Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Ivan Đoković: Vojvodina kao mustra

Budući da je na čelu sekretarijata za privredu i turizam, ali i potpredsednik Pokrajinske vlade, u prilici je da sprovede u delo ideju za koju se bori. Pravi levičar o takvim stvarima upravo i sanja 

 

Kada je pre četiri godine došao iz Beograda, zakazao je sastanak, sasvim slučajno, na dan katoličkog Božića. Svih desetak ljudi što je trebalo da dođu pobunili su se i rekli da im to nikako ne odgovara. U trenutku je primetio da su svi pravoslavci i da ne vidi u čemu je problem, jer oni tog dana ništa ne slave. Odgovorili su mu: “Mi ne slavimo, ali naše komšije slave. Red je da ih poštujemo!” Tvrdi da mu je to bila prva ozbiljna lekcija o sredini u koju je došao.U Beogradu o takvim stvarima niko nije vodioračuna.Voleo bi da cela Srbija bude jedna velika Vojvodina. Po kulturološkom modelu, po načinu življenja, po rezonu, po doživljaju sebe, svog komšije…

 

Da li to znači i da se na kompletno pitanje autonomije Vojvodine drugačije gleda u zavisnosti od toga stojiš li s leve ili s desne strane Dunava?

Moram reći da sam o Vojvodini odranije imao predznanja i intimne utiske. Majka mi je odavde. U Vrbasu i danas imam veliku rodbinu. Ipak, ono što stoji jeste da u uzajamnom odnosu Vojvođana i Beograđana postoje obostrane predrasude. Pritom imaginarne. Čak nisu ni emotivno zasnovane, nego predstavljaju relikt kopiranja nečijih ranijih stavova. To su oni komentari praćeni zamenicama: oni Vojvođani, ti Beograđani, oni autonomaši… A iza svake te zamenice krije se neki ko zna kada utvrđen stereotip što se mehanički ponavlja. Zato ja kao svoju ljudsku i ličnu misiju doživljavam potrebu da spajam jedne i druge koliko god mogu. Smešno je da naprosto negujemo navodne nepremostive kulturološke razlike u ovih 70 kilometara, koliko nas deli. Upravo, mislim da je „nekontaminirani“, čisti gen srpskog naroda, sticajem istorijskih okolnosti, uspešnije sačuvan ovde na nekadašnjem prostoru Habsburške monarhije. Ovde je vekovima bio manje izlagan stradanju i sačuvao se u izvornijem obliku nego na matičnom prostoru. Zato i ne čudi da je kulturološki i duhovni  uticaj koji dolazi sa severnih granica u srpskom narodu poslednja dva-tri veka toliko snažan. Dakle, kontinuitet različitosti sigurno postoji, ali je ono što nas spaja daleko veće i značajnije. Moram priznati da mi je u tom smislu draga anegdota u kojoj sam kao rođeni Beograđanin nekoliko puta proglašen „autonomašem“. Pod uslovom da nije reč o ružnoj političkoj poštapalici, ovaj epitet doživljavam kao kompliment.Ja se zaista trudim da u svakoj prilici istaknem veličinu uloge koju Vojvodina ima za razvoj ove države i našeg naroda. Ona bi zapravo trebalo da bude mustra na koju bi trebalo da se ugledaju i svi ostali.

 

Kao da svesno negujemo takve predrasude pothranjujući razdvojenost i distancu.Naredne godine obeležićemo 100 godina prisajedinjenja Vojvodine matici Srbiji, a putevi koji nas povezuju i dalje su daleko ispod modernih standarda. Iz Novog Sada se za Beograd, u najboljem slučaju, vozom putuje sat i po, a auto-put se nakon svih decenija i dalje gradi i dograđuje.

Kočnice u glavama naglašavaju sve ostale barijere. Nadam se da je konačno došlo vreme da se stvari pomere s mesta. Tu mislim i na neke infrastrukturne tampone o kojima govorite i koji svakako utiču na to da međusobno prožimanje, pre svega ljudi, ide daleko sporije nego što bi to trebalo i bilo moguće. Brza pruga Beograd–Budimpešta, pa zatim tunel kroz Frušku goru što će definitivno biti realizovan, i koji će povezati Novi Sad i Srem sa Mačvom i Republikom Srpskom, doprineće tome da Vojvodina u svesti ljudi širom Srbije postane mnogo više od kulena, vina i salaša, kako se najčešće stereotipno doživljava. Vojvodina je daleko više od toga i zato zaslužuje bolji imidž u ostatku države. Borbu za njegovim stvaranjem shvatam kao svoj zadatak.

 

Na pola sata vožnje od Novog Sada kuće sa dva dvorišta prodaju se za 7.000 evra. Na području Banata govorimo već o pravom demografskom kolapsu.Koliko vaš Sekretarijat može da učini da se razvoj Vojvodine uravnoteži? Bojim se da je u ovom trenutku to najvažnije pitanje…

Ako izuzmemo zemlje alpskog regiona, gde je jednak kvalitet života u selima i gradovima, ovo je fenomen globalnih razmera. Kod nas je ova vrsta statistike poražavajuća. Upravo radimo jednu analizu kroz koju želimo da sagledamo šta je u proteklom periodu kapitalno davano, kroz subvencije u privredi, poljoprivredi i drugim oblastima. Da li su sredstva ravnomerno raspoređivana ili su neke lokalne samouprave bile povlašćene. Primetili smo da prilikom usmeravanja ulaganja i subvencija nije poštovan kriterijum razvijenosti opština. Od 45 opština u Vojvodini, imate njih 19 koje su po razvijenosti svrstane u treću i četvrtu kategoriju, dakle ispod republičkog proseka. One su na pragu devastiranosti. Konkretno, 18 opština nam je u trećoj, i Opština Opovo je u četvrtoj kategoriji.Možda za mog mandata neće biti izgrađena nijedna banja. Možda će neka biti tek započeta. Ali će se u narednih 10-20 godina u Vojvodini to sigurno desiti. Meni će biti dovoljno što će neko posle mene moći da kaže „za vreme nekog Đokovića urađena je Studija zahvaljujući kojoj smo uradili pravu stvar“. Od pet mogućih. Šta je zaključak? Pola Vojvodine se smatra nerazvijenom. Kada steknemo uvid u to koje su opštine dobijale najmanje sredstava, u narednom periodu učinićemo sve da to ispravimo. Nemamo mogućnosti da ulazimo u velike industrijske poduhvate, ali svakako možemo podržati razvoj mikro, malih i srednjih preduzeća, te da na razne druge načine podignemo kvalitet života u tim sredinama. Kada pogledate strukturu investicija u zadnjih desetak ili 15 godina, videćete da je to takozvana „šrafciger“ industrija, koja se zasniva na nekakvom kabliranju, na uvozu repromaterijala i sirovina, na njihovom sklapanju i reemitovanju u neke druge zemlje u kojima one dobijaju svoju kapitalnu revalorizaciju. Dakle, dajemo puku radnu snagu, uglavnom u nekom slobodnom carinskom režimu, bez domaćih kooperanata… Tu nema nikakvih sekundarnih efekata po našu zemlju. Ubuduće, kada budemo govorili o stranim investitorima, moraćemo ih na neki način obavezivati i na neku vrstu korporativne socijalne odgovornosti. Da nešto vrate lokalnoj samoupravi i njenim ljudima. Takođe, treba da nastojimo da u njihov proces uključimo što više malih i srednjih preduzeća sa područja Vojvodine. Ne treba ideal da nam bude samo formalno otvaranje radnog mesta, već i njegov kvalitet.

 

Kod nas i dalje preovladava stereotipno shvatanje agrara, gde se pre svega baziramo na pukoj proizvodnji berzanskih kultura, bez insistiranja na razvoju prehrambene prerarađivačke industrije. A to nas košta mnogo.Možda i previše.

Ideja svake odgovorne i stabilne privrede jeste da umesto žita, kukuruza i grožđa – izveze bonžitu! Možemo primetiti da se u domenu obrade primarnih poljoprivrednih proizvoda pojavljuju i ozbiljni igrači, uglavnom sa inostranih tržišta. Naši proizvođači nemaju dovoljan kapacitet da uđu u složenu obradu tih proizvoda i prinuđeni su da ih izvoze u sirovom obliku. Mislim da je budućnost u udruživanju proizvođača, kako bi se stvorila kapitalna osnova za ulazak u novu investiciju i količina proizvoda dovoljna za ulazak na velika tržišta. Tu naravno treba insistirati i na dodatnoj edukaciji i sertifikaciji. Naučna osnova nam je izvanredna, i to nam je u startu velika prednost. Tržište je u uređenim zemljama veoma osetljivo, tako da sinhrono treba povezati mnogo faktora. Možemo primetiti da se stvari ipak pomeraju. Pogledajte, recimo, vinarstvo. Mi sada imamo proizvođače koji ravnopravno konkurišu za evropske nagrade. Pre 15–20 godina to su bili izolovani slučajevi. Vojvodini i čitavoj Srbiji neophodna je strategija nacionalnog razvoja koja još nije usvojena. Imamo plan razvoja Vojvodine od 2012. do 2020, ali ga se prethodne vlade nisu dosledno držale, iako je to bio zvaničan pravni akt. Moramo raditi sistemski.

 

Tokom poslednje decenije pojavio se nov problem, koji bitno utiče na način i kvalitet života u malim mestima. Mali poljoprivredni proizvođači postaju samo statisti pred nekim novim latifundistima koji obrađuju hiljade hektara. Postoji li zakonski mehanizam koji bi sprečio „tajkunizaciju“ vojvođanskezemlje?

Taj legalan ekonomski mehanizam se zove Narodna skupština. Ako postoji dovoljna svest političkih aktera u ovoj zemlji, verujem da će se stati na put privatizaciji zemlje po modelu koji će sačuvati suverenitet države i građana nad zemljom na kojoj žive i od koje privređuju. Šta je tu bitno? Treba pogledati šta čini osnovu svake države. Njena spoljna obeležja jesu: zastava, grb, himna, administrativne granice… Ali realan kvalitet koji jednu teritoriju čini državom jesu suverena vlast i suvereno odlučivanje, pored ostalog – i o svim njenim resursima. Većina naših resursa – nafta, gas, rude, infrastruktura, vodni potencijali – dati su u koncesiju, dugoročni zakup ili su potpuno privatizovani. Naš jedini preostali čist potencijal jeste zemlja. I to plodna zemlja, kojom može da se diči Evropa, koja još uvek nije kontaminirana genetski modifikovanim proizvodima. Ideja svake odgovorne i stabilne privrede jeste da umesto žita, kukuruza i grožđa – izveze bonžitu! Možemo primetiti da se u domenu obrade primarnih poljoprivrednih proizvoda polako pojavljuju ozbiljni igrači, uglavnom sa inostranih tržištaTo što nemamo razvijenu prerađivačku prehrambenu industriju, u ovom ključu možemo  posmatrati i kao razvojnu, pozitivnu činjenicu. Imamo materijalnu bazu na kojoj tek možemo i treba da izgradimo agroindustriju. Imamo jedan apsolutno neiskorišćeni potencijal, gde mogu da se usmere postojeća sredstva sa domaćeg i inostranog finansijskog tržišta. Bankarski sistem više nema gde da investira. On se zbog velikog rizika ulaganja i viška slobodnih sredstava koji dosta koštaju sveo na to da je maltene došao do nivoa besplatnosti, do kamatnih stopa koje nisu postojale nikada u istoriji. To je ogroman novčani resurs koji bi se mogao usmeriti u agroindustriju. To bi mogla biti ona „lokomotiva razvoja“. Ali najpre moramo imati zreo politički stav o toj zemlji, moramo imati strategiju, dinamički plan i akcione mere. I reći sebi da nam je to jedino što nam je ostalo. Ako zemlju izgubimo i otuđimo, ako izgubimo suveren način odlučivanja o tim resursima, ako to poverimo tajkunima i dozvolimo da oni to ukrupne, ako ne nađemo pravni mehanizam da to ograničimo i sprečimo – ostaćemo i bez ovog, poslednjeg resursa. A on nam je glavna šansa za povećanje kvaliteta života i novi razvoj.

 

Pomenuli smo privredu, agrar, a tu je i turizam. Pitanje svih pitanja glasi: Da li smo se previše zaglibili u manifestacioni turizam, koji je postao okosnica delovanja u ovoj branši?

Apsolutno! U Vojvodini imamo preko 2.000 manifestacija. S jednom grupom ljudi sam radio na pravilniku klasifikacije i sistematizacije manifestacija upravo da bismo definisali njihov kvalitet. Većini tih manifestacija, kulturološki, materijalni i estetski efekat – jednak je nuli. Došli smo do tridesetak manifestacija koje svojim kvalitetom i porukom mogu da utiču, kako na generisanje nekog profita, tako i na dizanje rejtinga Vojvodine i privlačenje turista. Ideja Sekretarijata, za razliku od prethodnog perioda, nije da disperzujemo sredstva i zadovoljimo što širi krug ljudi koji organizuju manifestacije, nego upravo da suzimo, ali pojačamo pomoć onih manifestacija koje donose novi kvalitet. A šanse koje u ovoj oblasti imamo mislim da su zaista dobre.Vojvodina je poprilično infrastrukturno povezana. Ako imamo Koridor 7, dva auto-puta, solidne magistralne puteve, ako je već po međunarodnim standardima aerodrom Nikola Tesla jednako vojvođanski i novosadski koliko i beogradski, jer je unutar 100 kilometara – onda nam to pruža dobru osnovu. Uz to, imamo najveći a sistemski neistražen geotermalni potencijal. Doduše, bez odgovarajuće infrastrukture, jer mi zbog nasleđa iz prethodnog perioda, u kom su banje bile prvenstveno deo socijalnog zdravstvenog sistema, nemamo jasno razdvojene delove namenjene zabavi i rekreaciji od kapaciteta prilagođenih lečenju i zdravstvenoj rehabilitaciji, što je u savremenom banjskom turizmu nedopustivo. Ako u Novom Sadu zabodete šestar i opišete krug od 200 kilometara, što je svetski standard, videćete da imate preko tri miliona ljudi, potencijalnih potrošača. Od 45 opština u Vojvodini, njih 19 svrstane su u treću i četvrtu kategoriju po razvijenosti, dakle, ispod republičkog proseka. One su na pragu devastiranostiTo je veliko tržište. Ako bismo na pravi način predstavili turističke potencijale Vojvodine, ne postoji, recimo, nijedan razlog, da neko ko živi u Beogradu, u svom odlučivanju gde će se zaputiti na vikend ili duži odmor, ne stavi Vojvodinu uz rame sa Zlatiborom, Divčibarama ili Kopaonikom. Na tome treba raditi. Vojvodina je neotkrivena! A to može biti i njen kvalitet. Ovdašnju hranu, vino, kvalitet življenja, treba dobro turistički spakovati i ponuditi urbanom svetu. Kreativni turizam, u kom pratite namirnicu od livade i njive do trpeze, i pri tome sami delimično učestvujete u njenoj pripremi, apsolutni je hit u svetu. Uz to, naravno, imamo i potencijal za balneološki turizam. Mineralna blata, kojima je Vojvodina prebogata, i geotermalna voda, najveći su neiskorišćeni potencijal Vojvodine, kojem moramo sistemski organizovano pristupiti. Stoga krećemo u izradu Studije balneološkog potencijala Vojvodine. Do novembra ćemo imati Studiju u kojoj će biti pobrojane najbolje lokacije i optimalan način za njihovo uzdizanje do kvaliteta koji će nam doneti ozbiljan boljitak. Možda za mog mandata neće biti izgrađena nijedna banja. Možda će neka biti tek započeta. Ali će se u narednih 10-20 godina u Vojvodini to sigurno desiti. Meni će biti dovoljno što će neko posle mene moći da kaže „za vreme nekog Đokovića urađena je Studija zahvaljujući kojoj smo uradili pravu stvar“.

 

Vrlo spremno naglašavate to da se smatrate levičarem. Da li  ideologija još uvek ima mesto u sferi političkog promišljanja ili su političari nepovratno postali „menadžeri opšte prakse“?

Moderni izazovi uslovili su da tradicionalna levica skrene udesno, a da desnica ode ulevo.Od pada Berlinskog zida traje proces u kom se levica umekšava. Sve više se tupi oštrica usmerena ka ekonomskoj politici i osnovnim postulatima kapitalizma. Od svoje ideološke ekonomske komponente danas se levica svela na korpus ljudskih prava, na odnos prema manjinskim grupama, na promišljanje ekoloških pitanja. Dolazi vreme da se levica vrati svojim izvornim pitanjima. Sve ovo, dakako, odnosi se i na Socijalističku partiju Srbije, koja je sticajem okolnosti koje su nam poznate, takođe bila primorana da ode u politički prostor u kom se više cene menadžerska domišljatost i efikasnost nego ideologija. Postalo je važnije domoći se nekog resursa od toga šta se sa njim na dobrobit građana može učiniti. Osnovno pitanje levice jeste ekonomsko i tu se od Marksa do danas ništa nije promenilo. Levica se mora hrabrije vratiti svojim korenima. Ne sme da se pretvori u nevladinu organizaciju koja se bavi pitanjima LGBT populacije i zagađenjem životne okoline, u smislu da tu traži poene koje će kapitalizovati. Ideje nas levičara jesu nešto mnogo moćnije od toga. Ja o njima i dalje sanjam.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Arhiva Pokrajinskog sekretarijata za privredu i turizam i Aleksandra Borđoški K.

Možda vam se svidi...

Dobrodošli