Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Kuzmin – Vrači u donjem Sremu

Selo moje: Kuzmin

Iako smešteno uz auto-put, na čas posla do Mitrovice i Šida, selo ima razloga za brigu. Ipak, bilo je ovde i većih muka, al’ su Kuzminci uvek pobeđivali

 

UMESTO LIČNE KARTE

Poslednjih godina, nekako, sva priča o selima svela nam se na onih pet rečenica iz turističkih prospekata. Sva su sela preko noći postala ušuškana, okružena netaknutom prirodom, sa bezbroj kulturnih znamenitosti koja će u momentu privući vašu pažnju. Naravno, među blizu 400 vojvođanskih sela, ima nekoliko desetina onih koja zaista jesu takva.Onim ostalim, predstavljajući ih tako, samo činite medveđu uslugu. Efekat razočaranja kada jednom u njih prispete biće neizbežan.A zapravo, pogrešili ste samo u taktici.Sa selima vam je kao i sa čovekom. Što bi rekao Tolstoj: „Primaju se po lepoti – a ispraćaju po pameti“. Ima sela poput Morovića, koje smo i sami, kada smo ga ugledali, prozvali „vojvođanskom Venecijom“. Obgrljeno dvema rekama, zaista je kao rečno ostrvo, s mostovima, templarskom crkvom i onim čuvenim vojnim lovištem u pozadini.Takva sela su poput lepotice s varoškog korzoa. Preseku vas, ostave bez daha, pa se vi snalazite. Ali, kao što je slučaj i s ljudima, većina sela ostavlja na vas utisak tek pošto ih upoznate, saslušate, zajedno otćutite. A kada se s njima rastanete, bude vam drago zbog novog poznanstva. Ipak, to je teži put. I zato se njime ređe ide.

Upravo zbog ovoga, najčešća rečenica pri predstavljanju Kuzmina biće: „Selo Kuzmin nalazi se u Sremu, između Dunava na severu i Save na jugu, u udolini među padinama Fruške gore i Cera“. Zvuči tako romantično. Postoji samo jedan problem. Kada dođete u Kuzmin, shvatićete da od Save, a naročito Dunava, i nemate mnogo vajde. Da vam je Fruška gora blizu koliko i Novosađanima, recimo, a o Ceru da i ne govorimo. Jednostavno – ne prepuštajte se olakim emocijama. Nije to onaj „divan, kićeni Srem“ iz pesama. Neće vas ovde sačekati nikakvi čokoti vinove loze, rascvetale trešnje po sokacima i alaske barke na obalama. Ovo je težački i istovremeno gospodski Srem, kakvog ja, možda, još i najviše volim.

Kuzmin vas tera da zasučete rukave i napregnete sva čula. Nema ovde ni lake lepote ni očiglednih senzacija. Sve morate zaslužiti! Najpre tako što ćete zaroniti u ozbiljne knjige i shvatiti da gazite po tlu kojim se gazilo vekovima pre vas. Često možete čuti kako se neko „naselje pominje još u praistoriji“, pa shvatite da je na tom mestu u 13. veku, istina, bilo neko naselje, ali je ubrzo nestalo i narednih 500 godina nije bilo apsolutno ničeg. E zato je Petar Runjanin (1775-1839), učitelj i sveštenik kuzminski, u svojoj autobiografiji ostavio sećanje na selo, iz kog vidite da je ovdašnja istorija duga i autentična. To vas navede na logičnu pomisao. Ovim prostorom jezdile su boleštine i silne vojske, kojima se ni broja ne zna. A ovi ljudi, uprkos svemu, ne pomerajući se, traju vekovima. Kakav li to eliksir života imaju? Vratiću se jednom u Kuzmin da probam na to pitanje da odgovorim. Doduše, u više izvora se navodi kako je selo ime dobilo po svetim mučenicima i besrebrenicima, lekarima i čudotvorcima Svetim Kozmi i Damjanu.Ali ovaj odgovor bio bi mi previše jednostavan. Mora tu biti još nečeg!

Inače, od svog geografskog položaja, za koji bi mnogi rekli da je idealan, Kuzminci koliko vajde imaju, toliko i nemaju. Da podsetimo, selo ne da je smešteno uz put – već uz auto-put. Problem je u tome što taj put gotovo isključivo vodi u jednom pravcu. Ko god je otišao iz sela nije se vratio. To se, nažalost, najviše odnosi na decu, koja odlaze na školovanje. Domaćini sa kojima smo razgovarali jedva su uspeli da se sete nekoliko mladih koji su se nakon školovanja vratili u Kuzmin. Pesničke i muzičke manifestacije začete su u selu još 1974. godine. Onda je đavo došao po svoje, pa je tradicija prekinuta. Kulturni centar „Kuzmin“ rešio je da je obnovi. I imao je raštaA posla nema. Zvuči kao malifenomen da selo sa blizu 3.000 stanovnika, koje se nalazi na pola puta između Šida i Sremske Mitrovice, nema nijednu firmu. Obližnji Kukujevci imaju osam ili devet, od kojih su neke od regionalnog značaja. Verovatno je i to razlog najporaznijeg podatka… Kuzmin trenutno ima preko 150 praznih kuća.Cena jednog hektara zemlje i kuće u kojoj bi se moglo živeti gotovo se izjednačila. Hektar ume da ode i do 10.000 evra. Kuća ima i za 5.000, a one kvalitetnije koštaju do 20.000. Sve u svemu, cena kuće nije povod zbog kog se mladi ne vraćaju.Presudan je posao.Selo je nekada imalo preko 200 zaposlenih ljudi.Danas je to retka privilegija. Ali, ne brinimo! Zna Kuzmin kako se traje.Uprkos svemu.

 

KUZMINAC

Slavko Šojić je Kuzminac.U dvostrukom smislu. Šojići, prema pisanim podacima, u selu žive od 1756. godine. To je, priznaćete, ozbiljan podatak.Važno je znati i da je Slavko osnivač čuvenog tamburaškog sastava „Kuzminci“.U čitavoj Vojvodini malo je boljih tamburaških bandi. Imaju više od 20 autorskih pesama. Kaže Slavko – mogli su postati naše „Legende“.Zašto nisu, druga je priča.Ko ih se uželi, zna gde će ih naći. U mitrovačkoj „Beloj ruži“ sviraju već 20 godina.

A i oni koji žele da potraže Slavka znaju gde će ga pronaći. Od 1991. nalazi se u stolarskoj radionici. Usavršio se u retkom zanatu.Od javora i smreke pravi tambure, koje su izašle na glas. Popravlja i stare. Najbolje mušterije su mu Slavonci.Tamo je tambura stekla status nacionalnog instrumenta. Slavko se diči i time što je predsednik Kulturnog centra „Kuzmin“. Krenuli su od ničeg. Trenutno pod njihovim okriljem rade: bioskop sa 400 mesta, dramska i folklorna sekcija, te, naravno, tamburaški orkestar. Stotinak mladih ljudi iz sela redovno se okuplja.Slavku se čini kao da sanja.Osnovali su i manifestaciju „Raspevana jesen“.Ona zavređuje posebnu priču.

 

RASPEVANA JESEN

Možete misliti kako izgleda kada se u jednoj sali okupe amateri pevači narodne muzike iz čitavog Srema.Bude i smeha i suza.Pesničke i muzičke manifestacije začete su u selu još 1974.godine. Onda je đavo došao po svoje, pa je tradicija prekinuta. Kulturni centar „Kuzmin“ rešio je da je obnovi i imao je rašta. Selo se animira, mladi pevači daju sve od sebe. Neki se predstave kao vrhunski talenti. I, što je najvažnije – manifestacija bude povod za druženje na koje se davno zaboravilo. Pokrovitelj manifestacije postao je i Grad Sremska Mitrovica, a broj zvaničnika koji je posećuju sve je veći. „Raspevana jesen“, popularnim žargonom rečeno, postaje jedan od brendova sela. Zasluženo.

 

ZASVIRAJ ALI…

… za pojas zadeni! U Kuzminu za ovu poslovicu znaju.I odmah nas iz koncertne sale uvode u obore. Baš tako! Kuzmin je nadaleko poznat po uzgoju svinja, a od 2001. godine, kada je osnovano Udruženje odgajivača svinja „Graničar“, organizuje se i Sajam koji je iz godine u godinu sve posećeniji. Predsednik udruženja Živorad Živković s medijima se snalazi kao javna ličnost velikog kalibra. Em što zna svoj posao, em što ga voli! Od njega ćete čuti da su kuzminski odgajivači svinja na regionalnom nivou ozbiljan reper. Hrane i do 30.000 tovljenika. Sva sreća pa je „Mitros“ stao na noge i sada je svima lakše. Mada, slušajući Žiku, shvatićete zašto ovo relativno malo selo ima čak devet doktora nauka. Znaju za jadac. Jeste da, kako rekosmo, Živorad uživa u svom poslu i u obor ulazi kao neko u dnevnu sobu, ali… Želja mu je da pokrene proizvodnju malina i jagodičastog voća! Radi 65 jutara u zakupu i 25 jutara svoje zemlje.Što je ne bi dodatno oposlio?Svinja je svinja – a malina je malina. Nikada ne znaš na čiju stranu može da vagne.

 

SVE JE TU

U suštini, Kuzmin je jedno ozbiljno selo. Dobro, nemaju banku i kanalizaciju, što s obzirom na visinu podzemnih voda i nije bezazlen problem. Sve drugo imaju.Važnije stvari možete završiti u samom selu, a za sve ostalo grad vam je blizu.Kako je i red, u Mesnoj zajednici domaćini su nam bili Stevan Milovac i Svetlana Vučković.Predsednik i sekretar.Pored Osnovne škole „Branko Radičević“, ovo je najvažnija zgrada u selu.I Svetlana i Stevan, kao Kuzminci, pamte bolja vremena.Koliko mogu, trude se da i ova postanu takva.Preko Uprave za saobraćaj, postavljanjem ograde i signalizacije, ove godine realizovan je projekat za bezbednost dece u saobraćaju.Infrastrukturno gledano, selo ima sve što je neophodno za život.Osim ljudi. Škola je i dalje puna đaka, ali ni izbliza kao nekada, kada su kipili kao iz košnice.

Ali – ko je Sremu dolijao? Niko i nikada.I biće tako.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Čila David

Možda vam se svidi...

Dobrodošli