Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Izežga, nema vetrenjače

Možda se to kod vas kaže vetrenjača, baš ko i u knjigi, al ode se navek zvala vetrnjača. Tako će biti i sad. Vetrnjača je bila ko dobra kvočka, pod nju si mogo da podbaciš svakojako jaje da o njim brine i kad se izlegnu. Makar da su svi u vetrnjači bili beli, ako je taj polog bio crn, opet će ga naraniti. U njoj i okolo je bilo za sve. Jeli i golubovi i vrapci i kumrije, miševi vukli u rupe, a bilo je i za narod. Kolko je ko imo, tolko je mleo i tolko se jelo. Taj što je umo vetar da uvati, uzimo je ušur. To mu je bila medalja za hrabrost i pehar za nauku. U to doba nit je radio javljo kakvo će vreme biti, nit su nas svako jutro plašile ove devojčure s televizije što se nose na bretele kad je napolju salauka. Navek se poplašim da ne ozebu i da ne znaju šta je napolju. Vetrenjari su znali kakvo vreme ide. Samo glede u nebo i znaju. Umu. Ako omaše il nisu budni, odoše krila u očin.

Bilo je da ih neka slota iznenadi, al se zdravo vodilo računa da do tog ne dođe. Bilo je i da baba priča deci kako je od svog dede čuo da je jedared tako zdravo duvalo i da je salauka odjedared naišla da su krila od vetrnjače našli čak u drugoj duži u vinogradima. Kadgod su oko sela bili vinogradi, a vetrnjače su bile na kraj sela, di navek malko ima vetra.

Ove naše su bile u špic i od cigalja. Ajd što su mleli žito i vetar vatali u krila, al su

se i deca alila tuda. Divanio mi je moj otac da su oni, kad je bio deran, svašta

cirkuzirali oko Majorove vetrnjače. Nije to ko sad, da se sve vidi i da se pentraju kojekuda dok narod gledi, il da posle meću na internet da ceo svet vidi kako su cirkuzirali. Jok. Naši odu s druge strane vetrnjače pa kad tamo bude ladovina i kad nigdi nikog nema, ondak se pentraju po zidu, ko višlje može. Ima tog i danas, nije moj otac izumo ono pentranje po veštačkim stenama u sportskim halama, al da vam ispričam šta sam upamtio. Pentrali su se u punoj sportskoj opremi za ono doba: bosi i u crnim klotanim gaćama na učkur. To im je bilo sve za celo leto. Onda se naslone na zid, nosom da pipnu ciglju, i odupru se palčevima na nogama o donje fugne, a rukama se drže za gornje. I ondak ajd lagano. Fugnu po fugnu, ko može višlje. Kad promaše il kad popuste prsti, onda skliznu po zidu pa se oderu zapravo, bude gore neg kad s crepom uveče ribaju pete, da ne budu musave od dudova. Bilo je puno dudova i belih i murge, pa ko bi sve te obišo, a da ne ofarba stopala. Niko ondak nije zato ni mario, svi su bili i isti i jednaki, onako musavi malko od prašine i u tim crnim klotanim gaćama. Kad se ulopaju od murgana, bili su, kanda, ko ovi što su sad moderni, samo se ona tetovaža skidala crepom i vodom. Ko kod čika Jove Zmaja: „Trljam, trljam, sve se puši, ribam redom…“

Čuvala se tajna onda – kad se kogod odere na ciglje, nije smelo da se izdaje. Ako jedan soruje, svi će sorovati za njim. Kad jedan bude bijen, ondak svi dobiju batina, da to više ne rade.

Najvećma su bili bijeni jedared, kad nisu mislili da se vidi izdaleka šta rade. Rešili bili da probaju ko sme da se veže za krilo i da se okrene s njim ceo krug. Namontiraju se tajno i u tišini, jedan (nikad mi nije priznao da je bio on) veže se za krilo s opasačem i stegne se rukama i nogama, a bratija otkoče krila i vetrnjača počne da se okreće. Dok su se oni snašli, bilo je tu i nekolko krugova i malko i galame dok nisu opet zakočili krila. E, al vetrnjače su kadgod bile i najvišlje tu di su. Samo je crkva bila višlja, al je ona bila usred sela. Kad se to završilo, ondak su svi redom fasovali s tim opasačem. Sreća da su nosili klotane gaće pa nisu dobili po goloj guzici. Sedeli su posle na lubenicama, da lade tur.

Onda su jedared došli neki ljudi s limuzinama, slikovali i izmerili vetrnjaču, popisali di šta ide i stoji i rasklopili je. Nisu je rušili, neg su je rasklopili. Odneli je, ko da nikad nije ni bila tu. Kažu da su je sklopili za druga Tita. Svima nam je to trebalo da bude čast, ponos i dika i da se radujemo. I mi i Tito.

Očin smo se radovali, bilo je pusto i ćosavo. I sad je tako. Da nije, već bih i ja probao, ko moj otac. Zato mi ovo nije ni divanio dok nisu vetrnjaču rasklopili. A valda nije teo ni da mi kvari lektiru, taman smo čitali Don Kihota.

 

tekst: Bora Otić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli