Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Bećari

Natrapam onomad na dvojicu što su se podžapali oko toga šta je to bećar. Jedan, načitan, ne odstupa da nauči onog drugog što bi volo da bude bećar, da zna šta to znači i da ga vrati još u doba Prvog srpskog ustanka. Divanio je da su bećari bili prva stacionarana srpska vojska, da su bili naoružani puškom, handžarom, kuburom i nožem, nisu imali uniforme nego su nosili ono što su imali kad su došli u dobrovoljce da se bore protiv Turaka. A jok, za onog drugog su bećari oni što volu da se bećare i kvit.

Čuo sam jedared o jednom bećaru iz Sombora, iz gazdačke je kuće bio. Deda mu je bio jaki, baba nasledio kapital i još ga dopravio. On kad se rodio, teralo se kera nedelju dana. Kad je do škole narasto, pošlje njega baba u Beč da studira nauke i da bude najpametniji od sviju njih. Kad god im je na ferije dolazio, pita ga baba kako je, on mu odgovori da je dobro, da studira nauke i da baba sprema još novaca za te velike škole, skupoća je u tom Beču. Baba ko baba, od silnog posla nije nikad stigo da ide u taj Beč da vidi kolka je to skupoća i komplikacija, al je zato stigo da navek spremi novaca kolko treba. Prođe jedna, prođe druga, prođe treća, prođe i četvrta godina kako njegov deran u Beču studira te silne nauke. Navek opravljen onako po bečkoj modi, nalickan i naglancan, oma se vidi da je iz belog sveta i da za paora nije, zato i studira nauke. Načuje baba da to s naukama baš i ne štima kod njegovg derana kako treba, da se deran samo bećari i da od te škole ni očina biti neće. Pita bećara kako je, ovaj kaže da je dobro, studira nauke i istavi babi novi račun. Napuni baba opet kesu, pošlje derana još godinu dana na studije. Prođe i ta godina, javi deran da dolazi na ferije, svi se obraduju, nije se to putovalo svaki čas, ko danaske. Dočekaju derana zapravo i veselo, ko nikad do sad. I deran se iznenadio kad je fijaker stao pred kuću, kolko ima gostiju i sviraca. Pozvo njegov baba svu rodbinu, naručio svirce, napekli mesa i namesili kolača, ceo Veliki šor da narane, tolko je bilo naspremano. Uđe taj bećar student u kuću, svima se lepo javi, unesu njegove kofere, plate fijakeristu i počaste ga rakijom. Pita kočijaš šta se kod njih slavi kad tolko ima sveta. Kaže baba njemu da slave što je deran diplomiro. Čuje to deran, pa malko stidljivo priđe babi da ispravi grešku i kaže: “Babo moj, al ja još nisam diplomiro“. „Što se mene tiče, jesi“ kaže na to baba.

Setio sam se još jednog bećara, iz Sentomaša je bio. U to doba njegovi držali svinje, lepo im išlo i bilo je lepi novaca. Ondak  je krmača koštala oko četirsto pedeset dinara. Nakupili njegovi skoro četir stotine iljada, maltene pun džak novaca. Jednog dana reši taj bećar, sin jedinac bogatog babe, da novce nosi u Sombor, da ih u županiji ostavi na knjigu, na sigurno, ko što se u bankama radi. Kad je očo, vratio se posle devet meseci. Nema ga, pa nema, brinu njegovi di je. Čuje njegov baba od nakupaca i trgovaca: „Vidli smo ti derana u Pešti“. „Šta radi tamo?“ pita baba nakupce. „Tera kera“, kažu! „Ju-ju-ju“, kaže baba. Onda mu opet neko, posle dva meseca, kaže da je vidio derana u Temišvaru, tero je i tamo kera. Opet baba prokomentariše sa „ju-ju-ju“. Bilo je glasova da su ga viđali i u Bugarskoj, Beču, Zagrebu, po kuplerajima i bircuzima sve dok je bilo novaca i dok nije istero kera do kraja. Da je baba imo veći džak, umo bi on i godinu da sastavi u bećaršagu.

 

tekst: Bora Otić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli