Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Berbernice i berberski biciklovi

Ni tog svega, kanda, više nema. A bilo je, nije da nije. Samo tog je i bilo. Prvo je bilo više biciklova neg berbernica, a možda je bilo i fele-fele. Bicikli je bio jeftiniji od berbernice i brže je majstor stizo do mušterije.

U to doba su se samo muški brijali. Bilo je i onda brkatih žena, al’ su one nosile svoje brkove. Valda se tako znalo ko je gazda u kući. Sve drugo se znalo i čulo u berbernici. U berbernicu su dolazile mušterije radnim danima, a majstor je išao kod mušterija subotom i nedeljom zajutra, pre službe. Išao je kod mušterija i radnim danom, al’ to baš i nije bilo veselo. To poslednje brijanje moglo je i sa starim brijačem, taj što je na redu da ga majstor obrije nije se bunio. A i brijač je posle brijanja osto kod njega, da ga ponese u drvenom kaputu, kad ga isprate kroz kapiju, s nogama napred. Zato je to brijanje i bilo malko skuplje od onog redovnog. A nije baš svaki brica to radio. Samo oni kojima ne drkću ruke kad pipnu ladan obraz.

Paori su se šišali, a kicoši, drugovi komunisti i ostala vlast što nosi kravatu išli su na štucovanje i fazoniranje. Da nije bilo njih, berberi ne bi ni radili. Di ćeš od paora novaca zaraditi? Em se retko šišaju, em ne daju novce, neg to što imaju. Kako ko i kako se pogode: neki daju kukuruz, ako brica ima šta da hrani u avliji, neki žito pa posle bude brašna, neki čvaraka, kobasicu, džigernjaču dok je friška i jaja, bude i svinče kad ga urane. Svega je bilo kako su pogađali.

Bilo je i da se majstor sam posluži, nije da nije. Volele su uspaljenice i uspijuše kad im majstor dođe. Donese novi miris u salaš, onako zalizan i sa friško štucovanim brčićima bio je jedino čeljade na salašu što nije mirisalo na štalu i balegu i nije se u brazdi oznojalo. A i majstorske ruke su bile ko plišane. Ovi njini su komotno dlanovima mogli da oribaju šerpu kad mleko zagore. Nije im trebalo ni pepela ni peska. Izeš tako milovanje kad kogod zagore.

Leti su vrata na berbernici navek bila otvorena, a zbog muva i lepote visila je zavesa. Takmičili se majstori koji će lepšu da okači. Sve su bile od nekih pantljika i traka, neke su imale i drvene kuglice, pa su navek pevale tu drvenu pesmu kad kogod uđe. Zimi je bilo malko drukčije. Prvo, kadgod su bile jake zime i vodilo se računa šta kogod nosi na glavi. U takim zimskim uslovima najtoplije je bilo u berbernici. Em je mala, em majstori volu kad je toplo i kad se pećka usija. Onda svi pobegnu u drugi ćošak, dok ne prođe crvenilo.

U berbernici se sve čulo i sve znalo. I šta treba i šta ne treba. Krene svet da obavi šta ima, pa kad čuju šta ima novo, svrnu u berbernicu da jave majstoru. To je najsigurnije da se brzo raščuje. Neki uđu pa divane, a neki izdeklemuju s vrata pa idu da ne zakasne. Imo je brica i mušterije i drštvo. Mušterije je držo i poštovo, a društvo mu je bilo iz komšiluka. Kad porade po avliji i namire, ajd preko da čuju šta ima novo i da malko divane. I majstoru je bilo lepše da divani s nekim neg’ da samo sluša kako pucketa vatra i uji cug.

Nije brica nosio mlogo alata, pa mu je bilo zgodno da biciklom obiđe mušterije. A i te mušterije nisu volele da se mešaju s onima u berbernici, pa im je bilo lepše da ih majstor obrije u avliji pod dudom, il’ zimi u kujnici neg’ da sede u berbernici. Još su bili poplašeni da im kogod od tih što kod brice dolaze svaki dan ne počupaju brkove opet.

Onda brica napravi dogovor kad će kod goga, uzjaši bicikli, pa ajd redom. Lavor i vodu ne nosi, to imaju svi. I peškir je bio kućevni, biran, da se ne sramote pred bricom. Ne bi to majstor odavo, umo je da čuva i da se pravi nevešt, da ne odaje baš sve. Moro je tako. Dolazili su mu i udbaši da čuju šta im novo. I tu je moro da bude vešt. Od mušterija se živi.

Najviše novaca od svih brica na svetu zaradio je naš čovek. Sremac iz Neradina, Nikola Bizumić. ’Teo je bude berber, al’ mu nisu dali, pa je ko pravi Sremac i pustolina zapalio sva guvna nakraj sela i pobego u beli svet. Tamo je prvo izumo da se zove Džon Smit, a posle je izumo i mašinicu za šišanje. To je njegov patent i sve te duple kose koje danas rade na kombajnima, mašinicama za brijanje i šišanje ‒ njegov su izum. Silne novce je zaradio, al’ ih posle njega nikom nisu dali. Kao, nema naslednika. A i on nikad nije smeo da se vrati u Neradin. Nisam još čuo da su mu oprostili onu paljvinu, ni za života a ni sad, posle. Možda nisam dobro čuo, ko zna. Eto, nisam odavno čuo ni onu najstrašniju psovku „ko te šiša“. Ni ona nije imala naslednika.

To što je zaradio od patenta je toliko velik broj da nisam umeo da ga pročitam. Kanda, kad bi kogod rešio da te novce ispalati, garant bi svaki čovek na svetu mogo da ima berberski bicikli, fraj. Kao uspomenu na sremačkog pustahiju Bizumića, bricu.

 

Tekst: Bora Otić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli