i mađarskom. Ovi mislili da ih to zavitlava neki profesor sa američkog fakulteta. A ono Zolika iz Horgoša, koji je znanje skupljao lunjajući njivama i livadama oko sela. Da nije tako simpatično bezazlen, već bi ga 12 puta ubili naši ili mađarski graničari. Jer Zolika kada ugleda pečurku ide prema njoj bez obzira je li između granična crta ili nije. Sva sreća, pa ga već svi poznaju.

Nas je vodio u Kamaraš, idiličnu ulicu na kraj sela, sastavljenu od pedesetak vila. Dobro, reč „vila“ danas već, nakon veka naše nemarnosti, zvuči malo uslovno. Zapravo, vlastelin Geza Karas je nekad davno zidao u Horgošu dvorac. Budući da je zapao u dugove, morao je da isparceliše veliko parče zemlje koje je imao i da ga prodaje na malo. Arhitekta Ede Mađar iz Segedina, projektovao je čitav niz letnjikovaca, koji su u to doba zaista ličili na vile. On se siromah tragično zaljubio i 1912. ubio. Ostao je Kamaraš da svedoči o ovoj tananoj duši, koja nije izdržala sudar sa velikim svetom. Zolika zna svaku kuću i sve naslednike koji su kroz njih defilovali. Mi smo bili kod Marije Jelovac, nekada direktorke DD „Bačka“, koja danas pokušava da održi stari sjaj građevine koja, baš kao i sve vile (pa i njihovi vlasnici) pamti bolje dane.

A Horgošani imaju šta da pamte. Sinonim sela je začinska paprika, koja je posle vegete, verovatno bila najprepoznatljiviji brend u ovoj branši. Nekada je Horgoš sam punio 1.000 vagona sveže paprike. I danas hladnjača „Higlo“ ima kapacitet za 1.500 tona mlevene paprike. Samo što horgoške više nema. Selo sa 230 godina dugom paprikarskom tradicijom, danas je dovozi sa strane. Fabrika „Vitamin“ podseća na ta vremena, ali … Horgošani su sreću i zaradu potražili na drugoj strani.

Jenea Šerfezija- Jenciku, predsednika Kluba horgoških proizvođača, zatekli smo u vinogradu na berbi. Pod vinogradom ima 2 hektara, još 15 jutara pod jabukom i isto toliko obrađuje kao oranicu. On će onako za svoju dušu podsetiti da ima i 200 mušmula i 40 kvadrata crne zove. Objašnjava nam da aloe vera, kao mitska lekovita biljka, ima zvanično 173 načina primene. Crna zova 75. Nije loše! Ipak, iako njegov klub proizvođača zvanično ima preko 100 članova (Zolika je naravno počasni član) „pravih“ proizvođača ima na prste da nabrojiš. Recimo Horgošani su sa okolinom imali do nedavno- 2.000 jutara vinograda, a danas manje od 50! I jabuka se sve manje isplati. Industrijska otkupna cena je 6 dinara za kilogram, pa ti vidi. Strategije nema. Jedne godine trljate ruke, jer su došli Rusi i sa grane sve pokupovali. Odmah planirate da sledeće godine stavite pod voće još koje jutro više, kada se pojave još jevtinije jabuke iz Moldavije i Rusi odu tamo. Jesmo mi braća, al džabe je džabe. Šta li će tek biti kada nas iz Evropske unije prišrafe sa svojih milion paragrafa i zakona, pita se Jencika? Ništa, trljaćemo se mašću od crne zove i jesti mušmule.

Zato je Biro Nandor spojio lepo i korisno. Kaberne sovinjon, rajnski rizling, šardone, pinot… sve u svemu podrum sa 20.000 litara vina. Sam ga pravi i sam ga proba. Ne propušta priliku da kaže kako su vina sa peska mnogo mekša i pitkija od onih „redovnih“. Tlo je puno kvarca, pa sunčevi zraci ne propadaju u zemlju, već se vraćaju u biljku i tako je još jednom dogreju. Rezultat je vino prepoznatljivog šmeka, u kojem Nandor vidi veliku šansu. Doduše, kada su dolazili Rusi i on ih pitao kakav im kvalitet treba, dobio je odgovor: „Uzećemo sve, samo nek nije govno“! Nandika i pored toga u flašu stavlja samo najbolje. Ma, ima života u Horgošu. Jeste da je već puno praznih kuća, a i one pune se prodaju za maksimalno dvadesetak hiljada evra. Jeste da je mladih sve manje (iako više ne odlaze u Mađarsku tako masovno kao pre desetak godina). Ipak, granica je granica. Tu je Subotica, blizu je i Novi Sad. Tu je Segedin, o Tisi da ne govorimo. Ne možeš da propadneš sa takvim komšilukom. Jedino im nije pravo što ih strpaše u severno-banatski okrug. Bačvane je u Banat i kikindsku glasačku kutiju preselila Miloševićeva politika, prema kojoj je trebalo malo razvodniti prilično homogeno mađarsko biračko telo. On razrezao, pa tako i ostalo. Al sad, šta je- tu je.

U našem lutanju po Horgošu nailazimo na železničku stanicu. A tamo prizor za nevericu. Jedan od potencijalno najfrekventnijih putnih pravaca u Evropi, danas više služi kao pozornica za živi muzej. Kroz stanicu dnevno prođu 3 para vozova (tamo i nazad) iz Subotice za Segedin i još 2 lokalna što idu do Kanjiže. To bi bilo to! Ceo dan 5 vozova. U stanici oprema s kraja pretprošlog veka.  Teleprinter veličine manje veš mašine i par uređaja za muzej železnice. Milan Novaković se i sam gotovo oseća kao eksponat. Na ovoj stanici je od 1971. godine i bio je sve. I otpravnik vozova i šef stanice. Sada čeka penziju. Devedesetih godina, u vreme kada je šverc bio najprosperitetnija privredna grana u državi, on se ispraćajući vozove što idu za Segedin i natrag, osećao kao na ratištu. Čega se sve nije nagledao. Dođe mu roman da napiše. Al kad malo razmisli, bolje mu je da ode u penziju. Ne valja se previše ni sećati.

Odlazimo iz Horgoša. Zolika u znak pozdrava, nasred pruge dlanom razbija dve kamenčine. U suštini i on i mi znamo da ćemo se ponovo sresti. Jer, iz Horgoša je nemoguće otići i ne vratiti se. Kad podigneš kuću na tako prometnoim mestu, nema rastanka. Pre ili kasnije putevi će vam se ponovo ukrstiti. Do tada možda kroz Mićinu železničku stanicu projuri i neki brzi voz. Jenciki rodi sorta mušmula za kojom bi i Holanđani plakali. A Dalaj lama u Parizu prekine razgovor sa Sarkozijem da se javi Zoliki. Čudno je to mesto. Nisam čestito ni otišao, a ide mi se ponovo.

 

Tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli